U Europi nećemo izgubiti svoju kulturu

U europskim kulturnim programima Hrvatska je povukla više sredstava no što je uplatila / U povlačenju novca iz pretpristupnih fondova ključna je edukacija i adekvatna potpora onima koji se natječu / Dio javnosti i dalje vjeruje kako će politika odlučiti o tome koji će hrvatski grad postati prijestolnicom kulture / U Europi postoji podjela na one koji smatraju kako kultura mora ostati u nadležnosti nacionalnih država i one koji smatraju kako je potrebno usvojiti i neke zajedničke europske politike / Ulaskom u Uniju ni na koji način ne gubimo svoju kulturu niti se može govoriti o utapanju u zajedničke europske kulturne tokove / Pitanje odnosa građana prema Europskoj Uniji jedno je od središnjih pitanja budućnosti Unije / Europa ne smije bježati od svoje povijesti i tradicije koja ju je oblikovala stoljećima, kao što je primjerice njezin kršćanski identitet

Hrvatska će s pridruživanjem Europskoj Uniji svoju kulturnu politiku prilagođavati zajedničkim europskim kulturnim politikama. Koji nas programi čekaju, kako se na njih prijaviti, kako da Hrvatska istakne svoju prijestolnicu kulture te koje su sastavnice europskog identiteta prepoznate u kulturnim politikama razgovaramo s Ninom Obuljen Koržinek, asistenticom u Institutu za međunarodne odnose u Zagrebu.

snimio Mirko Cvjetko

Europska komisija pokreće novi okvirni program pod naslovom Kreativna Europa (2014–2020). Koje su glavne smjernice toga programa, na što će Europa obraćati posebnu pozornost te gdje u tome programu vidite Hrvatsku, kao zemlju koja će program moći u potpunosti iskoristiti kao punopravna članica Europske Unije?

Novi program Europske Unije Kreativna Europa objedinjuje dosadašnje programe u kojima Hrvatska sudjeluje kao ravnopravni partner od sama početka pregovaračkoga procesa, kada su potpisani memorandumi o pristupanju, a to su programi Kultura, Media i Media Mundus. Moram naglasiti da je u programima Kultura i Media Hrvatska bila iznimno uspješna te smo od prve godine članstva u tim dvama programima povlačili više sredstava od onoga što je Hrvatska trebala uplatiti. Na neki način, ali pod drugim imenom i ponešto izmijenjenim prioritetima, dva dosadašnja programa bit će nastavljena i dalje, ali u okviru objedinjenoga programa Kreativna Europa. Dakle, uz potpore organizacijama i projektima na europskoj razini, prijevodima, filmskim koprodukcijama, prikazivanju filmova i ostalim djelatnostima koje su se i dosad financirale iz programa Kultura i Media, Europska komisija predložila je donekle izmijenjene prioritete tih programa, gdje se ponajviše naglašava poduzetništvo u kulturi i razvoj kulturnog i kreativnog sektora. Poticat će se mobilnost i ono što postaje iznimno važno na europskoj, ali i nacionalnim razinama, posebno će se ustrajavati na razvoju i privlačenju publike.

Što je novo u novome programu?

Najveća je novost tzv. treći stup programa Kreativna Europa, uz dosadašnje programe Kultura i Media, to je novi instrument financijskih garancija. Ideja je da se zainteresiranim bankama u državama članicama dodijele nepovratna sredstva kojima će se one moći koristiti kao jamstvom u slučaju dodjele kredita kulturnim industrijama, odnosno poduzetnicima u području kulture i medija.

U Institutu za međunarodne odnose izradili smo ovoga ljeta studiju za Odbor za kulturu Europskoga parlamenta u kojem smo analizirali moguće učinke novoga programa Kreativna Europa i jedna od naših najvažnijih kritika bila je nedovoljna razrada toga financijskog instrumenta, kao i određeni oprez vezan uz načine na koje će se osigurati da klasične forme umjetnosti koje teško mogu dokazati poduzetničke potencijale ne budu onemogućene u prijavi projekata u okviru programa Kreativna Europa. Vezano uz tu drugu zamjerku, treba naglasiti da je tekst novoga programa Kreativna Europa nakon rasprave u Europskom parlamentu doživio izmjene upravo u smjeru izjednačavanja mogućnosti klasičnih kreativnih industrija i onih programa i projekata koji imaju malen poduzetnički potencijal.

