Čelik i baršun: odlazak Dame

Sloboda ima i uključuje priznavanje čovjeka kao subjekta, a ne objekta, i državu kao slugu, a ne gospodara. Ta sloboda zahtijeva ograničenu vlast i osnovno pravo na vlasništvo te jasnu i čvrstu vladavinu zakona. To su bila načela kojima se vodila Margaret Thatcher

Margaret Thatcher je bila jedna od najkontroverznijih javnih odličnika u britanskoj, pa i svjetskoj modernoj povijesti. Nijedan premijer od Gladstonea nije izazvao tako jake osjećaje srdžbe i voljenosti. Za poklonike bila je najveća živuća Engleskinja koja je spasila Veliku Britaniju od ekonomske propasti, pobijedila socijalizam i ponovno postavila Britance na svjetsku pozornicu. Za kritičare bila je slaboumnica koja je uništila britansku industriju, povećala nejednakost i započela eru pohlepe i galopirajućeg individualizma.

Rođena je u Granthamu 1925, a njezin otac radio je na tržnici i bio metodistički pastor, koji je uspio zasjesti na mjesto gradonačelnika Granthama. Od malih nogu Margaret je bila pod utjecajem politike i ubrzo nakon studija kemije na Oxfordu učlanila se u Konzervativnu stranku. Izabrana je 1959. kao konzervativna zastupnica Finchleyja u parlamentu. Tada je Konzervativnu stranku činila muška aristokracija, a kao žena dopuštala si je da prijeđe preko granica diplomatskog govora. Između 1965. i 1997. svaki vođa Konzervativne stranke došao je iz skromnih okolina, i svaki je iz vlastitog iskustva razumio život „običnih“ glasača. Kao ministricu obrazovanja u Heathovoj vladi, mediji su je prozvali najnepopularnijom ženom u Britaniji nakon što je povukla besplatno mlijeko iz osnovnih škola. Iako je bila žena bogataša Denisa Thatchera, buduća Željezna Lady uspjela se prikazati kao žena sa sela, prava Engleskinja i Britanka. Nakon Heathova neuspjeha, Thatcherova ga je na opće iznenađenje pobijedila i postala predsjednicom Konzervativne stranke 11. veljače 1975. I nakon tog izbora u stranci je bilo onih koji su vjerovali Heathovoj struji, i onih koji su se držali Thatcherove, a koji su se prozvali tačeristima (Thatcherites). Konzervativna je stranka na izborima 1979. osvojila 44 posto glasova i 43 posto mjesta u britanskom parlamentu, a Margaret Thatcher postala je premijerkom.

Margaret Thatcher poklonici su zvali novim Churchillom

Beskompromisna, ona se vodila mišlju da nitko ne treba biti u politici ako nema snažna uvjerenja i ne želi ih ostvariti. Smatrala je da je demokratski kapitalizam način koji dopušta ljudima da žive kako oni žele, a ne kako država želi. Time se izdvajala među ostalim političarima jer je kao svoj zalog dala vjerovanja o svijetu, a nije napravila program putem kojega bi promijenila svijet. Vrijednosti i načela bili su joj važniji od doktrine, vizija važnija od programa.

Beskompromisno u pobjedu

Prva vlada, od 1979. do 1983, bila je pod velikim ekonomskim pritiskom, uslijed monetarističkog pristupa. Između 1979. i 1981. proizvodnja je pala za 25 posto, zbog visokih kamata, uske monetarne politike i podivljaloga tečaja. BDP je pao za dva posto u 1980, i još 1,2 posto 1981, dok je nezaposlenost narasla od 1,3 milijuna na 3 milijuna u 1983. Inflacija je dosegnula 22 posto u prvoj godini konzervativne vlasti. Ekonomski teoretičari upozoravali su da vladina politika nema temelja u ekonomskoj teoriji te da zemlja srlja u depresiju. Thatcherova se nije mnogo obazirala na ta mišljenja; jedan od odgovora koji je dala bio je da ne treba visoku razinu ekonomskog znanja ili umjetne nazive poput monetarizma, da bi razumjela kako ne može novac pasti s neba. Započeli su štrajkovi, a potpora konzervativcima je drastično pala. Gospodarstvo se ipak oporavilo i ponovno je krenulo naprijed. Istovremeno, britanska se nacija našla u sukobu s Argentinom oko Falklandskog otočja. Iako su napetosti započele još za vrijeme laburističke vlade, vođa opozicije Michael Foot izazvao je konzervativce na povlačenje mudrih poteza. Thatcherova je igrala na patriotizam – i pobijedila. Konzervativna stranka drugi je put premoćno pobijedila na izborima u ljeto 1983.

