Ljubav žrtvovana pokornosti

S razglasa se čuje poziv Gloriji da je trenutak za točku na trapezu, zasvira fortissimo koji naglo prekrije Bachova fuga; teški, funebralni tonovi; u garderobnom zrcalu na trenutak se pojavi obris Glorijina portreta. U tišini se rastvara cirkuska šatra, a u dubini nad crvenim plaštem stoji shrvana figura don Jere; on klekne, dotakne plašt, a zatim nježno zgužva i gurne u njedra. Primi na sebe krivnju za Glorijinu smrt. Tako završi predstava Glorija Ranka Marinkovića, premijerno izvedena 11. travnja u HNK Šibenik u režiji Zorana Mužića.

Tako završava tragična priča o ljubavi između oca i kćeri, časne sestre i svećenika. Mirakl, kako je Marinković podnaslovio Gloriju, na trenutak podsjeti na melodramu. Skonča čudesna fascinacija ljubavnoga platonskog odnosa teško shvatljiva današnjem gledatelju i okonča priča o ambiciji, koja je grijeh svijeta pokušala iskupiti žrtvom ovozemaljskoga života. Vjerskog idealista i bi­sku­po­va tajnika don Jeru konačno je porazilo ča­stohleplje, koje je don Zanu učinilo cinikom.

Glorija vraćena Marinkovićevoj autentičnosti / Snimio Matko Jakelić

Apostrofirajući ljubav kao agon predstave redatelj Mužić nije upao u zamku fragmentarnog čitanja Glorije, kao što je mogla biti primjerice don Zanina manipulacija, nego je mirakl vratio autorskoj autentičnosti. Rehabilitirao je istinsku ljubav, ono arhetipsko u njoj, njezinu čudesnost u našem svijetu kojemu je ljubav često drugo ime za egoizam. Zanimale su ga posljedice ljubavi, njezin očaj koji nije kraj ljubavi nego katarza, početak njezina razumijevanja koje je i povratak piščevu zavičajnom motivu, što se osjećao u ambijentu i atmosferi predstave.

Spleen zavičajnosti živio je na sceni kao iskonska potreba za mirakulom, koja je duboko urezana i živi u katoličkoj tradiciji dalmatinskih i otočkih duša koje se vjerujući u čudo spašavaju od laži profanog života. Tako spašavaju i ljubav, koja je Marinkoviću mirakul. Mužiću je zbog toga Glorija predstava o ljubavi kao žrtvi pokornosti.

Kći Jagoda, cirkusantica Glorija i sestra Magdalena pokorava se Crkvi, koja joj zapovijeda da napusti samostanski mir i kontemplaciju kako bi bila Bogorodica na oltaru, dakle marioneta u rukama don Jere, koji misli da će tako ljude vratiti vjeri. Postaje drveni kip iz kojega poteku suze; prvo zbog očeva očaja jer mu nije više poslušna, a onda zbog don Jere, kada otkrije ljubav prema njemu.

No kada se treba odlučiti između poslušnosti ocu i pokornosti srcu, svojoj ljubavi, nadvlada pokornost srcu. Nadjača ljubavni osjećaj žene, njezina žudnja za tijelom manipulatora koje će, misli ona, obuzeti njezino tijelo i apsorbirati njezin duh. U trenutku kada shvati da je nemoguće ostvarenje žudnje počinje drama njezine ljubavi, zbog čega se vrati pokornosti i tutorstvu oca. Ni don Jeru ni oca ne zanima što osjeća Glorija; Jere se boji da joj se „preko ljubavi prema ocu ne vrati ljubav prema životu“, a otac zbog egoizma ne osjeća da njezina ljubav nije samo njegova.

Don Jerina poslušnost pokornost je Crkvi i Bogu; Crkva je ljubav, a Bog ideal te ljubavi. Ne postoji ništa i nitko tko ga može pokolebati. Čak ni don Zane koji čini sve da posumnja. Don Jere ga ne čuje jer je, kako kaže Glorija, „nebesko tumaralo koje hoda po oblacima“ i jer je od racija jača čežnja za služenjem Crkvi i Bogu. Ni u trenutku kada mu Glorija ponudi ljubav on je ne prihvaća jer se ne želi odreći zavjeta pokornosti.

Zbog pokornosti stradavaju oboje, Glorija padom u ambis cirkuske šatre, žrtvom tijela, a don Jere padom u provaliju svoje duše, koja je u trenutku Glorijine smrti postala njegov grob. Pokornost je postala grob ljubavi.

Likove dvoje dramskih protagonista, žrtava pokornosti, uvjerljivo i duboko proživljeno živjelo je dvoje darovitih mladih glumaca, Franka Klarić (Glorija) i Jakov Bilić (don Jere). Ponudili su kreacije koje su zračile dramskom snagom u kojoj je istodobno bilo fanatizma ambicije i pokornosti, ljubavne suspregnutosti i tragične usudnosti, koja je opravdavala postupke njihovih tragičnih karaktera.

Don Zane (Siniša Popović) i Floki Flechea (Joško Ševo) okosnica su predstave, aktanti oko kojih se vrti svijet dviju žrtava, oni vuku konce njihovih sudbina. Don Zane pokreće svijet don Jerine sumnje, nezadovoljstva i animoziteta, suvereno i cinično vlada njegovim duhom, a Floki Fleche, u kćeri cirkusantici Gloriji i sestri Magdaleni traži i nalazi utočište svoje ljubavi, koja će je odvesti u smrt.

Odlično koncipirane i zamišljene uloge glumci ostvaruju suverenim glumačkim angažmanom nudeći autentične marinkovićevski cinične i groteskne karaktere. Da se u rijetkim trenucima ne zaborave; Popovićev don Zane katkad s cinizmom otkliže u karikaturu, a Ševov Floki Fleche u pretjerano cmizdrenje, bile bi to doista pamtljive kreacije.

Biskup u efektnoj interpretaciji Špire Guberine živio je između zabrinutosti odgovornoga čuvara pokornosti i znatiželje senilnoga starca. Mate Gulina kao don Florian nudio je ironiju u kojoj je bilo duhovitosti, a Anđelko Babačić (Toma i Crkvenjak) s više vjere u napisani karakter i manje izvanjskog efekta bio bi glumački uvjerljiviji, što vrijedi i za lik Tonija, kojega glumi Dragan Veselić. Dramu fanatične vjernice i majke dojmljivo je dočarala Jasminka Antić.