Rat i književnost

Bit će zanimljivo pratiti kako se rat i dalje upisuje u književnost, ne samo u novoj generaciji, čiji su pripadnici u ratu bili djeca, nego i generaciji onih koji su u ratu tek rođeni kao i onih koje – iako su od rata mlađi – rat, nažalost, nije poštedio

U jednome svom eseju iz šezdesetih Antun Šoljan, osvrćući se na termin književnost između dva rata, upozorio je kako ratovi nisu baš najbolja mjera za književnost. Nažalost, nije trebalo dugo čekati pa da se i naraštaji koji dotad nisu pamtili rat uvjere da rat nije dobar ni za koga i ni za što, pa ni za književnost. Naime, nakon Domovinskoga rata pojam hrvatske književnosti između dva rata postao je u najmanju ruku neprecizan, pa je valjalo točno reći na koje se ratove misli. Bilo kako bilo, rat se kao fenomen provukao kroz cijelo 20. stoljeće, bitno ga obilježio, a s njime i sve što se našlo u stoljeću tzv. velikog napretka, ali – kako ga je Albert Camus nazvao – i stoljeću straha.

Izd. Naklada Ljevak, 2012.

A kako se to rat upisuje u književnost, pokazuje i najnovija, druga knjiga Strahimira Primorca (Sarajevo, 1945), jednoga od rijetkih veterana tzv. tekuće iliti novinske kritike. Primorac je, naime, svoj kruh svagdanji zarađivao u Večernjem listu usporedno prateći nekoliko desetljeća upravo pisanu riječ, uglavnom proznu. Činio je to profesionalno, odmjereno i nepretenciozno, a kada mu se učinilo da je vrijeme postalo njegov saveznik, odlučio je dio svoje bogate produkcije uknjižiti. Prvi put učinio je to 2005. pod naslovom Prozor u prozu, drugi put nedavno s knjigom pod naslovom Linija razdvajanja i podnaslovom Hrvatska proza o ratu i njegovim posljedicama 1990–2010.

O čemu je riječ?

Statistički suhoparno rečeno riječ je o knjizi koja je sastavljena od 53 priloga prosječnoga opsega od pet kartica teksta. U njima autor donosi izbor svojih kritika koje je objavio od 1987, odnosno od 1993. do 2010. Riječ je o razdoblju koje je, s jedne strane, granica dvaju milenija, dvaju stoljeća i dvaju desetljeća, s druge o razdoblju od petnaestak godina koje se može čitati i kao razdoblje jednoga književnog naraštaja. Autorov izbor uključio je 56 u tome razdoblju objavljena naslova od 44 uglavnom aktivna autora. To znači da je nekoliko autora zastupljeno s više knjiga, npr. Daša Drndić i Irfan Horozović s po dvije, a Josip Mlakić i Ivan Žanić s po tri, dok je najzastupljeniji Pavao Pavličić – s četiri knjige.

Kriterij za izbor autoru je zadnji rat, koji je historiografija verificirala kao Domovinski rat s graničnim godinama 1991–95. prepuštajući vjerojatno priči i ljudskoj dosjetljivosti da se pita kako to da su baš svi ti ratovi trajali po četiri godine. Knjiga sadržava – stoji u napomeni – „kritike, prikaze i esejističke tekstove o romanima, kratkim pričama, autobiografskoj i diskurzivnoj prozi hrvatskih (i nešto stranih) autora kojima je u središtu bila tema rata u Hrvatskoj i BiH“. Osim rata, tu je i drugi kriterij na koji upućuje naslov knjige Linija razdvajanja i koji inače pripada ratnoj terminologiji, naime, „da se izborom ista produkcija ujedno i literarno vrednuje“, što – prema autorovu mišljenju – kritici daje smisao.

Strahimir Primorac – ustrajan književni kritičar / Snimila Branka Primorac

U žanrovskom pogledu riječ je o knjigama priča, novela, romana, putopisa, dnevnika, intervjua, eseja, članaka i studija, a svima njima zajedničko jest rat i njegove posljedice. Dakako, onako kako su literarno, odnosno verbalno fiksirane. Tako su člancima, esejima i studijama zastupljeni Ivo Žanić, Andrija Tunjić, Peter Handke, Ivo Klarić, Slavko Jendričko, Ivo Maroević i Tvrtko Švob, intervjuima Mirko Galić, dnevnicima Ilija Jakovljević, Petar Šegedin, Branko Matan, Veljko Barbieri, Ivan Kiefer Helin, Željko Ivanković i Vesna Biga, putopisima Andrija Tunjić i Nikola Pulić, pričama Miljenko Jergović, Irfan Horozović, Ivan Vrkić, Saša Meršinjak, Pavle Kalinić, Višnja Stahuljak, Ivo Brešan, Nenad Stipanić, Nebojša Lujanović, Neven Ušumović, Zoran Malkoč te romanima Pavle Pavličić, Stjepan Tomaš, Ratko Cvetnić, Alenka Mirković, Jurica Pavičić, Igor Petrić, Daša Drndić, Slavenka Drakulić, Ludwig Bauer, Dragan Pavelić, Srećko Cuculić, Irfan Horozović, Josip Mlakić, Dubravka Ugrešić, Slobodan Novak, Igor Štiks, Slađana Bukovac, Robert Međurečan, Goran Gerovac, Ana Bako, Marin Radica i Renato Baretić.

