Kompendij znanja o hrvatskoj poeziji

U završnoj knjizi svoje tetralogije o suvremenom hrvatskom pjesništvu Cvjetko Milanja ističe vrijednosti pjesnika s kraja sedamdesetih: ofovaca, insulaša i kvorumovaca, precizno analizirajući njihove poetike

Temeljito i s dosad gotovo nevjerojatnom pomnošću i usustavljenošću u kritičkoj interpretaciji, dugogodišnji profesor novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Cvjetko Milanja objelodanio je četvrtu knjigu svoje tetralogije u dva sveska: Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. – u kojoj teorijski analizira, a potom se upušta u analizu 77 autora i njihovih opusa. Ovaj je put težište njegova interesa generacija pisaca koja se pojavila potkraj sedamdesetih prošloga stoljeća okupljena oko časopisa Off i skupina koja je bila zastupljena u zborniku Insulae. Ta će knjiga završiti jednim ekskursom – o poeziji Ivana Goluba. U drugoj knjizi autor se bavi pjesnicima okupljenim oko dugovječnoga časopisa Quorum i njihovom poetikom da bi knjigu zaključio „postistističkim“ pjesničkim kretanjima, što podrazumijeva pjesnike koji se javljaju devedesetih prošloga stoljeća i koji se koriste prethodnim pjesničkim iskustvima „pa ako su i zagubili subjekt“, kako kaže Milanja, „tragaju za identitetom te je lirski subjekt zatočen u privatizmu osjećajnih i doživljajnih akata kao i nomadističkog itinerara“.

Pjesnici pod lupom

Riječ je o intelektualnom pothvatu bez presedana (tetralogija se pisala u dvanaestogodišnjem razdoblju) te Tvrtko Vuković simultano ustvrđuje da The Cambridge History of English Poetry iz 2010. obuhvaća 1100 stranica na kojima se radilo godinama, a samo Milanjina posljednja dvosveščana knjiga obuhvaća sedamstotinjak gusto ispisanih stranica. U izradbi takvih projekata ponekad je uključeno i po desetak autora, a Milanja kao sam svoj majstor podastire „čudo koje mu uzvraća čuđenjem“. Iz ove knjige počet ćemo razumijevati što se s „odnosom smisla i tijela i jezika moći događa 1970-tih “ (T. Vuković), a ponovili bismo i jednu od duhovitih opaski promotora knjige Branka Maleša, a ujedno pjesnika i kritičara kojemu se u ovome djelu posvećuje velika pažnja: „Mi ne možemo toliko pisati koliko Milanja može o nama napisati.“ I Branimir Bošnjak dobro će primijetiti jednu od autorovih analitičkih vizura u svome tekstu Što sve hrvatska poezija okuplja u svome središtu, primjerice to da je kvorumašima istovremeno vidljivo kako se zbiva neprestani otklon od mogućnosti spoznaje o nesupstancijalnosti subjekta i svijeta te se tema nastajuće privatnosti čini tematski najbliža onomu što oblikuje to pjesništvo. Milanja izdvaja i pod lupu stavlja gotovo sve markantne pjesnike koji su već donekle zapaženi pa sve do onih koji su s vremenom zadobili zavidnu književnokritičku verifikaciju. Mogli bismo reći da je on postupno i plemenito stario sa suvremenom hrvatskom poezijom, ukazujući na njezine karakteristične i one neuralgične točke. Za svakoga pjesnika (pjesnikinju) iz knjige u knjigu Cvjetko Milanja smišlja uvijek nova književnokritička i teoretska polja te se čini kao da ih iznovice materijalizira u prostoru njihove suvremenosti i značenja. Vidljiv dio tog spektra hrvatske pjesničke produkcije ukazuje da ćemo se napokon iz pouzdanih izvora upoznati s realnošću rasporeda poetskih strategija i matrica i s onim što zapravo donosi kaleidoskopska imaginacija naše poezije. Autor će pritom, uz osobni manevar teorijskoga mišljenja, dokazati da dobro poznaje i poetike koje su nastale dekonstrukcijom klasičnih književnopovijesnih postupaka.

