U kome šumi šuma?

Kada je o poeziji riječ, obično više vjerujem oku nego uhu, bolje komuniciram s napisanom nego s izgovorenom pjesmom. Čini mi se da se napisanoj mogu vraćati, da se ona može mijenjati i prilagođavati mojem raspoloženju ili čak sudbini; izgovorena me pak počesto zatekne nespremna, iznenadi me boja glasa ili artikulacija interpreta te ne uspijevam sudjelovati u ritmu, melodiji i smislu stihova koji promiču. Postoje naravno iznimke. Jedna od najradosnijih nesumnjivo je pjesma Mreža Kemala Mujičića Artnama, pjesma u kojoj sugovornica lirskog subjekta ushićeno ponavlja da se „uskoro udaje“. Više puta sam slušao kako ju pjesnik izgovara. U izvedbi su se uvijek dodirivali veselost i strogost, pjev i rečenica, kao da i pjesnik i njegovi stihovi oklijevaju između daha i uzdaha, između krika i usklika. Usuprot smislu teksta, u pravilu bi me – dok bih slušao pjesnika kako govori – spopala neka neobjašnjiva radost koja bi na koncu prerasla u zarazan smijeh. Ljudi oko mene reagirali bi navlas isto. Mreža je nedvojbeno pjesma koja se čuje na jedan, a čita na drugi način. Čuje se užitak, a čita sjeta; sluša se zavodnika, a u tekstu zatječe ostavljena ljubavnika. U pjesnikovoj izvedbi Mreža se pretvara u čaroliju. Može li ju čitatelj obnoviti u kontaktu sa zapravo veoma urednim i jednostavno komponiranim tekstom? Ili je pjesnikova izvedba samo nedostižan cilj!?

Izd. Meandar Media, Zagreb, 2012.

I sljepoća je dio pogleda

U zadnjih desetak godina pjesma Mreža isključivo je pripadala usmenoj kulturi, moglo ju se čuti u trenucima osobita pjesnikova raspoloženja na čitanjima od Jutra poezije do Goranova proljeća. Ipak odnedavno ju poklonici poezije mogu na miru čitati – u sebi, bez pozornice i kikotavih svjedoka. Tiskana je naime s još 63 pjesme u novoj zbirci Kemala Mujičića Artnama – Sjaj i bijeda ponedjeljka. Preporučena oku, Mreža se mijenja, hrani energijom konteksta, komunicira s drugim tekstovima, ali ostaje nešto od njezina ludizma, nešto što vraća na početak i nuka na uživanje u ponavljanju. U zbirci ljubavnici iz pjesme te njihovi metaforički dvojnici pauk i muha nalaze nove mreže koje – skupa s pjesnikom – nekad prepoznaju, a nekad zanemaruju. Reklo bi se, i sljepoća je sastavni dio pogleda, posebice kada je riječ o ljubavi.

Sjaj i bijeda ponedjeljka četvrta je Artnamova knjiga pjesama (autor potpisuje još dva romana, zbirku priča i ratni dnevnik). Knjiga je u cijelosti posvećena temi ljubavi, temi koja tisućljećima pokreće govor pjesnika, koju se do te mjere idealiziralo, uzdizalo, prokazivalo i potanko opisivalo njezine pojavne oblike da se čini nemoguće kazati bilo što novo. Iz nepregledne verbalne povijesti ljubavi nasumce izdvajam nekoliko fragmenata. Emily Dickinson je zapisala: „Sve što znamo o ljubavi jest da je ljubav sve!“. Pasternak je izostanak ljubavi izjednačio sa samoubojstvom, Balzac ju karakterizira poezijom čula, a Spinoza poručuje: „Kad ljubav hoće govoriti, razum mora šutjeti.“ U nas, Antun Branko Šimić ljubavnu strast sažima u retoričko pitanje „Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?“, Ujević pjeva o netjelesnoj, a Kamov o tjelesnoj ljubavi, Pupačić je „zaljubljen u ljubav“, a Vesna Parun poziva „Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri / Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta“. Brojni su i glasovi onih koji su ustrajno nastojali na depatetizaciji i prokazivanju tog osjećaja. Tako Charles Bukowski ljubav proglašava bajkom za budale, Turgenjev veli da ljubavna pisma čitaju obično samo dvije osobe te da su već trećoj ona nesnosna i smiješna. Winston Churchill poseže za aforizmom kakvim političari umiruju svoju savjest – „Najviše se laže u ljubavi, lovu i u predizbornoj kampanji“, a hrvatski pjesnik Pajo Kanižaj u vječitoj potrazi za dosjetkom prispijeva do izjave „Zbog tebe bih mjesec dana / bez prestanka luk rezao“. Itd. Itsl. Iznimni tumač poezije Hugo Friedrich, pišući o Mallarméu, ustvrđuje da je moderno ljubavno pjesništvo odvojeno teškim jezikom od prirodnoga ljubavnog osjećaja, da proljetni sjaj nije više namijenjen ljudskom srcu, da se zaljubljenikovu pogledu bitak otkriva na draginu tijelu, a ne na njezinoj duši. Drugim riječima, danas pisati ljubavne stihove znači prije svega udvajati već rečeno, kretati se opasnim stazama koje su popločane lirskim unikatima, žonglirati između banalnosti i ekscentričnosti, vjerovati u zaborav.