Koliko su do sada hrvatski gradovi sudjelovali u europskim projektima namijenjenim kulturnoj suradnji te vidite li prostor za poboljšanje kulturne politike hrvatskih gradova općenito?

U Hrvatskoj ne postoje podaci na temelju kojih bismo mogli precizno odgovoriti na pitanje. U programima Kultura i Media, naglašavam, gradovi nisu ti koji se pojavljuju kao nositelji projekata, već su to ustanove, udruge i umjetničke organizacije koje u partnerstvu sa srodnim europskim organizacijama predlažu projekte. Uloga je gradova osigurati određeni tip potpore, a u prvom se redu to odnosi na financijsku potporu, kako bi te organizacije mogle ispuniti uvjet osiguranja dijela projektnih sredstava iz vlastitih izvora, a to najčešće znači iz sredstava Ministarstva kulture, gradova ili županija. Pregled hrvatskih partnera financiranih iz programa Kultura za prvih šest godina sudjelovanja u programu pokazuju da je od šezdesetak projekata u kojima su sudjelovali hrvatskih partneri najveći dio odlazio partnerima koji imaju sjedište u Zagrebu, ali vrijedne rezultate ostvarile su i ustanove i organizacije iz drugih dijelova Hrvatske.

Drugo je pitanje financiranja projekata iz pretpristupnih fondova, različitih komponenti IPA-programa, uključujući i prekogranične programe. Tu je angažman gradova i županija bio mnogo veći i povučena su sredstva za različite projekte obnove kulturne infrastrukture, ali i programska sredstva, posebno u dijelu povezivanja kulture i turizma. Pravi potencijali otvaraju se mogućnošću prijave projekata za strukturne fondove i, prema mojim saznanjima, nastavljene su pa u nekim dijelovima i intenzivirane pripreme projekata za te fondove. Evo, ovih je dana u javnosti prezentiran početak zadnje faze projekta obnove Maškovića hana u Vrani na kojem se radilo, mislim, čak i dulje od četiri godine, što je uključivalo rad na dokumentaciji i pripremama projekta, a sada se započinje posljednja faza, obnova sama spomenika i njegovo stavljanje u funkciju.

Koji je uspješan recept za povlačenje novaca iz fondova?

Uvijek naglašavam da je u tom procesu ključna edukacija i adekvatna potpora onima koji se natječu za fondove. Dat ću vam primjer aktivnosti koje smo poduzimali kada smo pristupili programu Kultura. Ured koji se zove Kulturna kontaktna točka i koji djeluje u okviru Ministarstva kulture organizirao je desetke seminara i radionica kako bismo informirali potencijalne tražitelje sredstava o svim aspektima programa, pripremali brošure, neprekidno ažurirali web-stranice. Kada smo u analizi prijavitelja vidjeli da iz nekih područja kulture i umjetnosti nemamo aplikanata za projekte, ciljano smo na seminare pozivali upravo predstavnike tih sektora. Uveli smo i vrlo inovativan mehanizam sufinanciranja, gdje je Ministarstvo kulture jamčilo sudjelovanje u troškovima programa onima koji prođu na natječaju, i to uz preuzimanje trogodišnje obveze sufinanciranja. Taj smo sustav sufinanciranja uveli nakon što smo vidjeli da se u mnogim državama pojavio problem povlačenja sredstava zbog nemogućnosti osiguranja nacionalne participacije. Postoje gradovi i županije u Hrvatskoj koji su na sličan način razmišljali i rezultati nisu izostali.

U javnosti su često najvidljiviji projekti u vezi s europskim prijestolnicama kulture. Svake godine dva europska grada dobivaju taj naslov. Koliko ta titula i kulturna događanja tijekom godine pridonose jačanju kulturne, turističke i gospodarske prepoznatljivosti toga grada u budućnosti?