Veliki indeks imena dokazuje da za Milanju i nema marginaliziranih pjesničkih ostvaraja te ih u svojim knjigama stavlja pod književnopovijesnu kontrolu u sklopu jedne homogene književnosti, iako s disparatnim individualitetima. Pozicijskim diskursom višestruko predočava tu književninu izbjegavajući zatvoreni krug jednostavne interpretacije. Namjera mu je sintetizirati statusno etabliranje pojedinih pjesnika i posredno pripomaže njihovoj postupnoj kanonizaciji do granica samoprepoznavanja. Sve se to ponekad odvija u sklopu suputničkih književnih interakcija pa će takva poezija prelaziti i granice, čak i one kulturnoidentitetske, ako prije svega sama sebe stručno objašnjava i prati. Autori poput Milanje skidaju sumnju o onome što je esencijalističko u poetskom tekstu i njegovoj referencijalno spoznajnoj funkciji, iako polazi od akademskoga promatranja.

Pojačan kritički diskurs

Ova je knjiga i znanstveni vodič kroza sve različitosti i jedinstva (pluralnosti) hrvatske poezije, pa i kada je s nacionalnim znamenjem, te bivših i sadašnjih ideologema koji se u ovom slučaju ističu samo ponekad kao amblematsko isticanje jedne interliterarne zajednice kao što je južnoslavenska. Ako jest nešto interpretirano kao nacionalno, to će tada biti u korist samoidentifikacije, a ne neartikulirane egzaltacije. Milanju upravo predikat akademskog čini ravnodušnim spram spektakla koji se svode na tržišnu vrijednost neke knjige i njezine prodaje. Vrijednost je u tekstu i interpretatoru teksta, i to određuje njegovu recepciju, a ne pjesnik i nekim medijem zaveden čitalac koji će s ovim izdanjem ipak saznati što je u našoj poeziji moderno, što postmoderno, što demodirano, a što opet tradicionalno, a kodificirano je sustavom poetičkih normi, žanrova i konvencija. Milanja se predstavlja kao precizni obnovitelj novih poetski resemantiziranih i semiotiziranih prostora novije hrvatske poezije druge polovice dvadesetog stoljeća. Posebice se reaktualiziraju autori hibridnih oblika poezije te se i s njima povećava performativna mnoštvenost hrvatske poezije, a da se ne raspršuje homogeni poetički sustav i prostor vrijednosti. Milanja uvažava generacijsku izdvojenost i njezinu stilsku afektivnost. Tim postupkom izbjegnuta je prezentacijska ilustrativnost, a istaknuto je supstancionalno biće svake generacije i njezin artistički postupak, uz primjenu različitih teorijskih postavki bez njihovih unutrašnjih antagonizama. Mnogostrukost Milanjina motrišta otkriva produktivnu energiju svakog autora i njihovu autohtonost unutar univerzalnih poetičkih sustava.

Izd. Altagama, Zagreb, 2012.

Milanjina pouzdanost upisivanja ocjene ocrta i biti pjesništva proizlazi iz ublažena teorijskog i pojačana književnokritičkog diskursa u povijesnom okviru te iz čvrsta uporišta u komparativnosti (citatnosti) i inovativnosti, uz nadilaženje izrazito osobnih stajališta. Budući da nije riječ o antologijskom rasporedu, sustav vrednovanja nije presudan, ali etablirani pjesnici zadobili su nešto više teksta o sebi. Milanji neće promaknuti ni ono partikularno u kontekstu hrvatske pjesničke suvremenosti u vrijeme kad postratna drama identiteta nacionalnoga definiranja, putem poezije, jenjava brže nego u drugih susjednih književnosti. U središtu je zajednički policentrični okvir pa to ujedno ne znači da se ukazuje na proces nacionalnoga deatribuiranja. Pjesništvu posljednjega desetljeća 20. stoljeća prilazi svjestan promjene u semiosferi u središtu hrvatske književnosti s obzirom na mnoge učinke zbiljne stvarnosti, erosa (razgrnute seksualnosti), urbanosti, jezične inhibicije ili njezine raskalašenosti. Dublje zalazi, više nego itko prije njega, u poetikološko supstancionaliziranje nekoliko naraštaja unatrag nekoliko desetljeća u uvjetima globalnog mainstreama i različitih alternativa. One koji se prelijevaju preko rubova tako zamišljenih opservacija Milanja očinski okuplja. Nitko ne može migrirati iz njegova kritičkog fokusiranja te su pjesnici u njegovim knjigama svoji na svome.

