Inovativnost interpretacije

Knjiga Davora Šalata U tigrovoj kući svojevrsni su ogledi o poeziji Tomislava Marijana Bilosnića, pa ih možemo shvatiti i kao napor autora analitičara da čitatelju približi dvadesetak knjiga pjesama neumornog autora, ali tako da pronađe njihov prepoznatljiv sažetak, koji će obuhvatiti različite Bilosnićeve oblike pjesničke naracije. Izbornik Šalat uspješno je sačuvao, dapače i učinio vidljivim, različita poetska lica autora, njihovu mnogostrukost koja se vještinom predstavljača Bilosnićeva opusa zapravo zgušnjava oko njegovih središnjih pjesničkih tokova što mogu dojmljivo pa čak i dramatično čitatelju otkriti ono najbolje od tako bogata pjesnika, zaokupljena i mnoštvom drugih umjetničkih tvorbi, od slikarstva, proznog pisma, novinarstva, knjiga za djecu te mnoštva kulturnih zadaća.

Izd. Udruga 3000 godina Za dar, Zadar, 2012.

Spomenimo kako je Bilosnić prvu zbirku Senza luna objavio 1968. u Zadru, a Molitvu 2008. kao posvetu tritisućgodišnjici grada Zadra, za koju je ovjenčan vrijednom nagradom Tin Ujević za 2009.

Groteska i intima

Kritika vrlo rano spominje pjesnikovu prozu (Ispovijed isuvišna čovjeka, 1985) i pjesništvo kao svojevrsni oblik kamovljevskog cinizma, dok je Tenžera „karnalnost“ njegove poezije vezivao uz pop-glazbu, a kritika prepoznavala pjesme „natopljene cinizmom“, ili različite oblike semantičko-konkretističkih pretraživanja, za koje Dalibor Cvitan kaže kako potvrđuju „nemogućnost komunikacije s otuđenim svijetom“. Vidljiva je u Bilosnića raznovrsnost pjesničkog oblikovanja, pa se prepoznaje i besjedovni stih, ali i konkretizam i hedonistička crta koja začinje naraciju. Upravo te razdjelnice između neotradicionalizma i sivila, a često i ispraznosti, pokazuju oblike artikulacije njegova stiha, koji se istodobno nastoji puniti novom energijom. Napomenuo sam kako se Bilosnić koristi svojevrsnom mješavinom postupaka, nastojeći stihom dosegnuti osjećaj neprestane veze sa svakodnevnim. Gotovo je groteskna svakodnevna događajnost (Don Quijote na Petoj aveniji, Balada o zgaženoj djevojčici) ili „stvarnosnih, žurnalističkih udara“, kako ih naziva Milanja (Posljednje vijesti, vrijeme promjenjivo). Poslije je sve prepoznatljiviji topos mediteranizma, ali i sve intimnija poetska naracija. No strahotnost uništavajućeg rata i razaranje Zadra, a i velikoga dijela Hrvatske, Bilosniću postaje nedvojbena zadaća „ratnog pjesnika“, pa su Znaci za uzbunu, Vila Velebita (1993) i Štit (i) slovo hrvatsko (1995) najdublje poniranje i tematizacija Domovinskog rata i njegove nesmiljene svakodnevnice.

Knjigu Tigar (2004) pjesnik posvećuje 3000. godišnjici Zadra, a ona je prepoznatljiva ne samo u naslovu knjige Davora Šalata U tigrovoj kući (2012) nego i u njegovoj pjesničkoj podjeli i povezanosti naizgled različitih Bilosnićevih poetika. Atraktivno se one vežu uz poznate stihove Blakeove pjesme, koji u prijevodu Marka Grčića glase: „Tigre, Tigre, ognjen trak / U prašumski žariš mrak“, pa je razumljivo kako je pjesniku tigar „tajni znak“ njegove poezije. Dapače, Bilosnićeva pjesma nastoji prisvojiti pravo na „strah od tigra“, koji u konačnici postaje „vlasnikom pjesnikove duše“ („moja će se duša / već boriti u tigru“).