Tu su još i autobiografske proze Pavla Pavličića nadahnute ratom (Šapudl, 1995, Vodič po Vukovaru, 1997, drugo izdanje Dunava dopunjeno Vukovarskim razglednicama 1992) te usput poezija Semezdina Mehmedinovića i Ilije Ladina u sklopu Erasmusove Biblioteke Ex Ponto – najopsežnijega nakladničkog projekta posvećena ratu.

Što se autora tiče, uz iznimku I. Jakovljevića koji je pao kao žrtva Drugoga svjetskog rata, odnosno novoga režima 1948, a posmrtno mu biva objavljen dnevnik koji je tako i nehotice najneposrednije povezao dva zadnja rata, riječ je o predstavnicima svih tada aktivnih književnih naraštaja. Od najstarijih – poput P. Šegedina i V. Stahuljak, koji su u međuvremenu umrli, te nešto mlađih S. Novaka i I. Brešana i još mlađih V. Barbierija, Lj. Bauera, S. Tomaša, I. Horozovića, S. Jendrička i P. Pavličića, pa preko sredovječnih autora i autorica D. Ugrešić, V. Biga, B. Matana i Ž. Ivankovića do mlađih i onih najmlađih M. Jergovića, R. Cvetnića, J. Mlakića, R. Međurečana, R. Baretića, I. Štiksa, S. Bukovac, itd.

Osim činjenice da među autorima ima i onih kojih pravi identitet ne znamo – naime, Ana Bako, autorica romana Jana Perkanova, zapravo je pseudonim – upada u oči još najmanje jedna stvar: sve je njih rat najneposrednije pogodio, promijenio im adrese i profesije, privremeno ili trajno, a time ne samo sadašnjost i budućnost već i prošlost i uspomene na nju. Tako je Barbieri od profesionalnoga pisca na neko vrijeme postao profesionalni vojnik, Daša Drndić razmijenila glavne gradove država koje su istodobno nastajale i nestajale, Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić mijenjale su europske adrese, a dok je Horozović u Zagrebu našao spas od „banjalučkog košmara“, iz „sarajevskog ratnog pakla“ u Zagreb su bili stigli oni tada najmlađi M. Jergović, I. Štiks i S. Bukovac. Rat je od glumca A. Tunjića, urednika B. Matana, političara I. Vrkića i sociologa P. Kalinića te još ponekih učinio pisce koji su svaki na svoj način, a uglavnom dnevnički, ispisivali kronike osobnog iskustva rata i ratovanja.

Sve je bilo zaraćeno: države i nacije, jezik i mediji, znanost i umjetnost, zaraćena je bila i književnost, njezini pisci i institucije, knjige i časopisi, nakladnici i publika, zaratili su se bili i žanrovi, a na kraju i historiografija, koja je i sama morala odgovoriti izazovima trenutka.

Sve to Strahimir Primorac pokazao je svojom knjigom koja raznovrsnim i kronološki složenim prilozima funkcionira kao rez kroz ono što je svojedobno Aleksandar Flaker nazvao „hrvatskom zaraćenom književnosti“. I što je najvažnije, upravo taj izbor, odnosno kronika u koju ulaze autori i naslovi kojih u ovoj Primorčevoj knjizi nema – od Siniše Glavaševića, preko Irene Vrkljan, Mirka Kovača, Nedjeljka Fabrija i Feđe Šehovića do Vladimira Stojsavljevića, Nede M. Blažević i Borisa Dežulovića – pokazuje da rat nije stigao iznenada, preko noći, već da je bio najavljivan, i to prvo kroz „govor krize“, odnosno kroz jezik svakodnevice, napose politike 80-ih i 90-ih godina, kako su to pokazala istraživanja Ive Žanića.

Rat kao metafora

Iako izvan Primorčeva interesa, podrazumijeva se da su potom s prvim zveckanjem oružja, tj. s prvim balvanima i prvim žrtvama na prvu crtu obrane stupili lirika i apelativna proza, tj. ono što se već ovjerovilo pojmom hrvatsko ratno pismo. Lirika je radila samo ono što je uvijek tijekom povijesti radila kad bi neka zajednica bila ugrožena, a apelativna proza bila je proizvod uglavnom medija i potrebe da se agresija učini međunarodnim problemom. S ratnim godinama sve se više uključivala i proza, u prvome redu kraća i to dokumentarnoga tipa s autorima koji su iz pozicije neposrednih sudionika svjedočili o „ovom strašnom času“. Otuda svojevrsna eksplozija dnevnika i autobiografija, čak se i putopis u tome angažirao pokazujući vlastitu žanrovsku prilagodljivost. U sljedećem koraku prozni oblici preuzimaju dominaciju, rat i njegovi odjeci sele se u romane, a s njegovim odmakom sve je očitija fikcionalizacija ratne stvarnosti i iskustava.

