Epigrafi, proljeće i pjesme

Posvećenje proljeća u zagrebačkom HNK-u koreografski stvara interakciju zemlje i vode sjajnim, savršeno organiziranim prizorima klizanja po mokroj podlozi, u kojima je u središtu pozornosti ritualna figura Izabrane

Mnogi su se posjetitelji Hrvatskoga narodnog kazališta iznenadili i zapitali kako to da se 27. Muzički biennale Zagreb otvara glazbom starom stotinu godina? Trebalo je to učiniti, da se nakon više od pola stoljeća Biennala i svega što je glazbena avangarda donijela, vide korijeni, kao i to da je Glazba jedna i univerzalna. Danas, kada je sve istraženo, sve tonske i zvukovne mogućnosti, tehničke mogućnosti glazbala, kada se skladatelji mogu poslužiti najrazličitijim tehnikama skladanja i stilovima, kada imaju neograničenu slobodu i kada pronalažnje novog više nije imperativ, na njima je da sve ono što im stoji na raspolaganju iskoriste na najbolji način, na vlastitu odgovornost i po vlastitu nadahnuću.

Stogodišnjica Stravinskijeva Posvećenja proljeća

Balet Posvećenje proljeća Igora Stravinskog na pariškoj je praizvedbi 1913. dokinuo dotadašnja estetska mjerila i principe koji su vladali u većim formama ozbiljne glazbe. I danas zvuči kao da je nastao nedavno, baš kao i skladbe iz opusa Claudea Debussyja, Šest antičkih epigrafa i U bijelome i crnome, objedinjene u baletnoj večeri kojom je Biennale 6. travnja počeo. Mariborski koreograf Edward Clug prihvatio je izazov spoja dvojice skladatelja (kao samo jedan od skladateljskih parova u ovogodišnjem programu) koji su stvarali istodobno, susretali se, utjecali jedan na drugoga. Koliko god je njihova glazba zahtjevna, gruba i elementarna, Edward Clug pronalazi u njoj muzikalitet na koji nadovezuje plesni pokret. Zato je prvi dio njegove večeri – Šest antičkih epigrafa i U bijelome i crnome – bez vidljivoga reza među njima, u bjelini scene Marka Japelja i koloristici iz spektra zelene boje u kostimima Lea Kulaša, odisao poetičnošću te čistim radom i prisnim odnosima među plesačima.

Plesni pokret se s lakoćom nadovezuje na elementarni muzikalitet Stravinskog / Snimio Saša Ćetković

Drukčiji ugođaj ostvario je u Posvećenju proljeća, djelu o uzbuđenju iščekivanja obnove bujne, divlje prirode te prinošenju žrtve za obnovu životnih ciklusa. Elementu zemlje, čiju boju i simbol naznačavaju scenografija Marka Japelja, svjetlo Tomaža Premzla, kostimi Lea Kulaša, pa i sama tijela plesača Zagrebačkoga baleta, Edward Clug dodaje i element (plodne) vode u spektakularnim prizorima slapova što se slijevaju na pozornicu. Koreografski stvara interakciju zemlje i vode sjajnim, savršeno organiziranim prizorima klizanja po mokroj podlozi, u kojima je u središtu pozornosti ritualna figura Izabrane, u tumačenju Edine Pličanić.

Iznenadila je glazbena izvedba Posvećenja proljeća u verziji za klavir četveroručno, no ona je možda i plastičnije pokazala Stravinskijeve novine u tonalnosti i ritmici. Nadovezala se na Šest antičkih epigrafa, također za klavir četveroručno, i U bijelome i crnome za dva klavira. Na dva klavira sve tri skladbe izvela su dvojica izvrsnih mladih pijanista Andrey Gugnin i Vadym Kholodenko.

Dašak vedrine i zabave

Četvrtoga bijenalskog dana, 9. travnja, na pozornici ZKM-a nastavio se susret zagrebačke publike s Edwardom Clugom, i ansamblom Mariborskog baleta, čiji je ravnatelj. Prvo su prikazali šarmantne Pjesme za razdoblje parenja na elektronsku (ili digitalnu) glazbu slovenskoga skladatelja Boruta Kržišnika. Dvadesetominutni komorni balet persiflaža je korporativnoga svijeta današnjice. Edward Clug propituje odnose među zaposlenicima u istim poslovnim odijelima i istim cipelama s visokim petama, u masi korporativnih djelatnika među kojima nema individualnosti: odnose podređenih i nadređenih, odnose partnerske i ljubavne (pa i seksualne). Scenski suradnici isti su mu kao u Posvećenju proljeća. Glazbeni predložak koji sadrži i zafrkantskih elemenata pružio mu je mogućnost da na scenu donese dašak vedrine i zabave.

