Ponos Wagnerove godine

Cjelovitosti opere kao glazbenog i dramskog djela pridonijela je režija koja se u trenucima izvođenja najvažnijih motiva koncentrira na oživljavanje čiste glazbe i tada ništa ne smije ometati gledateljevu pažnju: nitko na sceni ne hoda, sve miruje

Zaslužene ovacije i oduševljenje ispratili su premijeru opere Lohengrin Richarda Wagnera u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Wagnerova godina u Hrvatskoj obilježena je velikom predstavom koja gledatelju pruža obilje užitka, i to upravo u smislu Wagnerova proklamirana Gesamtkunstwerka – cjelovitoga umjetničkog djela.

Prigode same po sebi ne znače mnogo ako nisu popraćene doličnim rezultatima. A ovdje je visoka razina svekolikog ostvarenja prispodobljena s nekoliko važnih odrednica. Naslov je odabran za Wagnerovu godinu u kojoj se slavi 200. obljetnica njegova rođenja. Pojedine izvedbe vezane su uz posebne dane – na Veliki petak i za skladateljev rođendan, 22. svibnja. Sama premijera, 22. ožujka, bila je uklopljena u međunarodnu manifestaciju, 14. Gostičevi dani, kojom se njeguje sjećanje na legendarnoga prvaka Zagrebačke opere Josipa Gostiča. Upravo je Gostič bio posljednji Lohengrin na pozornici HNK-a prije šest desetljeća. Uz premijeru priređena je i izložba u povodu 150. obljetnice rođenja najveće hrvatske vagnerijanke Milke Trnina, koja će se navršiti u prosincu. Dodatni vagnerijanski ugođaj bile su fanfare na balkonu HNK-a, koje su pozivale posjetitelje na početak predstave u kazalište, kao u Bayreuthu.

Istančan osjećaj za Wagnera

Na čelu predstave, ostvarene u koprodukciji s Majnsko-franačkim kazalištem u Würzburgu, okupila se ista autorska ekipa kao prije dvije godine na Parsifalu. Za hrvatsku glazbenu kulturu neprocjenjiva je erudicija maestra Nikše Bareze, ali i njegova volja te upornost da svoje znanje i detaljno poznavanje glazbene materije prenese na izvođače i ugradi ih u glazbenu izvedbu. Njegovo je iskustvo u izvođenju Wagnera veliko. Obuhvaća sva Wagnerova djela, među kojima je ciklus Prsten Nibelunga postavljao u Grazu i Chemnitzu te ga dirigirao u Scali. Nikša Bareza ima istančan osjećaj za Wagnerovu glazbenu frazu i sadržaj njegova teksta koji ona nosi. Već su uvodni taktovi preludija s uzbudljivim, treperavim visokim tonovima violina stvorili potreban ugođaj, nagovijestili večer glazbenog užitka i uveli u osebujan svijet srednjovjekovne viteške zgode iz 10. stoljeća. Iako se njegova radnja odigrava u dva dana, Lohengrin je opsežna saga, građena od velikih ploha koje nose simboličku pozadinu djela. Premda je Wagnerova polazišna simbolička zamisao bila njegova osobna pozicija neshvaćena umjetnika i izbjeglice iz rodne Njemačke u vrijeme praizvedbe djela, u toj predstavi kristalizirala se ideja borbe za vlašću koja, naposljetku, uništava sve koji u njoj sudjeluju, krivce i nevine.

Nikša Bareza suvereno je stajao na čelu ansambla Zagrebačke opere, pojačana zbora i povećana orkestra s Orkestrom oružanih snaga RH. Trenuci najsuptilnije lirike i najveće dramatike imali su točno određenu mjeru i intenzitet. Limeni puhači blistali su u izdašnim stranicama što ih je skladatelj njima posvetio, veliki ansambli bili su kompaktni u zvuku i raskošni u zborskom tonu, za što priznanje zaslužuje i zborovođa Ivan Josip Skender. Nije baš sve u više od tri sata čiste glazbe bilo bez greške. Muški zbor nije se iskazao u polifonom ulomku u drugom činu, no to i još poneki detalj gube važnost u cjelini. Cijeli ansambl Zagrebačke opere iskazao je veliku koncentraciju u zahtjevnome glazbenom materijalu i posvećenost umjetničkom zadatku. Finale 1. čina, Elsin polazak na vjenčanje, svadbena koračnica, Lohengrinov oproštaj i priča o Gralu, a napose preludij 3. činu još će dugo odzvanjati u sjećanju.

