Ratnici svjetlosti

Dvojezična knjiga Gastona Bessona i Marca Charuela podsjeća na mnoge strane dragovoljce koji su s iskrenim i plemenitim namjerama došli braniti Hrvatsku, biti na strani dobra, na strani žrtve, dijeliti sudbinu hrvatskih branitelja

Gaston Besson jedan je od 545 stranih dragovoljaca Domovinskog rata, od kojih je, po najsvježijim podacima Udruge stranih dragovoljaca Domovinskog rata iz siječnja 2013, koji nisu potpuni, na teritoriju Hrvatske i BiH poginulo 79 osoba, a 89 je ranjeno. Od 37 zemalja po broju pridošlih prednjači Velika Britanija (160), zatim Francuska (79) i Njemačka (76). Gaston Besson rođen je u Ciudad Mexicu 1967. Odrastao je u Parizu, a godinu dana proveo je u padobranskoj jedinici francuske vojske. U osamnaestoj napušta dom i odlazi tragom starijega brata, koji je u to vrijeme bio tragač za zlatom u Kolumbiji. Okušao se zatim kao ratni reporter jednih francuskih novina na području bivše Indokine. Putuje Tajlandom, Laosom, Kambodžom, Surinamom i Mijanmarom (Burmom), gdje s gerilcima stječe ratno iskustvo u planinama na granici s Tajlandom. U jesen 1991, u Parizu, putem televizije i novina svjedoči o uništenju Vukovara, i čini mu se kako to nije nikakav rat dviju vojski u sukobu, nego podmukao pokolj, agresija potpomognuta jedinom moćnom vojnom silom na tom prostoru, JNA.

Prev. Tajana Pavić, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2011.

Na televiziji je mogao vidjeti slike mrtvih hrvatskih gradova koje su svakih nekoliko minuta tresle eksplozije, prevrnutih automobila na ulicama, crkava sa srušenim tornjevima i izrešetanih raspela, rupa od granata na zgradama, izravno pogođenih spavaćih soba, dnevnih boravaka, kuhinja. I mogla se osjetiti, ali i vidjeti, uporna tišina Europe. Naslušao se s ekrana propagande kako se tu ne zna tko je agresor, pa se ne mogu definirati ni žrtve, a ljudi oko njega ravnodušno su, u čudu i svisoka komentirali kako su tamo svi samo divljaci, proključali balkanski lonac koji sam sebe izjeda. Poredao je novinske naslove: Četrnaesti jugoslavenski prekid vatre; Širenje sukoba na svim frontama; Moralni Pearl Harbour Europe; Božićni rovovi; Komadanje Republike; Pokolj nad Hrvatima u Vukovaru; Kao u Dien-Bien-Phuu.

Dugo je promatrao lice Jean-Michela, mladog francuskog dragovoljca, teško ranjenog u obrani Vukovara, koji je sa svog bolničkog kreveta s toliko tuge u glasu rekao jednom televizijskom reporteru u kameru: „Eto! Izgubili smo!“

Pakao na Zemlji

Gledajući kako bešćutni pokrov tišine pada nad najstrašnija zvjerstva na europskom tlu od Drugoga svjetskog rata, činilo mu se da u zaspalom velegradu na Seini nema s kim podijeliti tjeskobu i groznicu koja ga je obuzela, i da mu nema drugog puta nego što prije otići u Hrvatsku kako bi pomogao, ponajprije kao ratni reporter. „Prazne ulice, parkovi bez djece, lijepi spomenici tužni poput grobnica, sve skupa ionako nikada nije bio moj svijet“, mislio je napuštajući Pariz. Oni ga neće razumjeti, bit će za njih mahniti avanturist, a i djevojka u Parizu odreći će ga se kada joj se javi telefonom iz Hrvatske i pokuša objasniti razloge zašto je otišao.

Jedan je od misterija egzistencije kako se baš u mračnom bezdanu često može pronaći izvor istinskoga svjetla koje je ujedno i putokaz gdje trebamo krenuti kada sumnjamo u ispravnost svojih postupaka. Već u vlaku za Vinkovce, kako se krajolik mijenjao od idiličnog u apokaliptični, i prije nego što se iskrcao u gradu rušenu oklopnom mehanizacijom JNA i osvijetljenu samo povremenim bljeskom eksplozija, shvatio je što mu je činiti. Ubrzo se sprijateljio s Vinkovčanima, koji su ga radosno prihvatili u svoje domove. „Silno sam se želio naći blizu tih ljudi, i na kraju samo postao kao i oni. Da sam ostao fotograf, živjeli bismo dva paralelna svijeta“, piše o vinkovačkim braniteljima. Za nekoliko dana našao se na prvim linijama obrane u Maloj Bosni, u postrojbi HOS-a pod zapovjedništvom Bernardina Jelinića, gdje je među braniteljima susreo i desetak drugih stranih dragovoljaca.

