Hrvatska kultura živi u strahu

Institucionalna kazališta su najvećim dijelom generatori kriza; njihove nerazrađene i nekonzistentne repertoarne politike, needuciranosti administrativnoga i produkcijskoga aparata, upravljačkoga autizma i suludoga klijentelizma

Na nedavnom skupu u Rijeci na kojem se govorilo o problemima HNK-a Ivana pl. Zajca zanimljivo izlaganje imala je Snježana Banović, izvanredna profesorica Odsjeka produkcije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i predsjednica Kulturnog vijeća za dramsku umjetnost Ministarstva kulture Hrvatske. Bio je to povod za ovaj razgovor.

Gospođo Banović, što su danas problemi hrvatskoga kazališta?

Mnogo ih je, a većina od njih mogla bi se podvesti pod Gavellinu sintagmu o „abnormalnoj neorganiziranosti“ koju navodi u eseju iz 1960, kada, pišući o hrvatskoj književnosti u hrvatskome kazalištu, prilično hladno i pesimistički ocrtava tužnu stvarnost, ali i neizvjesnu viziju našega glumišta. Ni danas nije mnogo bolje. Velika većina hrvatskih javnih kazališta organizacijski tavori u 19. stoljeću, neki čak i u predmiletićevskoj eri diletantizma i neprofesionalizma. Zamislite da nam je danas glavno prometno sredstvo kočija iz 19. stoljeća i da se većina zgraža nad rijetkim automobilima kad projure pokraj njih. Eto tako se i mi koturamo po mapi suvremenog europskog kazališta. Brzi su automobili rijetkost koja nam više smeta nego što nas nadahnjuje pa imamo tek jedno javno kazalište (ZKM), no srećom i više nezavisnih, koja su zapregu zamijenili motorom.

Neorganiziranost je razlog?

Abnormalna neorganiziranost zrcali se u estetici koja se ne može dovoljno propeti na prste pa unatoč našim velikim umjetničkim potencijalima i vrsnim umjetničkim osobnostima javna nam kazališta ne dišu punim plućima. Kad se sve to začini – da ponovno citiram isti Gavellin tekst – „uzurpiranom glasnošću pojedinačnih manjih i većih samovolja“, onda se doista moramo upitati: Quo vadis, hrvatsko glumište?

Želite reći da su najveći problem institucionalna kazališta, njihova nedovoljna ekipiranost?

Jasno. Zato su najvećim dijelom i generatori kriza; nerazrađene i nekonzistentne repertoarne politike, needuciranosti administrativnoga i produkcijskoga aparata, upravljačkoga autizma i suludoga klijentelizma.

Nije li krivac i politika?

Naravno. Sve to omogućuje desetljećima manje-više ista neučinkovita kulturna politika koja ih hrani velikim, kako programskim, tako i hladnopogonskim sredstvima. Kod nas je i dalje na snazi kulturna politika kadroviranja svojih ljudi, od kojih se ne traži nikakva programska izvrsnost, redovite evaluacije, strateški planovi i promjena smjera u umjetničkim i organizacijskim vizijama, što rezultira „urušavanjem sustava na vlastitu korist“. Pritom zapuštaju ansamble, a mobilnost među njima nepoznata je kategorija pa se izvlače da je uvijek kriva neka recesija i loša legislativa, a ako je nešto dobro u postojećem Zakonu o kazalištu upravo je članak o tome. Takvim načinom „menadžeriranja“ sasvim sigurno nikada neće pretvoriti svoja kazališta u action-oriented ustanove te se pozicionirati na karti Europe. Najveći su tu gubitnici baš umjetnici, koji više ne bi smjeli šutjeti.

Zašto šute?

Zbog straha! Strah, posluh, oportunizam – pojmovi koji bi baš trebali biti strani svakoj umjetničkoj duši vladaju danas hrvatskim kazalištem, paraliziraju ga i priječe da se „propne na prste“. Opet Gavella.

Bi li situaciju spasili umjetnički ravnatelji ili dramaturzi i nekadašnja kazališna vijeća?

To je ključna točka promjena, u novi bi Zakon morao ući i taj „detalj“. Upravljačke kazališne strukture nemaju nikakve potrebe zaposliti dramaturga ili umjetničkoga ravnatelja. Zamislite da sva ta kazališta bez umjetničkih osobnosti ostanu recimo bez portira? Kakva bi buka nastala! Ili bez vatrogasca, garderobijera ili inspicijenta i šaptača? Rado bih vidjela taj eksperiment. U HNK-u u Zagrebu na plaći je jedna dramaturginja, a trebalo bi ih biti barem pet.

Jesu li moguća rješenja nezavisne grupe ili udruženje nezavisnih?