U drugom mandatu počela je privatizacija državnih stanova, ali i gospodarskih divova kao što su British Telecom, British Gas, British Airways i Rolls-Royce. Dobici za državu bili su golemi, čime je plaćen državni dug, a maksimalno je popustilo i oporezivanje, te je gospodarstvo dobilo veliki zamah razvoja. U sjećanju je Britanaca i rudarski štrajk 1984/5, koji je izbio zbog zatvaranja otočkih rudnika, svojevrsni mit premijerkine vlasti, koji je ona nemilosrdno suzbila. Manje je poznata činjenica da Nacionalni sindikat rudara nije imao veliku potporu javnosti, jer su se od 1976. otvorile četiri nuklearke, pružajući čišću i jeftiniju energiju. Iako je trijumfalizam Margaret Thatcher izazvao i oduševljenje, i krajnji revolt, Konzervativna stranka treći je put zaredom osvojila većinu glasova na izborima 1987.

Izgradnja društva, ne ekonomije

Oporezivanje po glavi stanovnika u lokalnim upravama i samoupravama dovelo je do velike nejednakosti i drastično povećanje režija, što je izazvalo ozbiljne nerede u Londonu 1990. Thatcherova je također bila vrlo nepovjerljiva prema Europskoj zajednici te upozoravala na stvaranje europske superdržave pod dominacijom Bruxellesa i njemačko-francuske osovine. Nakon gubitka potpore među konzervativnim članovima parlamenta zbog tih stvari, Margaret Thatcher dala je ostavku 22. studenog 1990.

Njezin nadimak Željezna Lady zapravo je znak njezine političke hrabrosti i volje. Prije svega je htjela eliminirati socijalizam iz britanske političke kulture. Kako je sama rekla: „Naš je cilj izgradnja uspješnog društva – ne ekonomskog sustava.“ Njezina strategija nije bila povezana s ekonomijom; njezino viđenje gospodarstva ležalo je prije svega na padu osobne odgovornosti i poroznosti moralnih učinaka socijalizma. Sloboda, pravo vlasništva i (moralna) odgovornost, bili su njezine glavne ideje vodilje. Često je prokazivala socijalizam kao sustav u kojem država određuje, a pojedinci slušaju. Duboko je vjerovala da samo privatno vlasništvo može donijeti uspjeh i razvoj. Manje državnog upletanja, a više slobodne volje (laissez-faire) jednako je blagostanju. To je konzervativno stajalište, koje se danas smatra neoliberalnim, simbolom tzv. nove desnice.

No, je li Margaret Thatcher bila neoliberalka? Današnji neoliberalizam, koji teži globalnom slobodnom tržištu, gdje na međunarodnoj sceni nisu važne države, već multinacionalne kompanije, ne može se nikako dovesti u vezu s barunicom Thatcher, koja je imala upravo suprotna uvjerenja. Thatcherova je imala veliku snagu kad se obračunavala s neprijateljima. Na kraju njezine vladavine sindikati su bili slomljeni, korporativizam je bio stvar prošlosti, laburisti su se odvojili od socijalizma, a komunizam u Europi konačno je pao. Kraj socijalizma označio je transformaciju svjetonazora mnogih političkih stranaka te se Konzervativna stranka našla na putu po kojem nikad prije u 20. stoljeću nije kročila, te kasnije zadugo izgubila vlast.

Prijateljica Hrvatske

Margaret Thatcher svakako je bila i ikona pobjedničke strane u hladnom ratu i vrlo snažan glas u pozivanju komunističkih zemalja da krenu putovima demokracije. Izazivala je velike simpatije u Moskvi, a slično je bilo i u Hrvatskoj. Uvjerena kako su državnost i nacionalne države najčvršći temelj međunarodne stabilnosti, Margaret Thatcher bila je pobornica hrvatskoga prava na samoodređenje, među britanskim elitom koja nije bila naklona raspadu Jugoslavije. Bila je jedna od prvih koja je osudila agresiju na Hrvatsku, jasno imenovala agresora i dosljedno zagovarala osjećaj nacionalne pripadnosti, braneći stajalište da nacionalni osjećaj nije u suprotnosti s demokracijom.

Tada je spomenula da je nacionalna samoodređenost najispravnija osnovica u izgradnji slobode, koja sa sobom nosi i moralnu dimenziju i uključuje priznavanje jedinstvenosti osobe sa svim njezinim neotuđivim pravima – čovjeka kao subjekta, a ne objekta, i države kao sluge, a ne gospodara. Ta sloboda zahtijeva jaku vlast, ali ograničenu u veličini i moći. Ona uključuje i osnovno pravo na vlasništvo te jasnu i čvrstu vladavinu zakona. Barunica Margaret Thatcher time zaslužuje da bude zapamćena kao jedna od najvećih političara koje je Europa ikad imala.