Pjesnik svijetlih i tamnih polja

Da nije ništa drugo napisao, Jama bi Goranu osigurala visoko mjesto u plejadi velikih pjesnika. Riječ je o poemi prihvaćenoj ne samo kao najveće književno djelo nastalo u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata, najuspjeliji iskaz o ratu, nego i kao kapitalno ostvarenje hrvatske književnosti uopće

Ove godine obilježavamo čak četiri obljetnice vezane za Ivana Gorana Kovačića (Lukovdol, Gorski kotar, 21. ožujka 1913– okolica Foče, 13. srpnja 1943), velikoga hrvatskog pjesnika, pripovjedača, esejista, kritičara i prevoditelja: 100 godina od njegova rođenja, 70 od njegove smrti i nastanka poeme Jama te 50 godina Goranova proljeća.

Početni stihovi Jame u mapi iz 1944, ilustracija Zlatka Price

Goran je bio neobično marljiv i plodan profesionalni pisac i novinar. Prvo novinsko namještenje dobiva 1936. i otada se uzdržava baveći se novinarskim poslovima; uređuje kulturne rubrike, najprije u Hrvatskom dnevniku, potom u Novostima. Bio je i jedan od najplodnijih prevodilaca lirike u međuratnom razdoblju, a posebice su važni njegovi prijevodi engleske lirike. Kao simpatizer Radićeve politike, koncem 1942. – zajedno s Vladimirom Nazorom – priključuje se partizanima, sudjeluje u napornim marševima po Bosni, ali istodobno intenzivno piše; potkraj lipnja i početkom srpnja 1943. nalazi se u istočnobosanskom selu Bunovu skrivajući se od četnika. Zločinački četnički revolver ispalio je 13. srpnja 1943. metak u Gorana – prestao je živjeti čovjek koji je o klanju, četničkom i ustaškom, i zločinu uopće, vrisnuo snažno prosvjedujući, stvorivši najdublju osudu mraka ostvarenu u hrvatskoj umjetnosti uopće. Grob mu je ostao nepoznat, upravo onako kako je bio poželio u pjesmi-epitafu Moj grob.

Ne računajući prvu zbirku Poezije, što ju je 1932. objavio s još dvojicom mladih pjesnika, Goran nije doživio izlazak svojih knjiga. Sve one – Ognji i rože, Sveti psovač, Eseji i ocjene, prijevodi strane lirike i Izabrana djela – izlaze nakon 1945. Književni mu opus obuhvaća sedam novela iz knjige Dani gnjeva, poeziju (koja se dijeli na štokavske i kajkavske pjesme), poemu Jama i Hrvatske pjesme partizanke, koje je pisao u ratu zajedno s Nazorom, te brojne književne i filmske prikaze, članke i polemike.

Radićevska pobuna malenih

Svoj zavičaj Gorski kotar uveo je u hrvatsku književnost. U pripovijestima čitatelja upoznaje sa životom goranskih seljaka, drvosječa, šumara… Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, s mnogo je ljubavi za seljaka i s jasno očitovanom empatijom za socijalnu pravdu – služeći se tehnikom lirskog realizma – uspio očitovati idiličan sklad između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad – nepravdu, političke i gospodarske manipulacije. Novele iz Dana gnjeva (Probuđeni djedovi, Sedam zvonara majke Marije, Smrt u čizmama i dr.) u znaku su povratka realizma i izrazita socijalnog angažmana, što je 1930-ih glavna značajka hrvatske proze. U njima u ideološkom smislu slijedi radićevsku politiku okrenutosti selu i seljaku – on je, kako je sam kazivao Antunu Barcu – putem Radićeva seljačkog pokreta „otkrio hrvatstvo“, a „pobunu malenih“ te ljubav prema slabima, nepravedno progonjenima i iskorištavanima – zgrožen političkom i socijalnom nepravdom – postavlja kao cilj i smisao vlastite inačice socijalnog angažmana. Priče se uglavnom bave sudbinama ljudi iz Gorskog kotara, koje je dao umjetnički snažno i jezičnim sredstvima na mjesnom kajkavskom narječju, a prepoznatljiva je pripovjedačeva težnja da novelama probudi kritičku svijest i tako utječe na težak položaj „poniženih i uvrijeđenih.