Sva tri djela Edwarda Cluga prikazuju ga kao autora velike imaginacije i tehničke zahtjevnosti, sposobna za različite koreografske postupke koje, ipak, povezuje finoća koreografskoga rukopisa i vezanost uz glazbu, odnosno strogo razvijanje pokreta iz glazbe.

Za razliku od njega, hrvatski koreograf Staša Zurovac, u svom komornom baletu Nikthemeron, na glazbu Sande Majurec (scena i kostimi Bjanke Adžić Ursulov) – koji je naručio Biennale i koji je praizveden 22. ožujka u Slovenskome narodnom kazalištu u Mariboru – i dalje se postojano kreće svojim snovitim svjetovima. Ovoga puta riječ je o devet slika koje ironično prikazuju kako se u svakodnevnom životu svaki dan ponavljamo. Oba djela, Pjesme za razdoblje parenja i Nikthemeron, upozoravaju na pogubnost svakodnevne kolotečine. Skladateljica Sanda Majurec izvrsno je pogodila senzibilitet koreografa Zurovca. Njezina je glazba, što ju je snimio Ansambl Cantus pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera, vrlo komunikativna, a uspjehu Zurovčevih baleta i inače pridonosi dobar izbor glazbe. Ističu se melodijske linije gudača i istaknuti ulomci drvenih puhača.

Iako Edward Clug pretežno djeluje inside (unutar Europske Unije), a Staša Zurovac pretežno u Hrvatskoj i outside (izvan EU-a), obojicu karakterizira kolektivno poimanje i primjena baletnog ansambla kao instrumenta izraza, bez istaknutih pojedinaca-solista, koji njima nisu potrebni.

Opera traži posvećenost

Između tih baleta, trećega festivalskog dana, 8. travnja, gostovala je Opera Srpskoga narodnog kazališta iz Novog Sada s Posljednjim ljetnim cvijetom Zorana Juranića, jednočinom opernom fantazijom naručenom za Biennale i praizvedenom 28. ožujka u Novom Sadu. Već se na prosinačkom gostovanju, s operom Mileva Aleksandre Vrebalov, Novosadska opera predstavila kao ansambl otvoren suvremenom stvaralaštvu, s više negoli solidnim orkestrom i vrsnim pjevačima koje krasi odlična dikcija.

Zoran Juranić u ulozi skladatelja, sulibretista, dirigenta i redatelja uglazbio je istoimenu dramu Luka Paljetka, prikladnu za medij opere. Upravo je izbor neprikladnih tema i problematika onemogućio dulji scenski život i afirmaciju brojnih suvremenih opera. Juranić je, zahvaljujući velikom iskustvu, spretno „posložio“ melodramu o smutljivoj gospođici N. N., koja vara i opljačka gospodina Berta, a poanta je gorko životno razočaranje. Napisao je pjevne vokalne dionice, iako daleko od bilo kakva belkanta, po mjeri pojedinih pjevača, te postavio dobru dramaturšku okosnicu i raspored prizora. Nadrealističko-veristički „štih“ djela upotpunili su funkcionalna scenografija Žorža Draušnika i kostimi Jasne Badnjarević. U punoj mjeri istaknuli su se Jelena Končar kao gospođica N. N., Miljenko Đuran kao Bert II, Darija Olajoš Čizmić u trima manjim ulogama, Vasa Stajkić kao Lorenco i drugi pjevači.

I primjer Zorana Juranića pokazuje kako su u posljednjih četrdesetak godina u Hrvatskoj opere opetovano pisali samo glazbenici (poput Igora Kuljerića i Mire Belamarića), koji nisu isključivo skladatelji, već su bili i operni djelatnici – dirigenti i ravnatelji, dok su drugi skladatelji ostali samo na jednome pokušaju. Jer opera traži posvećenost.