Režija dostojna predloška

Već istaknutoj cjelovitosti opere kao umjetničkog djela, tj. povezanosti glazbene i dramske komponente, pridonijeli su scenski realizatori. Kurt Josef Schildknecht redatelj je staroga kova, kulture i uglađenosti. On smatra kako u najvažnijim trenucima opere treba čuti određeni motiv, treba čuti i doživjeti glazbu. U tim trenucima ništa ne smije ometati gledatelja, nitko na sceni ne smije hodati, ništa se ne smije micati, nisu potrebi nikakvi videoprikazi. On ima dovoljno vremena za promjene zborskih formacija, mimohod viteza uoči dvoboja, napete odnose među likovima. Tako gradi predstavu, s mjerom i ukusom. Sve se odigrava u pravo vrijeme. Scenografija Rudolfa Rischera ima vagnerovsku monumentalnost, a s rasporedom zborskih formacija i čarobnim svjetlom Rogera Vanonija, iako ista u sva tri čina, uvijek pruža nove prizore. Predstava počinje u glazbom okupanu plavetnilu srebrnkastih odsjaja da bi na počtku 2. čina scena na trenutak pokazala zlokobne sive tonove, a plavetnilo na kraju poprimilo težak mračan ton. Na tu scenu i pod te snopove svjetla idealno su se uklopili kostimi Götza Lanzelota Fischera. Već dugo nisu viđeni tako dobri kostimi. Prekrasni su, u kromatskom tonu i izboru materijala, osobito kostimi ženskog zbora. Ujedno diskretno, s ponekim malim detaljem, naznačavaju simbol epohe. Solistički kostimi izražavaju karaktere likova i tako pomažu pjevačima u interakciji njihova pjevačkoga i glumačkog izraza. Naslovni je junak vitez u sjajnom oklopu jer on mora imati odmak od stvarnosti.

Tamara Franetović Felbinger, Hugo Mallet izbor opere / Snimio Mirko Cvjetko

Solistička podjela istaknula se u svakom pogledu. Kao Lohengrin nastupio je njemački tenor Hugo Mallet, pjevač ugodne boje glasa te suverenih i kultiviranih zapjeva. Decentno je oslikao uzvišenost naslovnoga junaka i njegovu posvećenost misiji za koju je određen. Na sličnom je tragu i kralj Heinrich u tumačenju basa Luciana Batinića, pronositelj pravednosti čija se uzvišenost fokusirala u plemenitom baršunu njegova glasa, od najviših do najdubljih tonova.

Negativni par magbetovskih osobina utjelovili su mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović kao Ortrud i bariton Joachim Goltz kao Telramund. Opijeni željom za vlašću, ne prezaju ni pred čim ne bi li se dočepali brabantskoga prijestolja. Telramund je od početka u Ortrudinoj vlasti, ona njime vlada i manipulira koristeći se svim sredstvima. Pletu mrežu spletki oko čiste, naivne Else, što je sve vrlo dobro razrađeno i predočeno u međusobnim prizorima i duetima Ortrud i Telramunda te Ortrud i Else. Uz pouzdanog i kreativnog Joachima Goltza, Dubravka Šeparović istaknula se suptilnom vokalnom karakterizacijom te dramatski iscrpljujuće uloge.

Sudbinu Else od Brabanta lirskim je kvalitetama obilježila sopranistica Tamara Franetović Felbinger, umilnim interpretacijama Elsina sna i pjesme povjetarcu. U velikom duetu s Lohengrinom u trećem činu podlegla je kušnji, čime ju je zatrovala Ortrud, prekršila zavjet o bezuvjetnom povjerenju i uništila san o sreći. Pjevači su dojmljivom glumačkom igrom zaokružili svoje nastupe, a u tome im je decentno razrađenom mizanscenom pomogao i redatelj. Primjećivalo se kako uzvišeni likovi svojom čistoćom upravo živciraju smutljivce. Odličan je bio ženski kvartet paževa, kao i bariton Ljubomir Puškarić u ulozi Kraljeva glasnika.

Nažalost je bolest onemogućila tenora Tomislava Mužeka da nastupi u naslovnoj ulozi, inače je pjevačka podjela mogla biti potpuno domaća (uloga Telramunda ima domaćega tumača u alternaciji). To samo pokazuje kako u tome treba ustrajavati, oslanjati se što više na vlastite snage i ne podlijegati pogodnostima razgranatoga tržišta pjevača, odnosno nalaziti na njemu samo ono što je doista nužno. Pomoć inozemnih scenskih autora, osobito kada je riječ o vrsnim znalcima, svakako je potrebna, jer naša tradicija izvođenja Wagnera nije velika, a problematika je Wagnerovih djela specifična. No u čisto glazbenom pogledu imamo dostatnih snaga – pokazao je to sada Lohengrin, kao i Parsifal prije dvije godine. A to nije malo, da se s tako doličnim prilogom možemo ponositi i pridružiti proslavi Wagnerove godine u svijetu.