Više od dirigenta

Dobar zborski dirigent može dirigirati orkestrom, a dobar orkestralni ne mora moći dirigirati zborom / TV-show Do posljednjeg zbora idealan je način popularizacije zborskog pjevanja / Ove sezone novih pedesetak zborova, nakon pedeset prošle godine, nevjerojatan je broj na četiri milijuna stanovnika u zemlji

Vladimir Kranjčević najinformiraniji je glazbenik koji sve pojave provjerava „iz prve ruke“. Osim što je jedan od rijetkih glazbenika koji se iskreno dive glazbi i glazbenicima te kao publika ne propuštaju nijedan događaj vrijedan pozornosti, neumorni je agent popularizacije klasične glazbe u širim krugovima, što višegodišnjim predanim radom s nizom naraštaja glazbenih amatera unutar Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, koji je u njegovo doba imao međunarodnu karijeru, a što u novije vrijeme sudjelovanjem u HTV-ovu reality showu Do posljednjeg zbora. Uz to, zadužio je našu diskografiju snimivši sa Slovenskim komornim zborom kompletnu antologiju hrvatske zborske glazbe.

Snimio Damil Kalogjera

Gospodine Kranjčeviću, kako to da ste i nakon što ste prestali biti ravnatelj Zagrebačke opere u dvama mandatima i dalje ostali vjerni pratitelj svih njezinih predstava?

Odlazim uvijek i na dramske i na baletne premijere. Ta mi je navika ostala još iz mladih dana, kada sam gledao sve predstave. Odlazim na „galeriju“ od 1949. sve do 1963, kad sam počeo i sam profesionalno nastupati, odgledao sam apsolutno sve predstave „klasičnog“ repertoara, koliko god da su puta išle. Nalazio bih se tamo s prijateljima, bili smo velika skupina obožavatelja naših opernih velikana. Praktički smo boravili u HNK-u, gledali smo Carmen sigurno više od 150 puta, a isto tako i Trubadura, Aidu i Otella, sve, koliko god puta išlo. Gledao sam sve Lohengrine nakon premijere 1952. Sada mi je žao da ne mogu otići na svaku izvedbu ovoga novog Lohengrina jer mi se termini predstava poklapaju s mojim angažmanima u Zagrebačkoj filharmoniji i na HTV-u. Sasvim sigurno otići ću na predstavu koja je planirana u travnju. Ne toliko gledati, koliko slušati, jer Wagner je ipak veliki raritet u našoj sredini. Veliki sam poklonik Wagnera, nisam vagnerijanski „sektaš“, jer jednako mogu slušati Donizettija i diviti mu se, ali obožavam Wagnera.

Kako ste zadovoljni premijernom izvedbom Lohengrina koju ste – kao i sve ostale na koje dolazite – pratili iz prvog reda?

Oduševljen sam glazbenim aspektom, maestro Bareza napravio je odličan posao, pogotovo s orkestrom. To se moglo čuti već od same predigre prvom činu kada je u gledalištu zavladao potpuni muk. I pjevači su bili vrlo dobri, jedino se moglo još malo poraditi na njihovoj dikciji njemačkoga jezika, koja je u Wagnera veoma važna. S redateljskim se rješenjem u nekim dijelovima ne bih složio. Malo mi već ide na živce da u posljednjih četrdeset godina stalno kroz opere prolaze latinoameričke vojne hunte s aluzijama na diktature. Ne možete imati američke specijalce i slične realistične kostime, a onda zadržati doslovno punjenoga labuda koji dovodi Lohengrina na scenu. No, sveukupno, redatelj Schildknecht u ovoj je novoj produkciji pažljivo pročitao brojne Wagnerove didaskalije u partituri i nije od njih odstupao. Wagnerove su partiture prave režijske knjige, sve je napisano u detalje. Smatram da je to u cjelini vrlo uspjela predstava i božanstvena, čarobna glazba.

Kao što ste rekli, Wagner je u našoj sredini rijetkost. Razlog je nedostatak pjevačkih kadrova koji bi bili kadri iznijeti izvedbu njegovih opera. Ovaj je Lohengrin pokazao da uz dva gostujuća pjevača imamo mladi pjevački kadar sposoban za Wagnera. S druge strane, ni u operama Verdija i Bellinija u nas ne gostuje manji broj stranaca. Iskorištavamo li dovoljno dobro kapacitete hrvatskih pjevača u našim produkcijama?