Tigar kao alter ego

U knjizi Davora Šalata o pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića U tigrovoj kući središnja je podjela na pet „razlikovnih“ pjesnikovih zbirki: Tigar, Odisejeve pjesme, Molitve, Kuća i Afrika, kojima poetski analitičar ukazuje na „antropološke šetnje cijelim svijetom i egzistencijalne simbolizacije u Tigru preko poosobljenja i univerzalizacije poetskog govora o ljubavi i usudu u Odisejevim pjesmama i autentičnog duhovno-religioznog pjesništva u Molitvama, sve do u bašlarovsku simboliku ukotvljene Kuće i maestralne vizije zabludjele sudbine čovječanstva, ocrtane u kozmologiji afričkog crnog čovjeka, u Africi“. Znakovita podjela koja ukazuje na cjelovitost i snagu Bilosnićeva djela, što je Davoru Šalatu pomoglo utvrđivanju ne samo tematske veze ili razlike navedenih zbirki, nego da ih „potvrdi“ kao modelsko središte koje i u razlikama povezuje pjesnikovu golemu simboličku ili ispovjednu snagu narativnoga. Stoga je razumljiv i naslov uvodnog „vodiča“ knjige: Pjesnik koji se umnaža, kako bi Šalat mogao, izabravši pjesme i tekst pet Bilosnićevih knjiga pjesama, spojiti njihovu zajedničku osnovu. Knjigu Tigar čini stotinu i pedeset pjesama, za koje Šalat nastoji pronaći ne samo „vanjska značenja“ simbolička ili dokumentarna samog pojma/imena tigar, nego i njegove „svjetske simbolike“, mitologije, religijske i književne, kako bi ih suočio s autorovim realizacijama koje ukazuju na to „kako je Bilosnićev tigar tvorio tekst i kako je tekst tvorio njega“. „Strašan sklad“, kako navodi Šalat, „istodobne divote i strahote“ tigrovskoga pojma postaje jedna od esejističkih analiza ne samo od kineskih kultura (gdje je tigar kralj svih životinja) nego i od Borgesovih istraživanja, koja ga dovode do tigra kao „metafore samoga života“. Stoga je bliska Bilosniću tvrdnja kako je tigar njegov alter ego, a dapače kako je on prvo, a ne autorovo drugo ja. Vrijedna Šalatova istraživanja i analitičko približavanje pjesme i njezina simbola svakako su još jedna dimenzija Bilosnićeve pjesničke prakse. Dijelom je to i otvorilo putove čitanja i mitologizacije poeme i povezivanje i „sljubljivanje subjekta i objekta pisanja“, čija tvorba već jest ključna poetika ne samo Bilosniću nego i mnogima koji otkrivaju slojeve značenja koje je dijelom obavljalo podjelu hrvatskih poetika do ratnih i poratnih vremena. Korisno je dubinsko Šalatovo istraživanje Bilosnićeve poezije, jer se tako znatno obogaćuje i fundus hrvatskoga stiha.

Drugi ciklus Bilosnićeve poezije prati analitičar Šalat, koji je i vodič kroz pjesničko djelo tako opsežne građe i poetske erudicije da su Odisejeve pjesme (iz 2007) uz homerovski predložak povezane s Pjesmom nad pjesmama. Objedinjujući epsko i biblijsko, književno i poetsko, pjesnik upućuje i Šalata na tumačenje aluzivnosti i mnogostrukost značenja u temeljnim poetskim djelima, a posebno, kao što zaključuje: „Uostalom, notorna je činjenica da su Biblija i nosiva djela starogrčke i starorimske književnosti stoljećima bile temelj zapadne (i istočnokršćanske) kulture i književnosti, a to su u velikoj mjeri još i danas, u najmanju ruku kao predložak za osporavanje i parodiranje.“ Vidljiva je inspiracija Bilosnića djelima koja prepoznaje kao predložak vlastite pjesničke naracije, pa velikim dijelom „ljubav, osamljenost, život kao odlazak i povratak, sjećanje kao istodobno nadvladavanje i potvrda prolaznosti, trenuci osobne i kozmičke punine i neizbježno uminuće svega“. Znakovita je Šalatova važna primjedba, kako građa koju pjesnik koristi postaje svojevrsni borhesovski paradoks „da se sve ponavlja, ali nikad ništa nije posve isto“. Dapače, obrađujući motrenu pjesničku praksu, Šalat poseže i za Ujevićevim „pobratimstvom lica u svemiru“ pa i stihovima „Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti…“ Naravno, tako pojednostavnjena naracijska repeticija koja se zbiva kao ono novo, koje je isto s nečim slično-drugim, otvara pitanje ponavljanja kao „obnavljanja smisla“. Tako ne samo da otkrivamo pjesništvo nastalo iz kakvih davnih oblika koja su ostala trajnim graničnikom s postojanim vremenom, nego ih i obnavljamo u gotovo savršenim oblicima „ponavljanja“, to jest sustvaranja novog/starog vremena.