Program Europska prijestolnica kulture jedna je od najpoznatijih inicijativa za promicanje kulture u Europskoj Uniji, a utemeljen je 1985. na inicijativu tadašnje grčke ministrice kulture Meline Mercouri s idejom da svake godine jedan europski grad predstavi građanima Europe svoju kulturnu baštinu i suvremenu kulturnu produkciju. Zbog rasta interesa za sudjelovanje u programu uspostavljen je 1990. program Mjesec europske kulture. S te dvije manifestacije Europska Unija svake godine odvaja značajna financijska sredstva koja se kreću između 200.000 i milijun eura, ali što je još važnije potiče svojevrsno „natjecanje“ u prezentiranju bogatstva i posebnosti zemalja članica i potiče bolje upoznavanje različitih kultura i kulturnih tradicija na zajedničkom europskom prostoru.

Sigurno da titula prijestolnice kulture znatno pridonosi prepoznatljivosti pojedinoga grada kao kulturnog, turističkog i ekonomskog sjedišta. Tijekom godinu dana odabrani grad doista postaje prijestolnica europske kulture i ima priliku ostaviti trajni trag, ali i usmjeriti razvoj pojedinoga grada ili regije kao kreativne sredine koja razvoj dijelom temelji na kulturnom razvoju.

U ranijim razdobljima projekta većina gradova naglašavala je razvoj kulturne infrastrukture, za što je bio osiguran veliki novac. Danas se koncept malo promijenio pa iako svaki grad iskoristi tu priliku kako bi poboljšao svoju kulturnu infrastrukturu, naglasak je na održivom konceptu kulturnog razvoja i mogućnostima uporabe sagrađene ili obnovljene infrastrukture i ostalih resursa i nakon završetka projekta te na umrežavanju s ostalim gradovima ili širim regijama u kojima se prijestolnice kulture nalaze.

Hrvatska planira kandidirati jedan grad za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Zna li se koji su gradovi kandidati te koje su pripreme nužne za dobivanje mjesta kandidata, a koje za dobivanje naslova prijestolnice kulture?

Dosta je gradova iskazalo interes. Još dok sam u Ministarstvu kulture bila zadužena za međunarodnu suradnju i europske poslove, ali i u funkciji voditeljice radne skupine za poglavlje Kultura u procesu pregovora u više smo navrata u intervjuima i priopćenjima davali osnovne informacije o samoj proceduri izbora kulturne prijestolnice, ali čini mi se da i dalje dio zainteresirane javnosti vjeruje kako će politika odlučiti o tome koji će grad postati prijestolnicom kulture. Propozicije su se promijenile u odnosu na rane godine projekta, o tome će odlučivati žiri sastavljen od domaćih i međunarodnih stručnjaka i treba mudro promisliti koncepte razvoja, koji će pokazati s jedne strane inovativnost i kreativnost predloženog koncepta, a s druge strane voditi računa o održivosti projekta i nakon isteka godine dana.

Kakva su iskustva dosadašnjih prijestolnica kulture?

U Europi je zadnjih godina objavljeno nekoliko zanimljivih studija koje uspoređuju rezultate europskih prijestolnica kulture iz kojih je vidljivo da se rezultati kreću od uspješnih projekata s dugoročnim pozitivnim efektima do priličnih neuspjeha i situacija gdje je zapravo sva ta infrastruktura ostala gradovima kao veliki teret za koji je teško pronaći trajnu namjenu. Sugerirala bih onim gradovima koji se namjeravaju kandidirati da prouče objavljene studije i analize i da dobro promisle o konceptu kulturnog razvoja koji žele potaknuti svojom kandidaturom te da za pripremu kandidature angažiraju stručnjake koji su kadri pripremiti dobar projekt. Kako bi se ulaganja u infrastrukturu doista isplatila, važno je da budu dio cjelovitih planova razvoja gradova i županija i da njihovi kapaciteti budu iskorišteni i nakon završetka projekta kulturne prijestolnice.

Smatrate li da je taj projekt zapravo pokušaj da se gospodarski interes Europe uskladi s razvojem vrijednosti i ideja, ili se u svakodnevnom radu u Bruxellesu zaboravlja na takvu osnovu Unije?