Moglo bi biti više hrvatskih pjevača. Smatram da je tenor Domagoj Dorotić, kojega sam svojedobno primio u operni zbor, a koji se danas razvio u respektabilna pjevača na rubu mladodramskoga tenorskog faha, mogao sasvim dobro pjevati naslovnu ulogu u Lohengrinu, samo da mu se pružila prigoda i dalo dovoljno vremena da je pripremi. Prije 42 sam godine, 1971. u Bayreuthu gledao Lohengrina u kojemu je naslovni lik prvi put pjevao René Kollo, danas svjetski vagnerijanski tenor. U taj je lik takoreći „uskočio“ iz operetnoga faha, na intendanta Wolfganga Wagnera (skladateljeva unuka) pljuštali su napadi sa svih strana kako je mogao primiti operetnog pjevača, toga krajnje lirskog laganoga tenorčića. Takvu tenoru nije bio nikakav problem otpjevati Lohengrina i bilo je izvrsno. Nakon toga Kollo je bio odličan Tristan, Sigmund i Siegfried. Mora se početi pametno, dugotrajnim radom. Moram još nešto napomenuti: Milan Sachs svojedobno je punih šest mjeseci na kontinuiranim probama uvježbavao Lohengrina s ansamblom Zagrebačke opere. U tom grmu leži zec. Mi imamo dobar pjevački kadar, jedino nam nedostaje pravi dramski tenor koji bi primjerice pjevao Radamesa u Aidi, Trubadura ili Otella. Za to nam svakako treba „vanjski gost“, za ostalo bismo se mogli „pokriti“. Žao mi je u produkcijama vidjeti strance koji pjevaju lošije od naših pjevača. Možda bismo mogli angažirati i hrvatske pjevače sa svjetskim karijerama koji ne žive u Hrvatskoj. Zašto se Aida nije ponudila prvakinji Ljubljanske opere, sjajnoj hrvatskoj sopranistici Martini Zadro? Zašto ne postaviti neku predstavu u kojoj bi nastupila Renata Pokupić, svjetska mezzosopranistica koja nastupa uz bok najvećih svjetskih imena? Imamo šest basova u inozemstvu, u vodećim opernim kućama, s kojima bi se mogla raditi „čuda“. Samo ih se treba na vrijeme „rezervirati“.

Neobično je da vi, kao deklarirani poklonik Wagnera, u osam godina svojega mandata kao direktor Zagrebačke opere niste postavili nijedno njegovo djelo, premda ste širili operni repertoar u smjerovima svih ostalih opernih tradicija. Kako to?

Kad sam postao ravnatelj Zagrebačke opere, zanimljivo je da su se svi bojali da će slušati samo Wagnera, a u osam godina, u moja dva mandata, nisu čuli nijednoga. Reći ću vam otvoreno: zato što sam smatrao da nismo dovoljno zreli za Wagnera. U to se doba odvijala smjena generacija, formirali su se ansambli. Dočekala me situacija u kojoj je zbor HNK-a ovisio o supstitutima iz Zbora HRT-a. Kada je Zbor HRT-a imao snimanje ili neki drugi angažman, mi nismo mogli davati predstave koje uključuju veliki zbor. Ondašnji mi je intendant (Georgij Paro) dao u zadatak popuniti zborski ansambl. Nakon osam godina to je i sljedeći intendant, Mladen Tarbuk, javno priznao, ostavljeni su ansambli u punom sastavu, i zbor i orkestar. Bez potpunih ansambala ne može se ništa raditi. Uspjeli smo u HNK-u izvoditi Hovanščinu, a iste je večeri u Lisinskom ostvarena koncertna izvedba Salome s Dunjom Vejzović. Nitko nije nedostajao ni nama ni njima, a to su dva velika ansambla za kakve su pisali Musorgski i Richard Strauss. Ali u doba stvaranja i kompletiranja ansambla nije bilo mjesta za Wagnera.

Žalite li danas za time?

Da, ostala mi je neispunjena želja ostvariti Wagnerov Prsten Nibelunga odostraga, od Sumraka bogova do kojega nitko u Zagrebu još nije došao jer su svi kretali od Rajnina zlata. Želja mi je bila dirigirati i Tannhäusera, kojega si je nekoć i Josip Gostič jako želio, a ni Milan Sachs nije se usudio premda je u ansamblu imao njega kao idealni naslovni lik. Treća neispunjena želja bio je i ostao Wozzeck Albana Berga, koji je već bio dogovoren, Milan Horvat trebao je dirigirati, Romanowski režirati, a Dunja Vejzović pjevati glavnu žensku ulogu. No na kraju nismo uspjeli organizirati trostruki orkestar, koji zahtijeva to Bergovo djelo. Nismo imali ni jedan cijeli, bez supstituta. Horvatovo je načelo da ne dirigira probu na kojoj nisu svi prisutni, a to nije bilo moguće spojiti.

