Hrvatska u europskom središtu

Festival Croatie, la voici doveo nas je u relaciju s francuskom kulturom, ugradio u europski kontekst i istaknuo našu posebnost / Francuzi cijene ljepotu, kulturu, ideje, znaju i kultiviraju njezinu ulogu i važnost, a s time i rad koji je u to uložen. Mislim da je hrvatski problem u tome što povremeno zaboravljamo vrijednost i nužnost dugotrajna rada i vremena ugrađena u iskustvo, ljude koji predano, tiho i sustavno grade, stvaraju

Posljednjega dana ožujka okončana je priredba višemjesečnoga hrvatskog kulturnog festivala Croatie, la voici u Francuskoj, pretežno u Parizu. U pariškom Muzeju lova i prirode zatvorena je izložba oslikanih meta streljačkih društava, u prvi mah neobična za kulturno predstavljanje bogate hrvatske kulture u glavnom europskom središtu poznatu po otvorenosti raznovrsnim kulturnim nasljeđima. Festival će službeno završiti potkraj travnja objavljivanjem završnoga kataloga/knjige o cjelokupnom sadržaju. O tome važnom kulturnom događanju u nas se malo i tek sporadično izvještavalo pa je to jedan od razloga za razgovor sa Seadetom Midžić – povjerenicom za kulturnu sezonu 2012. u Francuskoj – kako stoji na njezinoj posjetnici Ministarstva kulture RH.

Snimio Darije Petković

Našoj javnosti valja najprije pojasniti: Croatie, la voici, što je to?

Croatie, la voici ime je festivala kulture Hrvatske u Francuskoj, koji je dio velikoga francuskog projekta Saison culturelle. Kulturna sezona omogućava nacionalnim kulturama i državama da se predstavljaju u Francuskoj, a francuskoj kulturi intenzivnije u tim zemljama, što postaje temelj suradnje i zbližavanja na svim područjima. Započelo se 1985. predstavljanjem Kine u Francuskoj. Takvi projekti uvijek su dogovarani i pokretani na najvišoj razini, i to odlukom predsjednika Republike, ali poticaj kreće od procjene konkretnih kulturnih potencijala, pripremaju ga i vode ministarstva vanjskih poslova i ministarstva kulture, dok je iskusni partner i organizator u provedbi ideja Francuski institut. U našem slučaju, nakon što je ispitana i otvorena mogućnost da se hrvatska kultura predstavi u Francuskoj, što znači da je na diplomatskoj razini u dogovoru s Ministarstvom kulture, koje je hrvatski nositelj projekta, i Ministarstvom vanjskih poslova utvrđeno da za to postoji interes i razlog, iskorištena je prilika pri posjetu predsjednika Mesića Francuskoj da se u razgovoru s predsjednikom Sarkozyjem to potvrdi. No datum je određen poslije, oživljen je sljedećim hrvatsko-francuskim sporazumom i zaista odabran kao najava i svojevrsno osvjetljavanje Hrvatske u povodu njezina pridruživanja Uniji. To je prvi put da se predstavlja kultura europske države koja nije članica EU-a, pa je ta inicijalna predsjednička gesta snažno potvrđena drugom, nazočnošću dvojice predsjednika, Hollandea i Josipovića, i njihovim službenim otvaranjem festivala Croatie, la voici s izložbom hrvatske umjetnosti srednjeg vijeka u Muzeju Cluny pod naslovom I oni se zadiviše, što je citat srednjovjekovnoga zapisa križara pred gradom Zadrom.

Poziv da budete povjerenica upućen vam je na temelju vaših ranijih francuskih iskustava?

Da, državna tajnica u Ministarstvu kulture Nina Obuljen, koja je započela pregovore, pozvala me prvo na razgovor, u kojem sam izložila poznavanje situacije i prve ideje vezane uz iskustvo koje sam stekla ne samo u pripremama nego posebno prateći druge kulturne sezone za vrijeme mog boravka u Francuskoj: sezonu Brazila, Litve, pripreme i najave sezone Meksika, koja nije slavno završila, ali i Estonije. Dakle, imala sam predodžbu o tome s kojim ambicijama, gdje i kako se treba i može raditi da bi manifestacija i njezina poruka imale pravi odjek.

Kako ste uspjeli odrediti sastavnice tog festivala za razdoblje od nekoliko mjeseci?

Bilo je važno da programi koje odaberemo i predložimo tvore cjelinu koja je i izraz i odraz naše kulturne i duhovne supstancije, da oslikaju i tumače duh prostora i kulturnih sfera u kojima se hrvatska kultura razvijala i istodobno ih gradila, da naznače različite interpretacije geopolitičkih i kulturnih, prostornih i vremenskih granica i ukažu na prožimanja raznih utjecaja na tom području koje je autentično i duboko srednjoeuropsko i mediteransko.