Ovaj bunker izgradili su engleski ratni dragovoljci boreći se za slobodu Hrvatske, prosinac 1991.

Što se tiče rata, nije neka nova vijest, no najstrašnije je što se ništa nikada ne mijenja, pa treba podsjetiti da pakao nije samo onaj o kojem se govori da je duboko pod Zemljinom korom u sumpornom jezeru, daleko od naših očiju. Ima ga vidljivog, na Zemlji, očituje se na nebrojeno mjesta, u hangarima, skladištima i ciglenim ili željeznim konstrukcijama sagrađenim za istrebljenje drugih ljudi, prethodno uredno popisanih i izbrojenih, posebno u zamrznutoj travi koja skriva jame masovnih ubojstava, među lišćem i drvećem gdje vjetar raznosi posljednje glasove žrtava nebrojenih egzekucija, na otvorenom prostoru, bremenitom od pitanja koja ostaju neodgovorena.

Dojmljiv rukopis

U ovoj knjizi, koju je sastavio s piscem Marcom Charuelom, Gaston Besson se u šest poglavlja: Sindrom Vukovar; Časnik mrtvih; Umrijeti za Sarajevo; Gađenje; San; Imao sam prijatelja (poglavlje koje je posveta legendarnom njemačkom dragovoljcu Thomasu Linderu poginulom u Mostaru); živopisno prisjeća Vinkovaca, Kupresa, Šuice, Mostara, bosanske Posavine i drugih ratišta na kojima je sudjelovao i bio tri puta ranjen boreći se protiv daleko nadmoćnijega neprijatelja kao pripadnik nekoliko hrvatskih postrojbi, od vinkovačkog HOS-a pa sve do Bojne Frankopan, jedne od specijalnih postrojbi GSHV-a, pod zapovjedništvom Brune Zorice Zulua.

Ova knjiga nije toliko bitna kao povijesno štivo, niti je koncizni dnevnički zapis, poput zanimljivoga Rata i piva Stevea Gaunta, engleskoga dragovoljca iz Vinkovaca, ili isto tako zanimljive dramatične biografske knjige Simona Hutta, Paint – A Boy Soldiers Journey, koji je kao pripadnik engleske vojske sa sedamnaest godina sudjelovao u Zaljevskom ratu, pa se prijavio kao dragovoljac u Hrvatsku vojsku i u devetnaestoj bio teško ranjen, da bi se kod kuće u Engleskoj suočio s problemima hendikepiranih osoba i s PTSP-om.

Rukopis u Životu na meti preskače s mjesta na mjesto, ne prati uvijek kronologiju, služi se intuicijom, katkad i snovima, pa nije od osobite koristi povjesničarima, zanimljiviji je kao sociološki i psihološki pristup ratnim zbivanjima, a dojmljiv je i tamo gdje na osebujan način propituje da li smo samo od ilovače sazdani i u ilovači ćemo istrunuti, ili se možemo uzdići barem na trenutak, ili više njih, protiv terora jačeg nad slabijim i nesebično se zauzeti za slobodu onih kojima prijeti mučenje, logor i smrt. „Najpodmukliji od strahova je onaj koji se maskira u zdravi razum ili mudrost, pa kao brzopleta, nevažna i bezvrijedna, osuđuje čak i najmanja svakodnevna djela hrabrosti koja pomažu očuvati samopoštovanje i dostojanstvo čovjeka”, kaže burmanska aktivistica za demokraciju i mir, političarka i dobitnica Nobelove nagrade Aung San Suu Kyi.

Vukovarski heroj Jean-Michel Nicolier

Od brojnih stranih dragovoljaca koji su stigli s vjerom da se bore za pravednu stvar, koja se tiče svih ljudi, i za koju se vrijedi boriti, najpoznatiji je slučaj Jeana-Michela Nicoliera, francuskoga dragovoljca HOS-a i vukovarskog branitelja, kojega Gaston spominje u knjizi, i koji je u Vukovaru ranjen, potom nasilno iz bolnice izvučen i, zajedno s drugim ranjenicima, braniteljima, osobljem i civilima, mučen i pogubljen na Ovčari, i kojega je nedavno posthumno odlikovao hrvatski predsjednik Redom Nikole Šubića Zrinskog za junaštvo. O njemu je i knjiga Jean, ili miris smrti vrsne književnice Nevenke Nekić, a Gaston kaže da je televizijska snimka Jean-Michela iz vukovarske bolnice inicirala i nastanak ovdje dobro poznata filma Harrisonovo cvijeće, francuske ratne drame iz 2000. o ženi koja traži muža, fotoreportera Newsweeka, nestalog u ratu u Hrvatskoj, a koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu Le diable ŕ l’avantage Isabelle Ellsen.