Raznovrsnost Bilosnićevih tradicija

Ta sličnost-trajnost pretpostavlja i oblike koji su dio ljudskoga zaborava, gdje nešto daleko otkriva kao sebi blisko; čitavi oblici bliskosti nekako su gotovo isti onomu što nam oblikuje „novo vrijeme“. Moglo bi biti novog vremena, ali poezija sama sobom neprestano, iz protekle realizacije, ukazuje na stalnost vremena u protjecanju, čak i kada se ono mijenja ili barem ostavlja dojam istosti koja se neprestano obnavlja. Taj kontinuitet „prisvojio“ je sam pjesnik, ostvarujući pjesničku slobodu da se susreću, kako kaže Šalat, „različite značenjske razine“, stvarajući tako kružno kretanje vremena koje se neprestano samo sa sobom dostiže, s mogućnošću da se Odisej već davno vratio na Itaku, a možda je tek na putu do nje. Dapače, pjesnik je proširio mogućnost kritičarove interpretacije, pa je tako omogućio i stvaranje „dodatnih rješenja“. Prije svega za Bilosnića to su spajanja različitih vremena i mogućnost da se vlastito pjesničko djelo objedini unutar „ponuđenih uvjeta“. Pjesnik i kad se raduje i pjeva o svojoj ljubavi – zapravo nudi prozirnu jasnoću kakva je moguća tek uz svijest o prolaznosti svega i svijesti o potpunoj samoći. Pjesnik na neki način potvrđuje „kako jezik nema obveza prema zbilji, već isključivo prema pjesmi“ i njezinim motivima. Bilosnić zapravo stvarajući vlastitu slobodu stiha, uključujući i citirajući pjesme drugih pjesnika (pjesama), otvara interpretativne mogućnosti i čitatelju i kritici. Vidljivo je to i u objedinjavanju zbirki, od Tigra, Odisejeve pjesme pa do Molitve, Kuće i Afrike, tako da izabrane pjesme, rekao bih, sjajno interpretativno spaja autor cjelovita uvida u izbor-knjigu Davor Šalat, pronalazeći s mjerom različite i čak i naizgled suprotstavljene Bilosnićeve stihove.

Molitva je knjiga pjesama za koju sam autor kaže da stihovi navedene zbirke svjedoče o „sazrijevanju njihova autora“, a, kako je navedeno, i „produbljavanja vlastitog odnosa s Bogom“, dok Šalat s pravom navodi kako je „Molitva (…) kvalitetom i osebujnošću jedna od najkvalitetnijih knjiga tog svjetonazorsko-pjesničkog usmjerenja“. Maštovitošću i sigurnim tonom Bilosnić stvara svježe duhovne stihove, kojima ponekad pomaže pokoji nadrealistički stih. Znakovito je pjesnikovo pridruživanje knjizi i haiku-molitvama.

Knjiga Kuća, za koju Šalat naslovljuje tekst: Slika u trenutku slike, postaje znakovit izbor za poetiku prostora koju autor povezuje s Bachelardom i njegovom tvrdnjom kako čovjek unutar jednog (zatvorenog) prostora shvaća egzistencijalni, kozmički, onirički prostor, tako da se kuća nudi i kao prostor koji rađa i čuva imaginativnu snagu pjesme/pjesnika. Kao što se u knjizi navodi, Husserlova tvrdnja kako „imaginacija nadopunjuje stvarnosno“, a nedvojbeno dobiva snažno značenje, „fenomenološka redukcija“ u Bilosnića realizira se tako da su dijelovi kuće – dijelovi ljudske duše. No Bilosnićeva kuća, kako navodi autor, „nije samo apstraktna kuća, ona je i zbir stvarnih iskustava i stvarnih ljudi“, dapače i „kućnih bogova Lara koje nosimo sa sobom“. Bilosnić radikalizira stihove o kući, pa je njemu „takva kuća zapravo otvoreni duhovni put do apsoluta, njegove neizrecivosti i onkrajnosti“.

Neumorno istraživanje i provjeravanje modela stiha i „zbilje“ stiha Tomislava Marijana Bilosnića višestruko se prepoznaje u njegovoj knjizi Afrika iz 2011, koja je i svojevrsno prepoznavanje „kakav je čovjek zapravo“, na što čitatelj mora biti pripremljen i shvatiti, kako navodi Šalat, kako je sve što se zbiva u Bilosnićevoj Africi zgranutost nad „krivim smjerom kojim je krenula globalna civilizacija“, koja razara u planetarnim dimenzijama ono malo „kuće“ koja bi morala osigurati ljudima sigurnost.