Vodič za uporne nomade

Kemal Mujičić Artnam bez straha kreira svoju lirsku mapu ljubavi, piše jednostavno i lako, njegov lirski subjekt ispovijeda svoja nježna iskustva izravno posežući za ustaljenom zalihom slika. Za njegovu ideju ljubavi važni pojmovi su netom spomenuti zaborav i početak. Već u prvoj pjesmi zaborav se priziva kao žuđeno stanje, kao preduvjet bilo kakva istinskog događaja da bi se nešto kasnije inzistiralo na početku kao događaju koji nas odvaja od prošlosti, koji nas čini aktivnima, koji uvijek vreba, samo mu se treba prepustiti: „Čeka nas na ulici, iza ugla, u travnju, na izletu, ujutro, navečer, u dobru, u zlu, u sreći, u tuzi.“ Dapače partnerici poručuje: „Lijepa si kao početak“. Snagom zaborava i istrajavanjem na stalnom otpočinjanju svako – pa i ovo – pjesništvo poništava važnost vremena te se čini da su središte i rub, prošlo, sadašnje i buduće prisutni u istom trenutku i na istom mjestu. Knjiga je premrežena stihovima koji veličaju ljubav kao silu koja sav vidljivi svijet i sve zamislivo slikovlje podređuju sebi, stihovima u kojima se imaginacija doista potvrđuje kao „beskonačna zaliha vječnosti protiv vremena“ (G. Durand). Npr.:

Što ako, u trenutku kad se ljubimo, prestane teći vrijeme,

letjeti galeb, drhtati prostor, plakati nečije dijete na plaži... (Ljubili smo se na javnom mjestu)

Ljubav je za Mujičića „igra bez pravila, vodič za uporne nomade, vrč napunjen prazninom“, ona se na koncu prepoznaje u ideji otoka:

Ljubav je vjerovanje u otok. Mi, otok,

pomno pratimo vjetrove

i štujemo njihovu ćud,

takva je naša ljubav. (Mi, otok)

Pjesnik tajnu ljubavi dohvaća i predočuje motivima jutra, leta ptice, lubenice na plaži, sunčeve zrake, neotvorenog pisma, njegov lirski subjekt opisuje nemir, hoda po oblacima, razgovara s vinskom mušicom, šalje poruku u boci, vodi rođake u Zoološki vrt. Izdvajanjem takvih slika i simbola želi se još jednom upozoriti na povezanost svega sa svime i „doseći ono alkemičarsko čudo, pretvaranje riječi u himnu ljubavi, čija nam svečanost izmiče i pronalazi nas u svakodnevici“ (Mićanović). Osobito se često u Mujičićevim stihovima pojavljuju biljke: jaglac, kukurijek, pelin, žalfija, ruža, stolisnik, vrba, breza, trešnja, šljiva, palma itd. Biljni svijet preobražava ljubavnu emociju, nudi joj grananje, živost i životnost. Središnji floristički simbol je šuma. Ona postaje mjesto s kojim se stapaju Artnamovi ljubavnici, neukroćeni prostor, mikrokozmos doma, središte intimnosti, arhetipska slika prirode koja ujedinjuje stvarnost i san, nepoznato i čarobno mjesto na kojemu se zaboravlja okolni svijet. Pjesnik u više navrata govori o suigri ljubavnika i šume, upravo o njihovoj zamjenjivosti:

Trčali smo jedno za drugim, i šuma je trčala za nama,

smijali se i mi i šuma... (Naplavine)

Od mahovine smo, od lišća, granja i paprati,

ima nas u svemu što šuma ima u sebi.

