Umjetnost ili biznis?

Kada znamo da je „vrijednost ove izložbe deset puta veća od proračuna koji Hrvatska ima za kulturu“, kako je istaknula ministrica, onda se uspjeh ne mjeri razinom kritičke recepcije kvalitete djela, nego mjerom financijske isplativosti

Fascinacija vrijednošću, veličinom, iznimnošću, onim nečim posebnim, jedinstvenim… oduvijek je upravljala doživljajima ljudi. Picassova izložba u Zagrebu – kao i sve vezano uz život i djelo toga umjetnika – po svim je mjerilima velika (u redu, priznajmo – možda sva djela ipak nisu svjetska). Toliko velika da ćemo, tako se čini već nakon prvih dana njezina trajanja, moći govoriti o razdoblju prije i u razdoblju nakon nje. No da bi to nešto bilo doživljeno takvim, čitava aparatura sporednih elemenata mora biti stavljena u pogon kako bi osvijetlila srž, s istodobnom opasnošću da svi ti reflektori ponekad zasjene (ili, da budemo dosljedni u metafori, odveć osvijetle pa opet ne možemo vidjeti predmet) objekt u žarištu. Možemo taj prateći skup elemenata nazvati marketingom kako u užem, profesionalnom, tako i u širem smislu toga pojma, a onda tu ulazi sve što činimo u vezi s bilo kojom pojavom, stvari, događajem… svaka verbalizacija svakoga pojedinca.

Kipar, 1931.

Picasso na prikolici,

Bach u podzemnoj željeznici

Tako je svojedobno Pierre Soulange ispripovjedio anegdotu prema kojoj je, navodno, Picasso izjavio: „Moji radovi trebaju biti ovješeni s prikolice kamiona“. Autentičnost izjave, zanimljive naprosto zato što je čujemo iz usta Picassa, nije presudna za problematiku koju iznosimo, ali svakako će poslužiti razradi teze. Naime, koliko je upitna zapaženost čak i umjetnički najvrednijih realizacija ukoliko nisu prezentirane na način koji ih izdvaja i ističe, vidljivo je na brojnim primjerima, od kojih je jedan od najpoznatijih kada je violinist Joshua Bell u pothodniku njujorškoga metroa izvodio djela J. S. Bacha na 3,5 milijuna vrijednoj violini. Možda je netko od prolaznika u dnevnoj žurbi i hitnji i prepoznao, odnosno osjetio, o čemu je tu riječ (poput djeteta koje zastaje, ali mama nema vremena), ali činjenica govori da je od više od tisuću prolaznika tek njih sedam na trenutak ili nešto dulje zastalo. Bio je to eksperiment o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima koji je potvrdio važnost konteksta, drugim riječima o slabu percipiranju umjetnosti koju zateknemo izvan okvira. Potaknuo je taj slučaj Marka Leithausera, kustosa Nacionalne galerije u Washingtonu, da iznese ovu pretpostavku: „Kada bih iznio, primjerice, apstrakciju Ellswortha Kellyja, vrijednu pet milijuna dolara, iz galerije i odnio je u neki restoran u kojemu se nude djela ulične umjetnosti te postavio cijenu od 150 dolara, nitko je ne bi ni zapazio. Možda bi tek neki kustos uskliknuo: Gle, to nalikuje na Ellswortha Kellyja. Dodaj mi soljenku.“

Dakle, zaključak se nameće; u neprikladnu prostoru i vremenu većina nas ne zapaža ljepotu pa je moguće postaviti pitanje: jesu li objekti izloženi na pretpostavljenom kamionu (ili skladbe u pothodnicima) – premda u fizičkom smislu isti ti objekti – doista oni kojima se divimo u tomu namijenjenim dvoranama?

Era blockbuster izložbi

Budući da bi nas razmatranje toga pitanja odvelo u neke druge vode, vratimo se našem velikom događaju. U muzejskoj terminologiji uobičajilo se nazivati ovakve izložbe blockbusterima. To nisu tek uspješnice – kako bismo mogli prevesti taj termin – one su razvaljotka, a njihova je logika ubitačna: one moraju biti uspješne – u terminima posjeta (broj posjetitelja, popratna prodaja svega i svačega) – da bi se isplatile, ali kao takve postaju naporne za posjetitelje, a frustriraju one koji su došli promatrati slike. Premda se danas smatra kako je izložba Tutankamonovo blago, otvorena u Londonu 1972, bila rodonačelnica blockbustera, neće biti zgorega podsjetiti se Pariškoga salona; statistika kaže da je u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada Pariz ima 1,5 milijun stanovnika, otprilike milijun posjetitelja, u prosjeku nevjerojatnih 23.000 dnevno, posjećivalo Salon tijekom njegova šestotjednoga trajanja. Dakako, neke su se stvari u muzejskome svijetu otada bitno promijenile; spomenimo tek kako je umjesto tadašnje nebrojene količine slika koje prekrivaju sve zidne plohe dizajn izložbe zadobio iznimnu važnost. Ali ne treba ići tako daleko u prošlost. Gerard Regnier, kustos koji je dvaput (1966. i 1984) pripremao izložbu istoga slikara – Pierrea Bonnarda – dijelom i s istim slikama, u rasponu od dvadeset godina, doživio je i nazvao tu muzeografsku promjenu, nakon druge izložbe u Centru Pompidou, „neobičnom, odnosno izvanrednom mutacijom“; pristupom koji osobito „naglašava vizualizaciju te senzibilizira publiku (uključujući i onu ne osobito informiranu) za ono što rad ne može otkriti sam“ (Nathalie Heinich & Michael Pollak, From Museum Curator to Exhibition, Auteur).

