Vulgarizacija Moličrea

Ambiciozna predstava Tartuffe J. B. P. Moličrea Zagrebačkoga kazališta mladih, izvedena 24. ožujka u režiji slovenskog redatelja Jerneja Lorencija, iako prikazana pred probranom premijernom publikom, nije doživjela očekivani euforični uspjeh kod te publike. Jedan od razloga između ostaloga je i to što se predstava ne bavi samo sudbinom i licemjerjem 17. stoljeća i njezina reprezentanta Tartuffea, nego i stoga jer rastvara licemjerje našega vremena, u čemu su se mnogi iz publike prepoznali.

Kreativnost žrtvovana zbog redateljske koncepcije

Unatoč stoljećima koja su prošla od praizvedbe do ove premijere i našega doba, koje je nastavak Moličreova vremena, glede licemjerja kao da se ništa nije promijenilo, štoviše licemjerje je postalo sastavni dio takozvanog uljuđenog ponašanja. Licemjer se usavršio, postao prisutniji, prilagodljiviji, i profinjeniji, o njemu se više i ne govori kao nemoralnu, pokvarenu čovjeku, nego se on često ističe kao uzor u mnogim područjima javnoga života.

Suvremeni licemjer toliko je siguran u svoje poslanje da se o njemu može govoriti i kao o ideologu neoliberalnoga svjetonazora, koji vješto manipulira recimo pričom o individualnim slobodama i ljudskim pravima, dok istim tim vlasnicima sloboda i ljudskih prava neoliberalni kapitalizam sve više uskraćuje pravo na rad i život od vlastita rada.

Svjestan da se od Moličrea do danas licemjerje nije smanjilo, nego samo umnožilo i prilagodilo novim okolnostima te postalo vještije u mimikriji, redatelj Lorenci Tartuffea je smjestio u našu suvremenost, u njega je upisao i dramaturški ugradio (dramaturg Matic Starina) dostignuća suvremene civilizacije; potencirao je sve ono što su materijalizam i hedonizam u čovjeku „pokvarili“, mijenjajući njegovo življenje, njegov senzibilitet i ukus, kao i suvremeni odnos prema religiji ironiziranjem vjerskih osjećaja.

Moličreov salon (scenograf Branko Hojnik) redatelj je zamijenio vilom s mnoštvom soba, opremljenih suvremenim pokućstvom i kupaonicom koja je i „ispovjedaonica“ u koju je instaliran mikrofonom, iz koje nazočnici prisluškuju erotske uzdahe pomiješane s riječima koje zbog loše glumačke artikulacije povremeno proguta fijuk vjetra Badnje večeri. Uza scene pohotnoga seksa, Lorenci je ponudio mnogo alkohola, prisluškivanje, uhođenje, ženske pljuske i mazanja lica ljudskim izmetom, sve popraćeno božićnim napjevima.

U tom prostoru jeftinog ukusa i upitnog bogatstva poroci privatni postaju vrline javne. Vrhunac licemjerja događa se za trpezom, prvo za stolom večere Badnje večeri – koja će se okončati i kao karmine za živu Orgonovu ženu Elmiru – a onda na Tartuffeovu božićnom daru: izdignutom i parketom obloženu prostoru, koji je dug koliko je scena široka. U tu atmosferu nonšalantno ušeta željno očekivan Tartuffe s vrećom darova i odjeven kao Djed Mraz.

Djed Ledeni ponaša se kao starmali dječak, ljutito baca darove, što još jednom fascinira Orgona, čija se žena Elmira, kako bi ugodila mužu, prepušta bogohulnikovu zavođenju, a onda na stolu – Tartuffeovu daru – biva i obljubljena. Scena obljubljivanja traje dugo, dugo, valjda zato što to Djed radi za djecu i za Orgona, kojemu to konačno otvori oči i prosvijetli pamet. Prosvjetljenju pomaže i Tartuffe, koji više ne krije kakav je, nego i sam o tome pred svima govori i čime redatelj valjda još više naglašava hipokriziju.

Zatim uslijedi odlazak krivokletnika sa scene, pa ponovno njegovo pojavljivanje u liku onemoćala starca sa štapom i dugom, smeđom bradom. Bradu svako malo povuče i pokaže pravo lice, a kada se naglumio starca, skine bradu, napusti scenu i zatim se pojavi s kapom; glumi policajca koji se svađa s Tartuffeom. Policajac čas glumi Tartuffea čas sebe. Na kraju policajac usmrti Tartuffea i na sceni se pojavi krv. Sve to vrijeme cvili bogomoljka gospođa Parnelle, koja je na početku predstave postala dio publike, pa bila vampir, koji sisa krv Cleantu i na kraju postala Tartuffeov pas.

Tako publika umjesto u kršćanskom ozračju Badnje večeri i mirisu probranih delicija može „uživati“ u drakulovskim asocijacijama, samokažnjavanju i smrti najpoznatijega licemjera naše civilizacije. Može se zgražati ili identificirati s Nečastivim na zemlji. Ali može ostati i ravnodušna, kako to licemjerima priliči.

Dakle, umjesto snažne i koncizno mišljene predstave publika je dobila konfuzni, moderno zbrkani uradak, koji je molijerovsku dijagnozu licemjerja nepotrebno vulgarizirao i do apsurda destruirao. Redateljevo razgrtanje hipokrizije rezultiralo je manjkom kreativne imaginacije, gomilanjem suvišnosti i doslovnosti, što je Moličreova Tartuffea pojednostavnilo i osiromašilo, a predstavu opteretilo, učinilo razvučenom, pa i dosadnom. Nebo, ljubav i moral izgubili su bitku s redateljskim farizejstvom, a sugestija da smo svi krivi odveć je općenita, osobito kada smo svakodnevni svjedoci raskrinkavanja pravih krivaca.

I ovaj put pisac je postao žrtva redateljske koncepcije, koja je svevremeno djelo o licemjerju srozala na vulgarno rastakanje i ilustraciju fabule, kojoj je jedini cilj bio šokirati, pokazati da se može biti originalan. Ali ta originalnost bila je suviše predvidiva, doslovnosti su preočite i već viđene da bi bile originalne.

To se odrazilo i na glumačku igru. Zavidna kreativnost glumaca dokazana u mnogim predstavama toga kazališta žrtvovana je zbog redateljske koncepcije, kojoj su se glumci povremeno uspjeli nametnuti, češće glumačkim instinktom nego osmišljenom kreativnošću. Zbog toga su većina njih bili funkcije, a ne likovi. Izdvojili su se Krešimir Mikić (Tartuffe), Pjer Meničanin (Orgon), Nina Violić (Dorina) i Katarina Bistrović Darvaš (Elmira). Mikić je u zadanim okvirima znao pronaći i nadareno kreirati lik koji je živio u rasponu od zaigranog dječaka do licemjera, koji je svoju pokvarenost doveo do savršenstva i samoironije. Meničanin je u svakom trenutku znao ponuditi detalje koji su se složili u glumački uvjerljiv karakter. U glumi Nine Violić i Katarine Bistrović Darvaš bilo je nijansi koje su tvorile zanimljive likove.