Jutrom smo šuma, šutimo. Šuma u nama šumi. (Šuma u nama)

Zašto se knjiga zove Sjaj i bijeda ponedjeljka? Asocijacija na Balzaca i njegov roman Sjaj i bijeda kurtizana slijepa je ulica, nekorisna je i nadasve neprilična. I ponedjeljak je svojevrsni početak, mjesto erupcije, jedna mala vječnost koju se nastoji uokviriti. „Dolazi ponedjeljak i anđeli u nama vrište od sreće“, govori Mujičićev subjekt u pjesmi Ponedjeljak pa dodaje jednako povišenim tonom: „Ponedjeljak je tržnica nakana, početak u kojemu se događa svjetlost.“ Na kraju pjesme zaključuje: „Kada ne bi bilo ove ljubavi koja nas hrani / ponedjeljak bi bio samo jedan običan dan / i ne bismo se više imali čemu radovati kada prolazimo.“

Između govora i pisma

U većem dijelu zbirke Mujičićev je glas svečan, himničan. Temelji se na tradicionalnoj lirskoj retorici koja izrasta iz bujne slikovitosti, spajanja različitih iskustvenih područja (npr. „zrake se mrijeste na obzorju“), hiperboličnosti prikazivanja i ekstatičnosti lirskoga subjekta. Kada pokušava predočiti svoju emocionalnost taj subjekt priziva u pomoć čitavu prirodu i gomila nemoguće prizore:

Moja je misao mutna kao rijeka,

moje je tijelo teško kao oblak (Zagledan u brezu preko puta)

ja sam bio burin

i mreškao površinu vode (O tome kako nam je pobjegla riba)

Tradicionalnost Mujičićeva pjevanja o ljubavi dodatno podcrtava potreba da poetsku misao gdjekad zaogrne u ruho kakve prigodne poslovice koja se naslanja na usmenu retoriku, čime iskustvo lirskoga subjekta uopćava povezujući ga s kolektivnom frazom i kolektivnim iskustvom. Ta se simbioza pojedinačnog i općeg dade uočiti i u načinima gradnje i organizacije stiha, strofe ili pjesme. U knjizi se izmjenjuju stihovane i pjesme u prozi. Većina ih je primjetno ritmizirana različitim zvukovnim, sintaktičkim ili kompozicijskim ponavljanjima. Neki od tih postupaka slijede tradiciju usmenog, a neki tradiciju pisanog pjesništva. Udio usmenosti vidljiv je primjerice u reduplikaciji veznika, postupku kojim se metrički razigrava rečenica, prividno narativizira statična slika, oneobičuje prizor:

Nebo se raširi, pa se nagne,

pa se prospe, pa kiša jaglaca

u žuto oboji vrt,

pa dođeš, pa se čudiš,

pa se prašini na našim stopalima čudiš,

pa otrčiš, pa do livada, pa do brijega... (Što se događa tulipanima)

U pjesmi Ljubav ludizam nadvladava misao, čitav se tekst pretvara u sladostrasnu igru, u ritualno mucanje lirskog subjekta, zvukovna su ponavljanja nadređena smislu, iza njih se pomalja svijest koja povezuje kreativna načela usmene lirike, M. Dizdara, J. Severa ili E. Kiševića:

[...] Donosim ti pokoru u okoru u po

u podne ti popodne ti po

promucam ti osjećaje, osjećaš li pro

protegnem se do zvijezda,

jednu ti donesem.

Stihovi poput citiranih moraju biti glasno izgovoreni da bi se ostvario sav njihov potencijal, da bi se provjerilo posjeduju li uistinu magiju koju obećavaju. Tako sam se okolnim putem vratio aporiji između govora i pisma u Mujičićevoj poeziji, aporiji koju sam zamijetio u pjesmi Mreža. Ta se aporija pretvara u proizvodnu snagu njegova mišljenja i pjevanja, u njoj se sljubljuju misao i ritam, jednostavnost i efekt, tema i trema. Izgleda da se u Artnamovu slučaju između pozornice i papira zapravo događa lektira.

Svima koji su prispjeli do kraja ovog prikaza samo još jedno pitanje: kada bi mogao biti rođendan pjesniku koji je napisao stih „nitko nam ne može uzeti ovaj trenutan ni na trenutak“?

Postoji li bolji kandidat za Valentinovo!?