Kad se s umjetnošću srednjega vijeka pojavljujete u Clunyju i prihvaćeni ste, znači da je Musée Cluny prvi izbornik i automatski partner nadalje. Kada dakle direktorica Clunyja prihvati izložbu, postoji dobar razlog, a to je sigurno izvanredna vrijednost djela, njihova rijetkost i ideja koju nose, te ne samo nacionalni domet te umjetnosti nego i europsko obogaćenje, o čemu svjedoče sjajni tragovi europskih, posebno francusko-hrvatskih veza.

Ne treba zaboraviti da se sve institucije te razine uporno i trajno bore za održanje visoke svjetske razine i ugleda, da misle neprestano na osvajanje sve šire publike i da vrlo disciplinirano odgovaraju strogim institucionalnim imperativima, bilo da ih nadzire Ministarstvo kulture ili Zajednica nacionalnih muzeja. Prema tome ući u takve muzeje, galerije, teatre i koncertne prostore bila je moja zadaća. Naravno to je moguće samo s osobitim sadržajem i vrijednošću, no i za to je potrebno mnogo najrazličitijih argumenata koji govore o cjelini da bi obranili neku ideju.

Dva su bila uporišta u trajnom dijalogu i traženju ravnoteže u građenju cjeline manifestacije: baština i živa suvremena scena. Riječ je o dvama virtualnim polovima i vezama između njih; te će interferencije graditi festival koji je nastajao gotovo do posljednjeg dana. Za izložbu Ivana Meštrovića npr. pokušavali smo nekoliko puta s raznim varijantama, kao i za druge izložbe, koncerte, manifestacije uostalom, teško nalazeći odgovarajući prijem i uvjete. Na kraju smo, budući da se Musée Rodin uređuje pa je pola zgrade u obnovi, dobili mogućnost da izložimo skulpture u Allée d’honeur. Najvažnije i najreprezentativnije skulpture iz Meštrovićeva opusa, koje ne samo da korespondiraju s Rodinom, nego u interpretaciji naših i francuskih eksperata i sa senzibilitetom francuske stručne i široke internacionalne publike. Možda je uz to važno naglasiti da je svaki prijedlog koji smo iznijeli, svaki autor kojeg smo predložili, bio od početka izravno u kontaktu s muzejom u koji smo željeli ući te je formiran autorski tandem potpomognut nizom suradnika s obiju strana i tako se razvijao intenzivni kreativni dijalog. Sve izložbe, predstave, prezentacijske cjeline, projekti, kao i mali glazbeni festival unutar cjeline festivala Croatie, la voici formulirani su i definirani u suradnji s francuskim ekspertima koji su u njih ugradili i svoju tradiciju, svoje shvaćanje i spoznaje, svoj trenutak, pa i procjenu atraktivnosti za francusku kulturnu sredinu. Stoga ih osjećam, u krajnjem obliku i dometu, kao izraz svoje inicijalne, ali pročišćene i obogaćene ideje o smislu i vrijednosti naše kulture i njezina predstavljanja u Francuskoj.

Festival obuhvaća mnoga područja kulture, ne samo ono što se izlaže u muzejima, galerijama. Kako ste za to odredili sadržaj?

Željeli smo se predstaviti u najširem mogućem spektru. Bilo mi je stalo da to bude i odraz bogate trenutačne aktivnosti naših umjetnika, kustosa, intelektualaca. S francuske strane postojala je, a i produbljena je, znatiželja, pa i interes da se otkrije apsolutno nepoznata zemlja. U francuskoj je predodžbi Hrvatska zemlja izašla iz rata, zemlja nejasnih granica, doduše prirodnih ljepota, otoka, turizma, utopljena u neku opću ideju Mediterana. S užim timom u Ministarstvu kulture, moram napomenuti da je riječ o ženama i sve su frankofone, stalno smo se zajedno borile uvjeravajući dvadesetak kustosa, predstavnika Francuskog instituta, izbornika disciplina i pojedinih projekata, u opravdanost, vrijednost i svrsishodnost naših prijedloga, ambicija i želja te u ponekad napetu, ali uvijek prijateljskom dijalogu, dokazivali razne stvari, od detalja izložbi, kataloga, do općih mjesta, primjerice, da je hrvatska kultura uvijek, često skromno, ali ipak, korespondirala s vremenom i europskim zbivanjima. Poticali smo i ujedno odgovarali na sva pitanja i omogućavali njihova traženja. Posebni je interes bio usmjeren na suvremenu umjetnost s jasnom političkom kritičnošću, s osvrtom na sadašnji trenutak, na narav promjena.

