Picasso izbliza

Iako na ovoj izložbi nisu izložena poznata i slavna remek-djela Picassova stvaralaštva, ona posjetiteljima, velikim iznosima unatoč, pruža sjajnu mogućnost da vide djela koja govore o njemu kao čovjeku, djela koja govore o umjetniku kojemu je „slikarstvo radilo ono što je želio’“

Prva retrospektivna izložba Pabla Picassa u Hrvatskoj realizirana je zahvaljujući prijateljskoj suradnji Nacionalnoga muzeja Picasso u Parizu i Klovićevih dvora, koji su 2004. već surađivali na izložbi Dora Maar i Picasso, dodir pogledima. Zbog privremenog zatvaranja Nacionalnog muzeja Picasso u svrhu preuređenja i proširenja prostora, od 2008. traje izložba Remek-djela zbirke Nacionalnog muzeja Picasso u Parizu, koja je dosad obišla jug i sjever Europe, Rusiju, Bliski istok, Japan, Kinu, Tajvan, Sjedinjene Države, Kanadu i Australiju. Hrvatska je jedina država u regiji koja ima čast udomaćiti tu putujuću izložbu. Zahvaljujući suradnji i prijateljstvu s Muzejom Picasso u Parizu, cijena izložbe smanjena je s 18 na 9 milijuna kuna, dok osiguranje izložbe iznosi 670 milijuna eura.

Doručak na travi po Manetu, 1960.

Unatoč velikim iznosima, ne može se poreći činjenica da je riječ o vrlo posebnoj izložbi – izložbi koja ne sadrži ključna remek-djela poput Gospođica iz Avignona ili Guernike, ali sadrži remek-djela druge vrste. Riječ je o djelima koja je Picasso zadržao za sebe. Tijekom cijeloga života Picasso je čuvao većinu slika, skulptura, fotografija ili crteža nastalih u njegovim stanovima i kućama te brojnim atelijerima. Bio je poznat po kreativnom neredu i sveopćem kaosu koji je vladao u njegovu intimnom prostoru. Kada bi napunio prostorije svoje vile djelima, kupio bi novu kuću i atelijer u kojem su nastajala i skladištila se nova remek-djela. Vrlo malo je prodavao, rijetko je posuđivao svoja djela, doslovno, nije se odvajao od svojih radova te je čak jednom prigodom izjavio: „Ja sam najveći kolekcionar Picassa na svijetu.“ Izložba pokazuje djela koja javnost nije imala priliku vidjeti za njegova života. Tako su ovom prigodom izložena djela koja prikazuju Picassovu intimnu, obiteljsku stranu. Zadržao je za sebe većinu portreta svojih bližnjih, posebice slike svoje obitelji, žena, djece i prijatelja. Posebno mjesto zauzimaju djela koja odražavaju Picassovu introspekciju kao umjetnika. Tematikom atelijera kao intimnog prostora stvaralaštva i tematikom modela i slikara, kao složena odnosa objekta i subjekta umjetničkog čina, Picasso propituje vlastito mjesto i identitet.

Kipar, 1931.

Djela iz intimnog kruga

U dvanaest prostorija raspoređeno je 49 slika, 7 skulptura i 51 fotografija iz Picassova života. Podjednak omjer slikarskih djela i fotografija govori o karakteru izložbe kojoj je svrha približiti osobnost i stvarni život Pabla Picassa. Fotografije prezentiraju prostor i vrijeme u kojem je Picasso živio i radio te bliske prijatelje, suradnike, velike ljubavi i na kraju obitelji s kojima je provodio slobodno vrijeme.

Dijete koje se igra sa svojim kamionom, 1953.

Osim u prvoj dvorani, koja sadrži djela iz različitih razdoblja kako bi se prikazala raznolikost Picassova djelovanja, djela u preostalim prostorijama raspoređena su kronološki i smisleno prikazujući Picassove ključne faze stvaralaštva. Počevši od akademskoga realizma, preko plave i ružičaste faze, prezentirajući djela kubizma, klasične faze, nadrealističkog ciklusa, angažirane umjetnosti i ratnih slika, pa sve do poslijeratne pop-faze, varijacija na temu starih majstora te zaključno s posljednjom fazom djelovanja u kasnim godinama. Slikarska i kiparska djela nadopunjena su fotografijama koje čine dokumentaciju nekog razdoblja. One upotpunjuju doživljaj i pandan su umjetničkim djelima, posebice fotografije Dore Maar, jedne od njegovih velikih ljubavi (inače rodom Hrvatice, punim imenom Henriette Theodora Markovitch) koja je fotografijom zabilježila svaki korak stvaranja velikoga remek-djela angažirane umjetnosti – Guernike.

S obzirom da je Picasso bio jedan od najplodonosnijih umjetnika u povijesti umjetnosti, teško je sve njegove faze i djela sumirati u jednoj putujućoj izložbi. Ova izložba želi donijeti slikareve prijelomne faze na temelju dosad neviđenih djela iz intimnog kruga.

Autoportret ispred slike Čovjek oslonjen na stol tijekom slikanja, 1915/16.