Kada je projekt započeo sredinom osamdesetih godina, ciljevi su bili simbolički, a najvažniji cilj bio je ukazati na raznolikost i vrijednost europskih kultura stavljajući u žarište jedan grad i na taj način promičući bolje upoznavanje i uspostavljanje veza unutar Unije u nastajanju. Danas su se prioriteti znatno izmijenili. Pa iako i danas Europska prijestolnica kulture naglasak stavlja na raznolikost i bogatstvo umjetničkih i kulturnih praksi, cijeli se koncept naslanja na promišljanje uloge kulture u ukupnom razvoju pojedinoga grada ili regije, povećanju udjela kulture u BDP-u pojedine države članice te dugoročnu pozicioniranju odabranoga grada kao prostora zanimljiva za turistička i druga ulaganja.

Koliko možemo biti zadovoljni dosadašnjom suradnjom hrvatskih gradova s gradovima prijateljima u inozemstvu? Ponekad se u javnosti postavljaju pitanja čemu se uopće dičiti gradovima prijateljima ako se s njima ne ostvaruje smislena suradnja. S obzirom na to, hoće li biti nekih promjena nakon pridruživanja Hrvatske Uniji?

Odnos gradova s gradovima prijateljima neće se promijeniti, a pogotovo zato što među gradovima prijateljima hrvatskih gradova ima i izvaneuropskih gradova. Suradnja gradova prijatelja u području kulture odvija se najčešće aktivnostima kao što su razmjene učenika i studenata, razmjene kulturnih i umjetničkih programa, poticanje mobilnosti, suradnje amatera… Ipak, po mom mišljenju, bliski kontakti koji se ostvaruju suradnjom gradova mogu biti izvrsna polazna točka za promišljanje zajedničkih projekata, koji bi se onda mogli kandidirati za različite europske fondove. Uvijek je netko malo napredniji i taj može osigurati transfer znanja i potaknuti institucije i organizacije iz grada prijatelja na zajednički rad na nekim europskim projektima. Mnoštvo je primjera dobre prakse koji ukazuju na velike potencijale, a uspješni primjeri u Hrvatskoj odnosili su se dosad najčešće na primjere prekogranične suradnje – npr. suradnja priobalnih gradova s gradovima prijateljima u Italiji ili slavonskih gradova s partnerima u Mađarskoj.

Godine 2006. objavili ste knjigu Zašto trebamo europske kulturne politike. Iako se to pitanje čini samorazumljivim većini djelatnika u kulturi, većina građana možda i ne zna odgovor. Možete li ukratko navesti glavne razloge zašto trebamo europske kulturne politike?

Pa ne bih rekla da je samorazumljivo ni djelatnicima u kulturi jer još u Europi postoji oštra podjela među istraživačima kulturnih politika i kulturnim djelatnicima na one koji smatraju kako kultura mora ostati isključivo u djelokrugu nacionalnih država i one koji smatraju kako je potrebno usvojiti i neke zajedničke europske politike. Knjiga koju spominjete objavljena je u Amsterdamu 2006. i bila je rezultat istraživanja za koje sam 2004. dobila europsku nagradu za istraživanje kulturnih politika koju dodjeljuje Europska kulturna fundacija. Osnovna teza tog istraživanja, a mogu reći kako se ona i potvrdila u godinama nakon objave knjige, bila je da već danas brojne druge zajedničke europske politike utječu na kulturu, i tu sam u prvom redu mislila na ekonomske i trgovinske politike, pravila o državnim potporama ili tržišnom natjecanju, slobodi kretanja ljudi i roba. O tome se više-manje svi slažu, ali da bi se osiguralo da taj utjecaj nema negativne utjecaje na kulturu nego da donesene odluke uzmu u obzir specifičnosti kulturnog sektora, potrebno je usvojiti određene zajedničke europske kulturne politike, koje će u prvom redu zaštititi prostor autonomnog donošenja odluka u kulturnom sektoru vodeći računa o specifičnosti tog sektora. Dvije godine nakon što je objavljena moja knjiga, Europska komisija usvojila je Europsku agendu o kulturi u globaliziranom svijetu, koja je prvi put institucionalizirala otvorenu metodu koordinacije i za kulturne politike naglašavajući upravo potrebu da se uspostavi čvršća suradnja između donosilaca odluka o kulturnim politikama u državama članicama, ali i njihova suradnja s donosiocima odluka u drugim područjima koja imaju ozbiljne posljedice za kulturu.

