Duhovita i aktualna satira

Da je angažirano promišljena i maštovita predstava moguća u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, potvrdio je Voltaireov Candide u dramaturškoj obradi Dubravka Mihanovića i redateljskoj interpretaciji Krešimira Dolenčića, premijerno izveden 5. travnja.

Izbjegavši pretencioznu i površnu interpretaciju stvarnosti angažirana satira iz 18. stoljeća i pred očima našeg suvremenika – preopterećena postmodernističkom fragmentarnošću, sofisticiranim manipulacijama, destrukcijom egzistencije i teatarskim egzibicionizmom – bljesnula je zavidnom kreativnošću.

Dojmljiva plovidba olujnim morem / Snimio Jasenko Rasol

U ozračju nadrealne scenografije i zanimljivim kostimografskim rješenjima Valentine Crnković dogodila se glumački iznadprosječna predstava, što se u našem ispodprosječno kreativnom kazališnom prostoru bogatu kazališnim epigonima, repertoarnom jalovošću, političkim i (ne)estetskim kriterijima rijetko događa. Spojilo se tradicionalno i suvremeno u umjetnički rezultat kojemu primarna nije bila tzv. modernost teatarskog izraza, koji se uglavnom prometne u redateljsko iživljavanje na autorstvu pisca i pretvaranju glumaca u scensku ilustraciju.

Candide ili optimizam, kako ga je redatelj pročitao, jest san o sreći koje nema! Može se čitati, kako piše u kazališnoj knjižici, „i kao razbarušeni filozofski roman, i kao satirična rugalica, i kao avanturističko lutanje jednog čovjeka na putu do spoznaje“. Ironizira i ismijava Leibnizovu misao o našem svijetu kao „najboljem od svih mogućih svjetova“. Govori zapravo o nepostojanoj ljudskoj naravi u kojoj, kako bi rekao Shakespeare, „samo mijena stalna jest“.

Riječ je o satiri naravi, o personifikaciji optimizma naivca Candidea koji se suočava s brutalnom stvarnošću; naglašavajući naivnost glavnog lika Voltaire stvarnost čini još brutalnijom nego što je poznajemo, a naivnost još naivnijom nego što jest.

Nadahnut Tisuću i jednom noći, Don Quijoteom, Guliverovim putovanjima, raznim pustolovnim romanima i putopisima, Voltaire svojeg naivca uz pomoć učitelja i nadrifilozofa Panglossa vodi od Njemačke preko Nizozemske i Francuske, Portugala, Paragvaja i Eldorada (izmaštane zemlje iluzija) da bi ga vratio u Francusku i Englesku, a onda poslao u Veneciju i Tursku, gdje redatelj završi putovanje Candideovim vjenčanjem s ostarjelom i krezubom Cunegondom, koja se ni karakterom ni odjećom ne razlikuje od seljanke iz Dalmatinske zagore.

Nakon svih iskustava Candide shvati da sve što je vidio i doživio nije „najbolji od svih mogućih svjetova“, nego da je zapravo okrutna i nemilosrdna stvarnost u kojoj ima više lošeg i ružnog nego dobrog i lijepog, da je svijet u kojem živi zapravo svijet razočaranja, stradanja i pokvarenosti.

Opisujući „najbolji od svih mogućih svjetova“ Voltaire kroz usta Candidea ironično kaže kako je „sve udešeno da ne može biti bolje, da čovjek ne može ni krv pustiti, ni klistirati se a da ne plati“, niti može išta promijeniti „da u ratu, kada se trideset tisuća ljudi bore protiv vojske istog broja ljudi“ ne bude „dvadeset tisuća sifilističara na svakoj strani...“

Tim programatskim romanom-kritikom Voltaire se ruga tadašnjem svijetu, njegovoj znanosti, filozofiji, crkvi, vlasti, sreći i nesreći, općenito ljudskom životu. Njegov sarkazam i ironija duboko i neumoljivo, poput kirurškog noža, prodiru u prostore znatiželjnoga ljudskog duha, stoljećima otupljivana strahom i snagom vlasti.

Svjesni suvremenosti Candidea dramaturg i redatelj ne otupljuju oštricu piščeve nemilosrdne kritike niti iznevjeravaju njegov smisao za humor, nego volterovsku dijagnozu i anamnezu osnažuju aktualnim, pomno probranim i prepoznatljivim simbolima licemjernog i hedonističkog svijeta pretvorena u globalni reality show.

Dolenčićev redateljski instinkt nije ustuknuo pred aktualnošću Candidea, nego je to prepoznao i rastvorio te je umjesto zamorne moralke publici ponudio razigranu, prštavu satiru začinjenu mračnim prizorima života, volterovskom ironijom, sarkazmom, lucidnošću i duhovitošću. S osobitim smislom za humor blizak našoj suvremenosti na komičan ali jedak način ukazao je na zablude ne samo 18. stoljeća nego i našega doba, koje često zbog narcisoidne zagledanosti u vlastiti odraz to ne vidi. Podmetnuvši publici zrcalo u liku blagajnice bez ruku upozorio je na stvarnost i moguću budućnost, što se iz neobjašnjivih obzira često prešućuje i uljepšava.

Nesreća je da današnji svijet nema svojega Voltairea, koji bi osim talenta i hrabrosti imao bogate i moćne mecene koji bi ga štitili od moćnika kako su to činili Voltaireovi štićenici i njegovih dvjesto pseudonima. Ali je i sreća da taj isti svijet, ma koliko pokvaren i licemjeran bio, ipak ima umjetnike koji to prepoznaju kako je to prepoznala autorska ekipa predstave.

Vođeni Dolenčićevom redateljskom rukom glavni glumci; Enes Vejzović (Candide, kojemu se sve događa u snu), Duško Valentić (učitelj Pangloss) te Nataša Janjić Lokas (Cunigonda) bili su veoma dobar oslonac te začudne, snovite predstave, koju su talentom i kreativnošću u svakom trenutku potpomagali akteri svake od uloga.

Svi zajedno i svatko od njih (Jelena Miholjević, Siniša Ružić, Franjo Dijak, Janko Rakoš, Ankica Dobrić, Mirjana Majurec, Đorđe Kukuljica i Barbara Nola) nadahnuto, maštovito i začudno svojim glumačkim umijećem nudili su rijetko viđeno zajedništvo i radost glumačke suigre, tako da u tom glumačkom orkestru ostvarenih minijatura nitko nije ostao bez pamtljive dionice. Za ukupnu kreativnost zaslužni su i svi ostali članovi autorskoga tima.