Takvih asocijacija ima, postoji Mreža neovisnih kazališta i kazališta za djecu i Epicentar. Po njihovu djelovanju mogu se pratiti kvalitativni pomaci u nezavisnom sektoru. Udruživanje je uvijek korak naprijed, osobito za nezavisne, ali intersektorska suradnja između javnih i nezavisnih trebala bi biti ključna. Na tome je prije pola stoljeća nastao model nizozemske kulturne politike funkcionalizma, koja se prema kulturi odnosi kao impresario, a ne inženjer, kako je kod nas najčešće slučaj.

I što bi trebalo raditi?

Da bi preživjela i ostvarila bogatu edukacijsku, diskurzivnu i društveno svjesnu misiju, svaka nekomercijalna organizacija mora podcrtati svoj jedinstveni karakter, usmjeriti svoju produkciju u što veću specifičnost i konfrontiranost prema društvu. Nezavisna kultura, koja je najveći procvat doživjela prije više od pola stoljeća u Francuskoj, nije nastala sama od sebe, potaknulo ju je Ministarstvo kulture, koje je za nju utemeljilo posebnu upravu i poseban fond na razini države i Grada Pariza, nazvavši ih zajedničkim imenom Novi teritoriji umjetnosti. Danas vise od 200 njih ima svoja sjedišta, najčešće u obnovljenim napuštenim tvornicama, skladištima i sličnim prostorima, a još 700 (od čega je gotovo 100 lutkarskih) djeluje bez sjedišta. Ne zaboravimo još 800 grupa za uličnu umjetnost i još barem 400 za cirkusku. Svi su, naravno, subvencionirani prema projektima te svojom propulzivnošću znatno utječu i na javne stupove francuske kulture.

Jeste li za komercijalna ili nekomercijalna kazališta i programe?

Sukladno našoj tradiciji, anglosaksonski sustav komercijalnoga kazališta koji se u posljednjih dvadesetak godina proširio po cijeloj Europi nikada nećemo moći razvijati jer će uvijek nadvladati zakon malih brojki. Na nekom drugom planetu moguće je nazvati kazalištem npr. mjuzikl Spiderman, koji ima budžet od 60 milijuna dolara i tjedne troškove od milijun. Da ipak nije sve tako crno u SAD-u, svjedoči podatak da se, unatoč rezovima, broj javnih (non-profit) kazališta u posljednjih petnaestak godina udvostručio.

Koja je uloga Kulturnog vijeća za dramsku umjetnost pri Ministarstvu kulture, kojega ste predsjednica?

Vijeće je savjetodavno tijelo koje razmatra programe javnih i privatnih kazališta, festivala i manifestacija, mreže gostovanja te programe udruga i kazališnog amaterizma. Ima veliku odgovornost, ali nema gotovo nikakvo polje djelovanja. Naše je mišljenje ponekad i u raskoraku s nekim odlukama Ministarstva te su se tijekom nekoliko mjeseci rada javljali i disonantni tonovi u odnosu na njihove vizije. Primjer za to je pogrešna odluka da se varaždinskome kazalištu dade status nacionalnoga.

Najveća je trauma to što nemamo instrumente za reformske poteze, napose prema nacionalnim kazalištima. Za razliku od splitskoga, osječkoga i riječkoga kazališta, kojima su osnivači gradovi ili županije, zagrebačkom HNK-u, kao doista jedinom državnom kazalištu, neupitno se, u skladu s ugovorom Grada Zagreba i Ministarstva, dodjeljuju ista sredstva za program te Vijeće o njemu ne može ni raspravljati pa nam je jedino preostalo izraziti zabrinutost zbog tamošnjega klijentelizma i prevelika smanjivanja programa i izvedbi, kako na matičnoj pozornici, tako i na gostovanjima.

S druge strane, žao mi je što ne možemo dovoljno popratiti vidljivu umjetničku profiliranost i produkcijsku propulzivnost programa koje predlažu npr. Bacači sjenki, Montažstroj, Badco, Grupa Kugla, Play drama, Kazališna družina Kufer i mnoge druge izvrsne nezavisne organizacije.

Mnoga kazališta žale se na raspodjelu novca za sufinanciranje kazališnih programa, neki čak tvrde da su više novca dobila kazališta čije gradove vode stranke Kukuriku-koalicije. Koji su kriteriji odlučivali o dodjeli novaca kazalištima?