Kulturna politika kao državna nadležnost ili kao zajednička europska politika zapravo je pitanje čija se kultura predstavlja – prevladava li u Europi mišljenje o postojanju europske kulture kao takve, ili je više riječ o konceptualnim i metodološkim aspektima, ili je ipak jači povijesni kontekst nacionalnih kultura?

Osnovni koncept koji promovira Unija jest jedinstvo u raznolikosti, i to je nešto o čemu se svi slažu. U slučaju europske kulture riječ je o mnogostrukim identitetima koji uz nacionalne identitete promoviraju i ostale oblike identiteta. Pristup Europske Unije poticanju raznolikosti tih europskih identiteta pristup je koji odbacuje bilo kakvo nametanje zajedničkih kriterija ili politika te se intervencija Unije zadržava na financiranju projekata i programa koji promoviraju i njeguju europsko jedinstvo u raznolikosti. Druga je stvar s kulturnim politikama koje imaju mnogo šire implikacije od poticanja i financiranja kulture i umjetnosti, a koje u velikom dijelu uređuju tržišta kulturnih proizvoda i usluga. Kako bi se i na tom području osigurala raznolikost, poseže se, u posljednje vrijeme sve više, za instrumentima zajedničkih politika kako bi se izbjegle ili barem ublažile negativne posljedice nekih drugih trendova koje najčešće opisujemo pojmovima globalizacije i europeizacije.

Vječno je pitanje – gubimo li svoju kulturu utapanjem u europske zajedničke kulturne tokove?

Ne, ni na koji način ne gubimo svoju kulturu niti se može govoriti o utapanju u zajedničke europske kulturne tokove. Danas ujedinjena Europa promovira mobilnost umjetnika, znanstvenika, učenika, potiče učenje jednih o drugima, višejezičnost, stvara se zajednička Europska digitalna knjižnica, označavaju se mjesta i spomenici važni za europsku povijest, potiču se prijevodi sa svih europskih jezika i na sve europske jezike. Hrvatska i prošlošću i suvremenim kreativnim potencijalima u velikom dijelu participira u tim inicijativama i sudjeluje u brojnim projektima iako još nije punopravna članica Unije. Članstvo u Uniji za hrvatsku kulturu neće biti nikakav veliki preokret ni opasnost – otvorit će se još neke nove mogućnosti financiranja, potaknut će se mobilnost, vrhunskim hrvatskim umjetnicima bit će lakše naći put do publike u brojnim europskim metropolama, što će samo pridonijeti afirmaciji hrvatske kulture i hrvatskoga jezika.

Europska kulturna politika teži, kao i sam projekt Unije, jedinstvu u raznolikosti. No kakva je identitetska poveznica europskih građana s takvim pogledom? Mogu li općenito građani Unije razumijevati ukupni europski identitet kao zajedničko nasljeđe kršćanstva svih denominacija, europskog islama i židovstva, političkih ideja poput konzervativizma, liberalizma i socijalizma? I kako, prema vašem mišljenju, takvo pitanje doživljava većina hrvatskih građana?

Pitanje odnosa građana prema Europskoj Uniji po mom mišljenju jedno je od središnjih pitanja budućnosti Unije. Što se tiče hrvatskih građana, čini mi se da je promišljanje o Europi i Uniji još opterećeno dnevnopolitičkim interpretacijama pregovaračkoga procesa te percepcije hrvatskih građana o tijeku i rezultatima tog procesa, a da je manje prisutno promišljanje o budućem položaju Hrvatske i mogućnostima koje se otvaraju hrvatskim građanima u za nas novom europskom kontekstu.

