Črne maske i Slavuj

U spletu starih i novih djela na sveukupno 31. događaju 27. MBZ-a osobito su odjeknule dvije stare i strane opere: Črne maske Marija Kogoja iz 1929. na gostovanju Mariborske opere u zagrebačkom HNK-u i Slavuj Igora Stravinskog iz 1914. u produkciji triju zagrebačkih umjetničkih akademija i Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Lisinskom na samu zatvaranju MBZ-a u subotu 13. Travnja

Scena iz mladenačke izvedbe Stravinskijeva Slavuja u Lisinskom / Snimio Marko Marinković

Črne maske slovenskoga skladatelja prve polovice 20. stoljeća Marija Kogoja hvaljeno je uprizorenje priređeno u povodu otvaranja godine u kojoj je Maribor nosio stijeg europske kulturne prijestolnice (2012), a u kojemu su snage udružili Mariborska i Ljubljanska opera. Mladi dirigent Marko Hribernik, proizišao iz bečke klase Uroša Lajovica, dostojno je iznio zahtjevnu partituru i povezao četverosatnu rastrojenu glazbenu dramu u kompaktno tkivo. Za zagrebačku publiku pravo je iznenađenje bio izvrsni bariton Jože Vidic u ulozi sveprisutna vojvode Lorenza di Spadara, koji na dvoru priprema bal pod maskama. U jednom ga je prizoru dostojno zamijenio Jaki Jurgec kao Lorenzov dvojnik, gotovo da glasovno nismo zapazili promjenu, dok su živopisne likove karakterno zaoštrenih likova majstorski ocrtali sopranistica Andreja Zakojnšek Krt kao Donna Francesca, tenor Dušan Topolovec kao dvorska luda Ecco i mladi bariton Sebastian Čelofiga kao upravitelj Petruccio. Osobito nam je bilo drago zapaziti napredak dvojice hrvatskih basova u angažmanima slovenskih opernih kuća: vrsni tumač kontroverznog Signora Cristofora bio je dojmljivi Saša Čano, dok smo u epizodnoj ulozi Marija mogli vidjeti Marka Mandira. Slovenski filmski redatelj Janez Burger pri svojem opernom debiju od mračnoga je djela stvorio blještavu teatarsku iluziju u kojoj se u detaljima ogleda neprestano treperenje glazbe u orkestru.

Dok su nas Kogojeve Črne maske oduševile onime što nemamo, Stravinskijev nas je Slavuj zatekao kvalitetom koju bismo u skorašnjoj budućnosti mogli imati. Usklađena vizija dirigenta Mladena Tarbuka i redateljice Dore Ruždjak Podolski izbacila je u prvi plan glazbenoscenske kreacije novoga nadarenog naraštaja triju umjetničkih akademija i Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Već možemo zamisliti profesionalne operne produkcije u kojima bi sutra sjajno funkcionirala koloraturna sopranistica gotovo dramatskoga volumena i glasovne fleksibilnosti, Ilijana Korać, pjevačica za kakvom žudi naša glazbena scena, spremna za krajnje glazbenoscenske napore kakve traži uloga Slavuja kao personifikacija glazbene biti. Jednako su ljepotom i dojmljivošću fraze očarali nesvakidašnji glasovi, poput tenora dramskih potencijala i baritonske teksture Bože Jurić Pešića u ulozi Ribara, kao i baritona tenorske finoće i meke liričnosti fraze Leona Košavića u ulozi Kineskog cara. Stravinski je bio jedna od važnijih okosnica ovogodišnjega bijenalskog programa i u povodu 50. obljetnice njegova sudjelovanja na tom festivalu suvremene glazbe ovogodišnji je MBZ otvoren njegovim najizvođenijim baletom, a zatvoren rijetko izvođenom operom, poznatijom u orkestralnoj inačici (simfonijska pjesma Pjev slavuja). Prva izvedba toga djela u Hrvatskoj, u skučenu, sceni neprimjerenu prostoru dvorane Lisinski, nije spriječila da i ta akademska produkcija, nakon Čarobne frule, Ivana Groznog i Carmen, stvori još jednu antologijsku zajedničku uspješnicu.