Sukob pjesme i svijeta

U Ekskursu – Ivan Golub ukazuje se na koncentraciju transcendencije (kristološka tematika i evanđeoska simbolika) koju je već s pojavom Insulae pokušao obnoviti Drago Štambuk. Milanji je Golub zanimljiv jer ontološko u pjesmi literarizira, a pjesničko teologizira uz obnavljanje kategorije srca i prisjećajnih akata prustizama, što je pjesnička vrlina, ako pjesništvo (po Emilu Staigeru) pojmimo kao sjećanje. Tu vrstu pjesništva Milanja promatra kroz njegovu spoznaju narav i izrecivost smisla. Pjesništvo pritom otkriva svoju duhovnu snagu i smisaonu samodostatnost – usuprot onoj jezičnoj u ofaša. Ti su odnjegovali višeslojnost značenja teksta i u njemu označitelja problematiziranjem društvene referentnosti. Izum Branka Maleša, semantički konkretizam, podrazumijevao je „jezičarenje“, „reaktiviranje označiteljske razine teksta“.

U pripadnika kvorumaške generacije Milanja zapaža osnovicu sukoba pjesme i svijeta te u oporbi politiku i književnost, što opozitno u svojim knjigama i tekstovima već ističe Branko Čegec (Presvlačenje avangarde i Uvod u avangardno pjesništvo). Čegec nas već tada približava ključu stvarnosti – govoriti o zbilji kao „govoru o sada“, ali i osnovi smisla kroz postmodernističku tekstualnost. Na scenu stupa poetika nove zbilje i njezine tjelesnosti, koja se ugrađuje u svijet stvari i prikazuje se kao tjelesnost bića jer se kao pjesnički materijal primjenjuju i svjetonazorna, teatralna i intermedijalna iskustva nove umjetnosti. Sve to rađa novu tekstualnost novih generacija: „tekst je naprosto istrčao iz stare gramatike i sintakse... i počeo se strukturirati u njemu dotada neprimjerenim znakovnim nizovima“. Već korak dalje rađa se intermedijalno pjesništvo – sinkretizam tijela zvuka, grafičnosti, slike i uopće tekstualnog ostvaraja na terenu razgrađene stare poetike. Zamjetno je izjednačavanje visokoga (gospodskog stila) i niskoga (trivijalnog) postupka ispisivanja.

S novim otkrivanjem stvarnosti (za koju, čini se, još postoji interes najmlađih) zaključuje se druga knjiga, dakle, nakon ofaša koji su htjeli naglašavati antitradicionalnost i antiinstitucionalnost i na neki način svoju marginalizaciju. Inzulaši, u Milanjinu zaključku, nisu ostavili traga kao spiritualni odvjetak ni u svoje vrijeme, niti su djelovali na dalji razvoj hrvatske poezije, što i nije posve točno zbog izdavačkih pothvata s velikim brojem antologija, zbornika i panorama duhovne poezije u naše doba. Upravo je ta vrst poezije (koja živi tisućama godina) našla svog nastavljača u Ivanu Golubu i Milanjinu ekskursu o tom pjesniku. Tako je zaokružen jedan velebni pothvat, koji će uvelike poslužiti kao kompendij, ali i rijedak primjer znanja i „rasvjete“ o hrvatskoj poeziji.