I tako senzibilizirana publika hrli i preplavljuje izložbene kapacitete. Govori se o galerijskome gnjevu (gallery rage) onih koji čeznu za kontemplacijom u praznoj galeriji nasuprot uzbuđenju i oduševljenju koje mnogi dijele. Vjerojatno će netko i u nas napraviti kalkulaciju koliko promatrača u svakome trenutku stoji pred jednom slikom (u prosjeku, jasno) kao što se potrudio dopisnik Guardiana i izračunao da je to stotinjak ljudi pred svakom Leonardovom slikom u svakome trenutku na izložbi održanoj u Londonu prije dvije godine. Čuju se pozivi za krajem ere blockbustera: „Takve izložbe ubijaju umjetnost“ (Colin Tweedy); „Nije u redu na taj način gledati velike umjetnike. Uskoro će muzeji prestati pripremati takve izložbe. To je zastario model. Kulturnjaci moraju razmišljati na drukčiji način“... Ipak, ne čini mi se izglednim da u Zagrebu prisustvujemo jednom od posljednjih primjera takva modela; prije će biti da on nikad neće nestati, nastojanje za što više i više posjetitelja traje.

Ravnateljičino dociranje

Zanimljivo je da je upravo Picassova izložba, održana 1960. u londonskoj galeriji Tate, s više od pola milijuna posjetitelja, ostvarila nevjerojatan utjecaj na britansku umjetničku scenu (neki tvrde da je izložba „revolucionarizirala britansku umjetnost“) te je i na Otok napokon stigao modernizam. Može li pedeset godina poslije imati Picasso nekakav sličan učinak kod nas?! Po svemu sudeći ne, svakako ne u tolikoj mjeri, jer u međuvremenu proteklo je mnogo vode te smo – s karakterističnim vremenskim pomakom – apsolvirali ne samo modernizam nego i kasni modernizam te postmodernizam. Osim toga, utjecaji su danas sve površniji i sve kratkotrajniji (pritom ne mislim na pojedince, nego na sredinu) te već iza poslovičnog ugla nastupa nova senzacija. U slučaju Picassa u Zagrebu događaj se nikako ne može svesti samo na taj umjetnički aspekt jer, u sredini nenavikloj na takve hitove, kulturno i političko značenje postaje još izraženije nego što je to prigodom takvih izložbi u etabliranim svjetskim centrima. (Samo)dokazivanje kako mi to možemo, kako smo se uvrstili na kartu svjetskih centara, kako je „izložba povijesni kulturni događaj“, ne samo Zagreba i Hrvatske nego i regije, kako jedini u regiji imamo Picassa, „kako je izložba Picassa dokaz da Zagreb uistinu jest europska metropola“ i tako dalje i tome slično. Sve su to refleksi male sredine koju potvrđuje i dociranje ravnateljice Muzeja Picasso u Parizu u prigodi svečanog otvaranja: „Izložba Picassa velika je povlastica i velika odgovornost. Pazite dobro na izložbu(!)“. (Možda i nije tako nevjerojatno kako se čini, što se nije uspjela suspregnuti od tona obraćanja tek stasalu djetetu.)

Ekonomija umjesto estetike

I izložbe su dio biznisa u kulturi, cilj je napraviti događaj (Hoće li ovo biti događaj sezone?, pita novinarka ravnateljicu Klovićevih uoči otvorenja. Zar već nije?, samouvjereno je glasio odgovor) nacionalnih razmjera, ali i aktualne politike: blockbusteri se i inače, u analitičkoj literaturi, smatraju političkim očitovanjem (political statement). Doista, kada znamo da je „vrijednost ove izložbe deset puta veća od proračuna koji Hrvatska ima za kulturu“, kako je istaknula hrvatska ministrica kulture, onda uspjeh koji se mjeri utjecajem, odnosno razinom kritike, dolazi u drugi plan, a iskaču raznorazni ekvivalenti umjetničkoj veličini. Najprizemniji, ali i najkorišteniji novčana je vrijednost, zadivljenost valutnim ciframa. To je iskorištavanje mita (jednom u životu, senzacija, must-see – koji jedva vidiš), tržišni pristup vrijednosti, a takav status vodi populističkom tretmanu, karakterističnu za kulturu celebrityja u kakvoj živimo.

Picassomanija nas je zahvatila (poput one londonske prije pola stoljeća) i u tome nipošto ne treba vidjeti samo negativne strane. Izložbi takvoj kakva jest poželimo uspjeh, ona će biti dopunjena raznim pa i izazovnim i ozbiljnijim stvarima te će, bez obzira na spomenute prepreke, mnogima pružiti i estetsko, a ne samo zadovoljstvo prisustvovanja i sudjelovanja gdje se mora biti (osvijestimo, radi se i o gužvi, ne samo o umjetnosti). Kada bi se radilo samo o estetskom užitku, onda bi, naizgled paradoksalno, imaginarni lopov (ili moćnik koji je unajmio lopova) koji u osami uživa u djelu koje je ukrao te ga nikomu ne može pokazati bio idealan konzument umjetničkoga ostvarenja, jer ono mu je važno po sebi, a bez svega balasta o kojemu smo govorili.