Čini se da se hrvatska književnosti potkraj devedesetih polako pribire te pokušava očuvati kontinuitet s godinama prije rata. Ratna i poratna svakodnevica ustupa mjesto svakodnevnim egzistencijalnim temama društva koje biva zahvaćano sindromom tranzicije na svim razinama – od privatizacije i tajkunizacije do potrošačke pomame, jeftina glamura i spektakla. Rat postaje samo jedna značajka, no s traumama koje – ma koliko potiskivane – traže artikulaciju pričama o pojedinačnim sudbinama boraca i civila, izbjeglica i prognanika, djece i žena te cijelih porodica koje u svojoj memoriji čuvaju ožiljke i onih davnih ratova. Riječju: rat je postao metaforom ne samo jednoga doba i jednoga stoljeća, već i cijele civilizacije brutalno uvijek iznova potvrđujući univerzalnost Heraklitova filozofema: Rat je otac svih stvari...

U tome smislu Primorčeva knjiga nije samo kronika čitanja jednoga tekstualno fiksirana vremena, već i mjesto na kojemu se postavlja niz više ili manje očiglednih, a svakako prevažnih društvenih i književnih pitanja.

Jedno od njih uključeno je u naslov, i ne tiče se samo onoga što autor naziva procesom „razdvajanja žita od kukolja“, već je riječ o historiografskom problemu. Naime, na razini globalne slike nacionalne književnosti rat je radikalno promijenio perspektivu njezina doživljavanja, a time i mogućega čitanja njezine tradicije. Prvi put nakon više desetljeća nestali su razlozi da hrvatska književnost sebe napokon ne doživi kao cjelinu, tj. da više ne bude razdvojena na domovinsku i emigrantsku. Taj proces integracije provodio se uglavnom spontano na svim razinama – od medijske, autorske i problemske pa do historiografske u sklopu prvih pregleda nacionalne književnosti koji napokon uzimaju u obzir iskustvo egzila 1945–1990.

Razdvajanja i kontinuiteti

Ostaje međutim ključno pitanje je li se time promijenila i poetička matrica, tj. ona koja je bila aktivna prije rata. Drugim riječima, može li se Primorčeva linija razdvajanja uzeti kao povod da se intervenira i u periodizacijsku shemu hrvatske književnosti?

Značajke i trendovi hrvatske književnosti još iz 80-ih godina mogu se pratiti i u 90-ima, a uza sve ratno iskustvo oni se u osnovi nastavljaju i nakon rata. Umjesto svake elaboracije dovoljno je izdvojiti najproduktivnijeg i ujedno najkarakterističnijeg autora toga razdoblja, tj. Pavla Pavličića. Naime, Pavličićev pripovjedni opus na svim razinama odražava postmodernističku paradigmu, odnosno onu aktivnu matricu koju rat nije promijenio, već ju je tek tematsko-motivski usložnio. Zato valja upozoriti na još jedno pitanje koje otvara Primorčeva knjiga, a to je upravo njezina žanrovska pozicija.

Naime, čini se kako olako padamo u žalopojke o tome da nemamo književne kritike. Primorčeva knjiga nije samo dokaz da – svemu usprkos – kritike imamo: kakve i koliko, dovoljno je navesti još nekoliko kritičkih imena koja su aktivna po novinama, časopisima, radiju, televiziji i internetskim portalima – od Zdravka Zime, Ivana J. Boškovića i Velimira Viskovića, preko Jagne Pogačnik i Darije Žilić do Božidara Alajbegovića – ne računajući kritičare specijalizirane za poeziju i one „miješane“. Zapravo nemamo ništa manje negoli u nekim tzv. boljim starim vremenima. No drugo je pitanje objektivne dostupnosti, stvarnih dometa, uloge i moći književne kritike danas. A to se ionako ne tiče samo kritike, već književnosti uopće, u prvome redu njezine društvene pozicije i medijsko-estradne instrumentalizacije.

U svakom slučaju bit će zanimljivo pratiti kako se rat i dalje upisuje u književnost, ne samo u novoj generaciji, primjerice, Ivane Simić Bodrožić, koja je u ratu bila dijete, nego i onih koji su u ratu tek rođeni i onih koje – iako od rata mlađi – rat, nažalost, nije poštedio. Prateći suvremenu proznu scenu, Primorac je usustavio jednu njezinu stranu i jednu dionicu te ostavio knjigu kojoj vrijeme može sve, samo ne naškoditi.