Lyliane Fournier, majka Jean-Michela Nicoliera, kada je prošle godine prvi put posjetila Vukovar, rekla je da se sa sinom posljednji put čula telefonom, kada je tražio da se obavijesti novinare kako bi francusku i svjetsku javnost upoznali sa svime što se događa u Vukovaru. Bio je duboko potresen proživljenim i želio je alarmirati francusku vladu da zaustavi rat, kaže gospođa Fournier: „Jean je bio nježan i dobar sin. Tijekom naših razgovora puno je govorio o ljudima iz Vukovara i Hrvatske. Govorio je da ga vole i cijene. Jako sam ponosna na to i iznimno mi je drago što je moj sin ostao zapamćen ovdje… Bio je očajan gledajući što se sve događa. Govorio je da je to prava klaonica. Ipak, i pored svega toga, bio je sretan jer je znao da je koristan ljudima u Vukovaru kojima je trebala pomoć.“

Nakon godine u ratu u Hrvatskoj i zatim borbi u Bosni i Hercegovini, Gaston Besson osjetio je da se vrti u začaranom krugu, ali da nema izbora. Obuzela ga je slutnja da se više ništa ne može promijeniti, da je za sve prekasno. Tako su se osjećali i hrvatski i strani dragovoljci koji su ostali predugo predani ovom ratu, kaže on: „Logika rata pravi je žrvanj ludosti. Da biste iz njega izašli, nije bilo dovoljno tek sjesti na vlak za Pariz. To je bilo previše jednostavno. Mi nismo ništa drugo radili doli čekali da budemo ubijeni ili ranjeni. Čekali da budemo izbrisani iz živoga svijeta. Vjernici su čekali božju kaznu. Ja ni sam nisam znao. Kao dijete sam pokušao vjerovati, ali nije mi išlo. Neki bi govorili da je prirodno čovjeku ubijati, da je čovjek predator. Danas sam duboko u sebi uvjeren u suprotno. Shvatio sam koliko to nije prirodno niti kod mene ni kod drugih. Zašto? Zato što smo svi poludjeli...“

Plemenite namjere

Besson je u dobi od dvanaest godina ostao bez oca, koji je počinio samoubojstvo. U knjizi on opisuje kako je došlo do toga da u ranoj dobi napusti dom i otputi se u svijet, što je pogodilo majku: „Napustio sam školu sa sedamnaest godina, prije same mature. Htio sam živjeti samostalno. Nešto je bilo trulo u mojem životu, zbog smrti moga oca i mojeg obrazovanja, ali zbog toga nisam htio optuživati sve oko sebe. Trebalo je pokušati nešto drugo. Možda mi je jednostavno bilo samo stalo do oca. Htio sam se odužiti životu, osvetiti ga, uspjeti tamo gdje on nije. On se nije ubio, došao je samo do ruba. Ljudi i društvo su ga ubili. Uz već dovoljno iskustvo i vremenski odmak, postaje mi teško izraziti taj osjećaj, no to je bilo nešto posebno, došlo je intuitivno i ravno iz srca.“

Osim nekih iznimaka, ipak je većina stranih dragovoljaca iz različitih zemalja došla u Hrvatsku s iskrenim i plemenitim namjerama pomoći u obranu od agresije, biti na strani dobra, na strani žrtve, i dijeliti sudbinu hrvatskih branitelja, a plaća je i tako svima bila minimalna, ako bi je uopće i bilo, tako da se ne može govoriti o plaćenicima. Tek je malen broj njih ostvario braniteljski status ili mirovinu. Ono što im je najvažnije jest da ih se ne zaboravi i da se poštuje njihov doprinos obrani Hrvatske. Primjerice, Jean-Michael Nicolier nije se donedavno nalazio u Registru branitelja niti mu je priznat braniteljski status, no nepravda je ipak dvadeset godina poslije ispravljena.

Povjerenje među ljudima najbolje se gradi razumijevanjem istine o nedavnoj ratnoj prošlosti ovih prostora. „A onaj tko ne prihvaća istinu nije graditelj mira“, istaknuo je kardinal Puljić na misi na vukovarskom groblju. Dvojezičnu knjigu, na hrvatskom i francuskom, objavio je ustrajni i nužni Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. U njoj se mogu naći i brojne fotografije iz rata i pojedinosti o mnogim stranim dragovoljcima o kojima se još premalo zna. Kao hrvatski branitelj, ratnik u mnogim bezizlaznim situacijama, veteran više ratova, autor se na mjestima nije libio otići i preko ruba, do točke gdje „ne postoje heroji, samo smrt, beskorisna i glupa... nepravedna“, a višedimenzionalnim propitivanjem sudbine pojedinca zaglavljena između ekstremnih polova ljudskoga ponašanja kao između čekića i nakovnja, on knjizi daje i književni dojam. Gaston Besson je, od tropskih šuma Azije do zaleđenih slavonskih ravnica u ratu, od prije nekoliko godina našao odredište svoga burnog životnog puta u voljenim Vinkovcima, gdje se oženio i dobio sina.