Treba naglasiti da je više od stotinu francuskih stručnjaka i novinara, manje novinara, bilo u Hrvatskoj, da osjete i provjere atmosferu, shvate kontekst. Upoznavali smo ih s institucijama, ali i s osobama koje su oni željeli upoznati, kao i s onima koje smo im mi htjeli predstaviti na zaista živoj i bogatoj suvremenoj sceni, što se posebno odrazilo u ciklusu performansa koji je predstavljao svojevrsnu poveznu nit između raznih događaja i prostora u Parizu. Danas se naravno prva orijentacija i informacije stječu putem interneta, ali djeluju i žive riječi i aktivnost umjetnika koji su već prisutni svojim djelom u Parizu ili žive i rade u Francuskoj te imaju istaknuto mjesto u francuskoj kulturi, poput Katarine Livljanić i Ive Maleca ili kao što je Marc Coppey, odnedavno u Hrvatskoj. Prema tome svaka osoba koja je došla s posebnim ili dodatnim prijedlogom kao odgovorom na naš program upoznavala je našu sredinu, provodili smo mnogo vremena u razgovorima, u koje je bio uključen velik broj kustosa i umjetnika. S mojim suradnicama Nevenom Tudor, Anerom Stopfer, Doris Kurtov, Jasminkom Lokas-Strpić, koja je bila direktorica Uprave za međunarodnu suradnju u Ministarstvu kulture, ali i s pomoćnicom ministrice Tamarom Perišić i zamjenikom ministrice Berislavom Šipušem, bila sam u stalnom kontaktu, posebno intenzivnom kada su bili u posjetu u Zagrebu, Osijeku, Zadru, Dubrovniku, Splitu ili Varaždinu.

Što biste posebno istaknuli u oblikovanju festivalskoga sadržaja?

Da ne spominjem senzacije poput Apoksiomena u Louvreu ili Bućana u Lieu de design, navest ću i isto tako fantastično ostvarenje i odjek jedne ideje koja je u početku i mene iznenadila. Književnica Annie LeBrun, žena Radovana Ivšića, koja je prošle godine napravila senzacionalnu izložbu o Victoru Hugou u Maison Victor Hugo, upozorila me na zanimljivu pozadinu meta, oslikanih ciljeva streljačkih društava koje su izložene u Muzeju grada Zagreba, u Osijeku i u Varaždinu, a o kojima se rijetko posebno razmišljalo. Bila sam zatečena, ali i očarana idejom, predložila sam to Isabelle Delage, francuskoj izbornici, s kojom sam se o svemu dogovarala. Svi su pokazali veliki interes, idealno mjesto bio je nedavno osnovan Muzej lova i prirode. Zasniva se na velikoj i bogatoj privatnoj zbirci, koja je na sjajan način povezana sa suvremenom umjetnošću, a izložena je u dvjema malim obnovljenim i povezanim palačama u Maraisu iz polovice 17. stoljeća. Direktor muzeja i autor postava D’Anthenais vrlo inventivno i sofisticirano govori ne samo o lovu i prirodi u umjetnosti, od lova kao atributa božanstava i prinčeva, do tumačenja i veličanja prirode i prirodne situacije. Izložba meta upotpunjena je djelima ne samo hrvatske suvremene umjetnosti koja govore o toj temi i interpretiraju je, i to s povijesnom, pa i filozofskom dimenzijom, o čemu svjedoči i osvrt i razgovor s Annie LeBrun u časopisu Philosophe. Kao ilustraciju raspona spomenut ću samo skulpturu Marije Ujević, koja blista svojim signalnim plavetnilom uz raskošnu tapiseriju iz zbirke muzeja, djela Jaspera Johnsa, Toyen i Niki de St. Phalle, ali i jednog Sv. Sebastijana iz varaždinske crkve i iz Varaždinskoga gradskog muzeja, jednog čudesno jednostavna drvenoga strijelca koji je ujedno i cilj. Uz Apoksiomena ta izložba ima najveći odjek, po broju posjetitelja, po odjeku u tisku i na televiziji, a prati je knjiga-katalog u izdanju Gallimarda s tekstovima Annie LeBrun, D’Anthenaisa i francuskoga povjesničara umjetnosti Titeuxa.

O hrvatskoj kulturi kako je predstavljena zna se sada mnogo više. Čini se da je sada vidljivija u francuskoj javnosti nego doma. Zašto?

Francuzi cijene ljepotu, kulturu, ideje, znaju i kultiviraju njezinu ulogu i važnost, a s time i rad koji je u to uložen. Mislim da je hrvatski problem u tome što povremeno zaboravljamo vrijednost i nužnost dugotrajna rada i vremena ugrađena u iskustvo, na ljude koji predano, tiho i sustavno grade, stvaraju. Naši su partneri i suradnici to prepoznali, a Hrvatska je zablistala snažnim i utemeljenim postojanjem, originalnom kreacijom umjetnika i ozbiljnim razmišljanjem o načinu i smislu prezentacije.

Koja bi se zaključna misao mogla zapisati?

Hrvatska postoji! Ne kao zemlja iznenađenja, ne samo kao turističko odredište i atrakcija. Hrvatska je izronila kao svijetli znak nad maglom nejasna horizonta, otkriva se kao zanimljiv i obogaćujući kulturni prostor koji vrijedi otkrivati i upoznavati. Festival Croatie, la voici dodatno nas je povezao s francuskom kulturom, ukazao na europski kontekst, istaknuo našu posebnost i zasvijetlio.