Kriza u kojoj se Unija nalazi ekonomska je i politička, ali čak i ako se uspiju preokrenuti negativni ekonomski trendovi, ta kriza neće se okončati dok se ne nađe rješenje pitanja približavanja Unije i njezinih institucija građanima. Meni se čini da je u ovom trenutku manji problem percepcije europskog identiteta, odnosno europskih identiteta i identifikacija građana s tim identitetima, a da je mnogo veći problem pitanje legitimiteta donesenih odluka koje imaju izravne posljedice na živote ljudi u svim europskim državama, a posredno ponekad dovode u pitanje i neke temeljne vrijednosti koje su zapravo osnovna obilježja europskog identiteta. Uz kulturne, povijesne pa i religijske i svjetonazorske elemente europskog identiteta postoje i brojne poveznice u smislu društvenoga razvoja, odnosa prema socijalnoj državi, sustavima obrazovanja i slično. Mislim da Europa ne smije i ne treba bježati od svoje povijesti i tradicije koja ju je oblikovala stoljećima, kao što je primjerice njezin kršćanski identitet, koji spominjete u svom pitanju, ali ono što je važno jest da se uvažavajući svoje korijene i svoju tradiciju Unija nastavi razvijati kao društvo u kojem se specifičnosti vlastitog identiteta i povijesti neće iskorištavati kao argument za sukobe i nesnošljivosti, nego kao argument promicanja otvorenosti i prihvaćanja svih oblika raznolikosti.

Uvijek mi se činilo da, dok sam negdje u Europi, naglasak stavljam na raznolikost, ali kad otputujete na neki drugi kontinent i počnete razgovarati o Europi ili, što je bio moj slučaj, predavati o Uniji, mnogo jasnije vidite ono što nas povezuje i što nas još čini specifičnima i izrazito povezanima u odnosu na ostatak svijeta.

Bili ste dio inicijative za razvoj HRT 3, a postali ste i članica Programskog vijeća. Nakon dugog niza godina, Hrvatska je dobila nacionalni program koji više sadržaja daje znanstvenim, društvenim i kulturnim temama. Kakve su reakcije građana dosad, kakva je gledanost te je li Hrvatska tim potezom napravila korak bliže cjelokupnoj europskoj kulturnoj suradnji?

Mnogo se pozitivnih koraka dogodilo pokretanjem trećega televizijskog programa namijenjena kulturi, obrazovanju i znanosti, i to smatram istinskom prekretnicom u razvoju HRT-a. Vezano uz samu inicijativu, smatram da je jako dobro kada se ugledne, a opet raznorodne udruge i institucije, okupe oko nekoga zajedničkog cilja, i to se potvrdilo na primjeru Inicijative za HTV3, koja je okupila uz brojne udruge u kulturi i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu ili Maticu hrvatsku kao središnje institucije hrvatske kulture, znanosti i umjetnosti. Inicijativa je imala potporu bivšega vodstva HRT-a dok je na čelu bio gospodin Josip Popovac, a onda je inicijativu preuzela i efikasno provela u djelo ekipa v. d. glavnoga ravnatelja Domagoja Novokmeta uz veliki angažman tadašnjeg v. d. glavnog urednika Deana Šoše. Pozitivno je da je pokrenut treći program, čime se otvorio veliki prostor za važne teme koje su bile izrazito zapostavljene u programima HRT-a, a koje su ključne kako bi HRT ostvario javnu funkciju. U odnosu na prijedloge koje je promovirala Inicijativa za HTV3, čini mi se da taj program još nije zaživio u onom dijelu u kojem bi trebao pratiti aktualne događaje iz područja kulture, obrazovanja i znanosti te pružiti široj javnosti uvid u najvrednije stručne, znanstvene i kreativne dosege pojedinaca i institucija iz tog područja putem kvalitetnih informativnih i mozaičnih forma. Nadam se da će s novom organizacijom i tom programu biti stavljena na raspolaganje produkcijska sredstva koja će omogućiti da HTV3 uistinu postane prostor koji će široj hrvatskoj javnosti pružiti izvrsne znanstvene, filmske, dokumentarne, glazbene i druge programske sadržaje koji promiču ponajprije hrvatsku, a zatim i europsku i svjetsku kulturu, umjetnost, znanost i obrazovanje.