Ivan Goran Kovačić – uvjereni radićevac

Socijalne motive nalazimo i u njegovoj poeziji, ali ne toliko naglašeno kao u prozi. Štokavske mu se pjesme najčešće temelje na simboličkoj vrijednosti odabrane slike (krajolika ili nekoga kulturnog ili urbanog fenomena) kojom pokušava izvući univerzalno značenje iz pojedinačnoga događaja (Jesen u mojoj sobi, Noć, Mračno doba). Lirska komponenta gotovo arkadijskog doživljavanja goranskoga kraja još će više doći do izražaja u njegovim dijalektalnim, kajkavskim (preciznije: kekavskim) pjesmama nastalim 1936–1942. i objedinjenim u zbirci Ognji i rože, posthumno tiskanoj 1945. Poput novela, i Ognji i rože usko su povezani sa zavičajem, čijim se narječjem i poslužio. Time se pridružio dijalektalnim pjesnicima poput Krleže, Galovića i Domjanića, koji su u 20. stoljeću reafirmirali dijalektalni izričaj kao stilistički izbor u posebne književne svrhe. I u ovoj zbirci Goran je ostao autor vizualne poezije i umjerene narativnosti, kakav je bio i u štokavskim pjesmama.

Veza sa zavičajem

„Kad netko izgovori njegovo ime, svima je prva asocijacija Lukovdol, ali i obrnuto, kad netko kaže Lukovdol, svi najprije pomisle na Gorana. To je neraskidiva veza koja se najbolje iščitava iz Goranove zbirke zavičajne poezije Ognji i rože. Potom ime Goran kojim se je Kovačić počeo potpisivati od 1935.“, izjavljuje Zdenka Fabac, ravnateljica Memorijalnog muzeja Ivana Gorana Kovačića, otvorena u njegovoj rodnoj kući. „Kao dječarac, Goran je najviše vremena provodio sa stricem Vladom. Od njega je vjerojatno naslijedio i talent pisanja, jer priča se da bi Vlado u tili čas smislio pjesmicu, neovisno radilo se o šali na nečiji račun, ili pak o nečem sasvim drugom. Kako je imao tamburaški orkestar, probudio je u Gorana i ljubav za glazbu te ga naučio svirati mnoge instrumente“, priča Zdenka Fabac, i sa sretna djetinjstva ili sa „svijetle strane Goranova života“ odvodi nas u onu „tamnu“, koja je Gorana pratila cijeloga života: „Sa samo deset godina Goran je ostao bez oca, a dvije godine poslije i bez sestre. Smrt je u Goranovu životu postala konstanta, ono što ga je cijelo vrijeme pratilo, privlačeći ga i odbijajući istodobno. To je razvidno iz njegova stvaralaštva, baš kao i ta borba optimizma i pesimizma koja se najbolje može iščitati iz pisama što ih je slao svojim brojnim ljubavima, kolegama po peru i prijateljima.“

Goran je, dakle, pjesnik i „polja svijetlih i polja tamnih“. „Polja tamna“ naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada (Ševina tužaljka, 1929), a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo neprestance u njegovoj poeziji i prozi (u novelama Smrt u čizmama, Sedam zvonara majke Marije ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića, Leševi putuju). Od sama početka njegovom poezijom provlače se i motivi smrti i umiranja (Moj grob, Leševi putuju, Vojnikova ruka). Temeljno je sredstvo razvoja Kovačićeve lirske pjesme deskripcija ili jasna analogija, a simbolika i lirska sintaksa redovito su vrlo razgovijetne.

Nije bio komunist, čak ni socijalist, nego simpatizer HSS-a kad se s Nazorom zaputio u čamcu preko Kupe u narodnooslobodilačku neizvjesnost. Pjesme koje je kao uvjereni antifašist napisao tijekom 1943. (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) izrazito su propagandistički intonirane, a s Nazorovim stihovima tiskane u zbirci Hrvatske pjesme partizanke (1943) kao prosvjedi protiv zločina odišu etičnošću i osjećajem intelektualne i moralne odgovornosti.