To o „Kukuriku-kriteriju“ notorna je glupost plasirana iz kazališta koje smatra da je pukom inercijom bez vidljivih rezultata zaslužilo da ga zasipamo novcem poreznih obveznika. Nezadovoljni su svi koji smatraju da, bez obzira na ponuđene ofrlje i copy-paste sastavljene programe zaslužuju isto ili čak i više nego prethodnih godina. Kriteriji Vijeća objavljeni su na internetskoj stranici Ministarstva. To je prvi put u povijesti takva načina odlučivanja da se javno objave kriteriji po kojima su i slani prijedlozi Ministarstvu.

Ministarstvo je odlučilo?

Odluke su u konačnici bile ministričine.

Dakle, ipak politika?

Mi kao Vijeće nastojali smo posebno stimulirati praćenje suvremenih tendencija u kazalištu, partnerstvo, mobilnost i umrežavanje, promicanje programa za djecu i mlade, ekonomičnost i dugoročnost programa te promicanje hrvatske kulture u svijetu i uključenost u međunarodne kulturne mreže i projekte. Javna kazališta u Hrvatskoj morala bi učiti od nezavisnih i krenuti u remodeliranje svojih sustava te se educirati u smjeru suvremenih trendova u menadžmentu koji potenciraju partnerstvo, inovativnost i razvoj publike.

Što bi Ministarstvo kulture moralo učiniti da se općenito nabolje promijeni odnos prema kulturi?

Nakon temeljite evaluacije moralo bi napraviti sveobuhvatnu strategiju kulture. Članstvo u Uniji pomoći će samo onima koji strateški misle i djeluju. Zbog budućnosti hrvatske kulture zato nam je nužan sveobuhvatni nacionalni izvještaj, a potom i strateški dokument. U njemu bi napokon trebalo postati jasno da kultura nije trošenje već ulaganje.

Mogu li se ti problemi riješiti s postojećim Kazališnim zakonom?

Samo djelomično. Jer osim zakonodavnog okvira mora se temeljito promijeniti zastarjeli sustavi financiranja, odlučivanja i planiranja, sve je na razini ad-hoc djelovanja. Dakle, uz promjenu lošeg Zakona o kazalištima treba nam Zakon o umjetnicima, novi Zakon o kulturnim vijećima, kao i ostali zakoni koji imaju veze s tim, koji su toliko loši da je bolje da se i ne primjenjuju. Zakon o radu primjerice nije u većini primjenjiv na kazalište i izravno šteti slobodi stvaralaštva, stimulira nerad i uravnilovku. No ono što nam najviše treba i s čim je trebalo krenuti jučer jest sveobuhvatna edukacija na svim razinama i za sve sudionike. Bez toga svaki će zakon biti mrtvo slovo na papiru.

Najavljenu izmjenu kazališnoga zakona većina kazalištaraca vidi kao prilagođavanje tog zakona ministrici kulture, koja na sve načine na mjesto intendanta zagrebačkoga HNK-a želi postaviti svojega čovjeka. Znači li to da se u Zakonu o kazalištima neće promijeniti ništa drugo osim što će se omogućiti izbor novog intendanta?

Ne slažem se s parcijalnim prijedlozima promjene ZOK-a, on je sam po sebi tako loš i porozan na nerad i klijentelizme svake vrste da ga treba zaključati duboko u arhivske podrume i raditi na novom zakonu, koji se neće baviti samo intendantima, HNK-ovima, zaštitom nerada i općenito – generiranjem kaosa.

Jeste li za to da se ograniči mandat intendantima?

I njima i svim ravnateljima javnih kazališta. Povjerenje treba dati mladim školovanim ljudima okrenutima izvrsnosti i budućnosti. Farsa koju nam je priredila zagrebačka skupština potvrdivši na čelu nekih kazališta ravnatelje koji su tu više desetljeća i kojima je mjesto u mirovini ne vodi viziji koja bi se u svakoj zreloj kulturnoj politici trebala iskazivati protiv načina koji njeguje „umjetničku i repertoarnu jalovost, konzervativizam i kulturni etatizam“. Opet ću spomenuti francuski slučaj: mandat ravnatelja je tri godine, može se obnoviti dva puta, a samo umjetnici mogu biti na čelu umjetničkih ustanova.

Kako će se na našu kazališnu umjetnost odraziti ulazak u Uniju?

Mi smo još devedesetih propustili šansu da promijenimo paradigmu cijele hrvatske kulture kao konzervativne i nacionalno zatvorene u autonomnu, dinamičnu i modernu europsku kulturu. To je vizija koja se već trebala ostvariti, i tu nam EU – što mnogi u nas, očekujući valjda vagone Unijina novca, još ne znaju – sa svojim načelom supsidijarnosti ne može baš ništa pomoći. Jer logika je sljedeća, i mi smo to zapravo u pristupnom ugovoru i potpisali: „Hoćete kaos, klijentelizam i autizam u svojim skupim kulturnim sustavima – pa imajte si ih!“