Bili ste šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a i redovit gost Zagrebačke filharmonije, a s druge strane i šef dirigent Zbora HRT-a i Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić. To vas izdvaja od ostalih dirigenata u Hrvatskoj, koji se uglavnom specijaliziraju za jedan medij. Jeste li zbog toga u posljednjim godinama težili za spajanjem tih dvaju zvučnih svjetova u velikim vokalno-instrumentalnim djelima poput oratorija i misa?

Još je maestro Milan Horvat rekao da dobar zborski dirigent može dirigirati orkestrom, a dobar orkestralni ne mora moći dirigirati zborom. On je to mogao reći iz prve ruke jer je poznavao rad sa zborom kada je kao mladi dirigent korepetirao u Kovačiću i održavao prvu audiciju 1948, još je bio pijanist s dirigentskim afinitetima, pohađao je privatno satove kod maestra Friedricha Zauna. Vokalno-instrumentalna literatura silno je bogata u svim razdobljima od baroka naovamo. Svi veliki dirigentski majstori pazili su da svaki orkestar ima barem dva, tri vokalno-instrumentalna projekta po sezoni. Kao prvo, to voli publika, a kao drugo, to je vrlo instruktivno za zbor, orkestar i soliste. Opera je nešto drugo, a na koncertnom podiju posve je drukčiji balans zvuka, odnosi između instrumenata i glasova, to je nešto posebno i na tome se treba jako mnogo raditi. Orkestru piše jedna dinamika, a zboru druga, treba poštivati partituru, a ne prepustiti se osjećaju. Mnogo toga iz tih situacija nauče svi ansambli.

S druge strane, radili ste cijeli svoj radni vijek usporedno s profesionalnim i s amaterskim pjevačima. Koja je glavna razlika u dirigentskom radu između jednih i drugih?

To je vječno pitanje na koje ćete dobiti pitijski odgovor. U današnjem vremenu nema razlike u smislu svladavanja notnog teksta, jer svi jednako dobro i brzo čitaju note. Razlika je u ovom: ako se nešto ne sviđa pjevačima u amaterskom zboru, ako ih nešto ne ispunjava i ne pričinja im zadovoljstvo, oni to neće raditi. Zašto su svi individualisti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu najredovitiji na kolegiju zbora? Zato jer su inače stalno sami sa svojim instrumentom i zbor im je prigoda da dođu među kolege i nešto naprave u zajednici, što je prirodna ljudska potreba. Nakon toga vraćaju se svojoj osami za klavirom. Tog elementa nema kod profesionalaca, profesionalcu je to obveza. Kao šef dirigent takva ansambla, morate znati da ne možete svaki dan od svakog od njih tražiti maksimum. Svaki taj čovjek ima svoje osobne probleme, obiteljske probleme, financijske probleme, probleme s djecom i slično, sve što nosi svakodnevni život. Ne možete od takva čovjeka tražiti da tri-četiri sata daje svoj maksimum. Reći ćete, ali tako je na svakom poslu. Jest, ali pjevanje je usko vezano uz raspoloženje. Pjevaš kad si dobro raspoložen, a kad nisi, ne pada ti na pamet pjevušiti. Ako pri radu ne možete angažirati emotivni sustav kod ljudi u ansamblu, ne možete ništa postići. Ako kao voditelj ansambla to ne razumijete i ustrajavate, propali ste, dobivate kontraefekt. Bitna je motivacija.

Već ste drugu sezonu u komisiji reality showa Do posljednjeg zbora. Koliko je to dosad pridonijelo popularizaciji zborskog pjevanja?

Evo vam jedan podatak: zbor Filozofskoga fakulteta koji je prošle godine bio u finalu i osvojio drugo mjesto prije je svake godine na audiciji imao desetak kandidata, a ove ih je godine pristupilo čak devedeset. Zanimanje je povećano devet puta, statistika govori dovoljno. Ali opet svaki dirigent mora znati dobro upakirati zanimljivije i manje zanimljive skladbe. Mislim da je televizijski show idealan način popularizacije zborskog pjevanja među mladima. Već je velika stvar što imamo drugu sezonu odmah iza prve. Englezi su prekinuli nakon druge godine, a nakon stanke održali su još jednom. U Hrvatskoj se ove sezone prijavilo novih pedesetak zborova, nakon pedeset prošle godine. To je sveukupno sto zborova, nevjerojatan broj na četiri milijuna stanovnika u zemlji.

Tko su favoriti?

Ove su godine svi općenito na višoj razini nego prošle, ali nitko posebno ne iskače. Vidjet ćemo!