Himna slobodi

Jama (1944) dojmljivo je ostvarenje u kojemu je na najsublimniji način donio teške životne trenutke u ratnom vrtlogu. Da nije ništa drugo napisao, Jama, prevedena na brojne svjetske jezike, osigurala bi mu visoko mjesto u plejadi velikih pjesnika. Riječ je o poemi prihvaćenoj ne samo kao najveće književno djelo nastalo u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata, najuspjeliji iskaz o ratu, nego i kao kapitalno ostvarenje hrvatske književnosti uopće. Desetljećima je bila u rasporedu školske lektire u svim školama bivše države i naizust smo je kazivali.

Jama je iskaz bezimene žrtve fašističkih ubojica, monolog šokantne dramatičnosti, primjer antiratne poeme visokih etičkih, ljudskih i umjetničkih vrijednosti, univerzalne jačine primjenjive na bilo koje razdoblje ljudske patnje. Vlastiti prosvjed protiv zlodjela pjesnik je izrazio u obliku umjetnički izvanredno oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koja čine skladnu poetsku cjelinu. Jama je spjevana u jampskim jedanaestercima i njezina formalna dotjeranost i ljepota pjesničkog izričaja stoje u kontrapunktu sa stravičnim motivom o kojem naturalistički precizno i s mnogo dramatike govori lirski subjekt, žrtva koja je preživjela zločin. Klasična u kompoziciji, skladna u izrazu i bogata slikama, ta je poema umjetnički jedinstven prosvjed protiv sablasne stvarnosti zločina, ali istodobno himna slobodi i humanosti, koja nadmašuje sve što je u nas na sličnu temu lirski napisano.

Jama zapravo opisuje odnos žrtve i zločinca, a žrtva je sam pjesnik, koji u svoje ime priopćuje jezovitu stvarnost stotina tisuća žrtava tog rata. U njoj nema nijedne neskladne riječi, nijedne izravne parole ili verbalne osude.

I dok posljednji čovjek bude – kako je rekao Jure Kaštelan – „govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uopće, Jama će snagom umjetničkog dosega biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva“.

Prva publika Jame bili su ranjenici Prve proleterske brigade, kojima je glumac Vjekoslav Afrić tu poemu čitao, prepisao je i tako je spasio od uništenja i zaborava. Doživjela je nebrojene ilustracije, subjektivne autorske kompozicije i interpretacije. Poemu, 1944. tiskanu u 250 primjeraka, ilustrirali su Zlatko Prica i Edo Murtić.

Na velikom poratnom skupu francuskih intelektualaca održanu u Marseilleu 1946. Jama je ocijenjena kao jedno od najvećih književnih dostignuća o temi Drugoga svjetskog rata.

Picasso i Goran

U nizu autorskih ostvarenja vrhunskih hrvatskih i svjetskih umjetnika nadahnutih Jamom, Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva dvije grafičke mape Price i Murtića iz 1944. i 1982. te mapu s 34 crteža Ivana Lovrenčića iz 1977. Već 1946. poema je prevedena na francuski, isprva je manji dio djela tiskan u časopisu Europe, a uskoro i kao knjiga. Manje je poznato da je francusko izdanje La fosse commune, objavljeno 1948. (La Bibliotheque Française), u prijevodu Susanne Beraud i Koste Stojanovića, s predgovorom Marka Ristića i poemom Grob Gorana Kovačića Paula Eluarda. Svih 110 primjeraka, od kojih je prvih deset abecedno obilježenih od A do J darovao autorima mape, bakrorezom je ilustrirao Picasso. Ubrzo nakon rezolucije Informbiroa i programa cenzure svega jugoslavenskog zapovjeđeno je povlačenje Jame i cijeloj nakladi gubi trag, pa je ta Picassova grafika ostala relativno nepoznata u Hrvatskoj.

Do Picassa Jama je stigla na neobičan način – uvezana u padobransko platno, objavljena je u Topuskom, na oslobođenom teritoriju, gdje je održan Kongres kulturnih radnika Hrvatske, a Murtić je primjerke mape tada poslao Rooseveltu, Churchillu, Staljinu i Picassu.

Eluard je umjesto predgovora napisao ovo: „Osvećen sam i riječ je moja živa / U vašem glasu, u zjenicama jasnim / Pobijedio sam, moj san je oslobođen / Sinovi naši skupljat će ljetinu / A zimske dronjke oblačili nisu.”