Počevši s djelima iz najranije faze, koje je Picasso naslikao u dobi od samo četrnaest godina, stječe se dojam o umjetnikovoj veličini. Dječakov talent prepoznao je otac, koji mu je predao svoj slikarski pribor i zauvijek prestao slikati kad je uvidio da ga je sin nadmašio. Picasso je iznimno brzo svladao sve tehnike akademskog slikanja i počeo tražiti vlastiti izričaj. Djelo Portret muškarca iz 1902/03. svjedoči o prvom Picassu svojstvenu stilu – plavom razdoblju. Na Picassovo stvaralaštvo snažno su utjecali događaji iz privatnog života. Umjetnost mu je bila važnija od jezika, njome se izražavao. Tako je plava faza posljedica smrti Picassova dobrog prijatelja Casagemasa. To je bio način na koji je Picasso izražavao svoju tugu i bol. Nakon plavoga razdoblja slijedi ružičasto, koje je potaknula ljubav s Fernande Olivier.

Od eksperimenta do kanona

Istraživanja grčke, iberske i afričke umjetnosti rezultirala su vjerojatno najpoznatijom Picassovom fazom – kubizmom. Stil koji je označio kraj kontinuiranog razvoja zapadnoeuropske umjetnosti bio je prijelomna točka u Picassovu životu. Umjetnost koja je u prvom mahu izazvala zgražanje i odbijanje ubrzo je postala općeprihvaćena u tolikoj mjeri da su je ostali umjetnici počeli oponašati. Na osnovi nekoliko djela ženskih aktova i glava muškaraca možemo pratiti eksperimentiranja koja su dovela do kubizma. Iako nije izloženo djelo Gospođice iz Avignona, dvije skice koje prethode tom remek-djelu sažimaju iskustvo i utjecaj Gauguina i afričke umjetnosti te pokazuju proces koji je prethodio stvaranju Gospođica. Kako se ni u jednom razdoblju Picassova stvaralaštva skulpture nisu mogle vezati uz određeni stil, one su smisleno raspoređene kronološki i tematski u dvorane, tako da dijaloški zaokružuju pojedino razdoblje. Tako, primjerice, uz skice za Gospođice iz Avignona, od kojih je za jednu skicu model bila i njegova ljubavnica Fernande Olivier, možemo vidjeti i skulpturu Glava žene koja prikazuje Fernande, tada ključnu osobu njegova života.

Brassaď, Slikar ispred Portreta žene Rosseaua Carinika, 1932.

Nakon eksperimentalnog odnosa između slikarstva i skulpture i faze kubizma Picasso se opet vraća figuraciji i klasičnom izričaju. Ono je posljedica putovanja u Rim, posjeta Pompejima i Napulju. Tomu pridonosi i nova žena u njegovu životu, Olga Koklova, koja mu 1921. rađa sina Paula. U tim godinama Picasso je posvećen privatnom životu i svakidašnjici, pa imamo priliku vidjeti intimne portrete njegova sina Paul kao harlekin i Paul crta. Portreti sina govore o osobnoj sreći. Naslikao je tri velika Paulova portreta, koja je čuvao sve do smrti. Nakon klasične faze slijedi nadrealistička faza, koja je bila svojevrstan bijeg od problema u osobnom životu. Olga nije shvaćala njegovu stvaralačku krizu, a javnost ga je postupno gušila jer je nekritički odobravala sve što je radio. Pod utjecajem tada dominantna nadrealizma Picasso radi niz djela u kojima poseže za introspekcijom. Možda je najbolji odraz njegove tadašnje osobne krize djelo Kipar, u kojem umjetnik stoji pred dovršenim djelom, dok sićušan okvir okružuje profil Marie-Thérčse, njegove nove mlađahne ljubavi s kojom je imao kćer Mayu.

Minotaur – umjetnik i barbarin

Razdoblje angažiranog slikarstva i ratnih godina prezentirano je djelima kojima se Picasso na svoj način, putem umjetnosti, angažirao u suvremenoj političkoj borbi. Fotografija Dore Maar Picasso dok slika Guerniku svjedoči o nastajanju djela koje će postati dio kolektivne svijesti 20. stoljeća. Bombardiranje Guernike obilježilo je početak Picassova političkog angažmana. Tijekom Drugoga svjetskog rata Picasso je uporno nastavljao stvarati, unatoč skučenim i ograničenim uvjetima rada, vođen uvjerenjem kako je slikarima povjerena povijesna zadaća da pripomognu oblikovati demokratsku građansku svijest. U svoj rad Picasso uvodi i mitološku figuru Minotaura, koja se uvijek iznova javlja u cjelokupnom opusu, a ovisno o kontekstu razvija se u metaforu kreativnoga čina ili modernoga barbarstva politike.

Dora Maar, Picasso dok slika Guerniku, 1937.

U starosti Picasso se vraća tematici s kojom je i počeo. Referira se na stare majstore, no s ključnom razlikom – dok je na početku učio kopirajući ih i oponašajući njihov stil, on sada razvija kritičko propitivanje i vlastitim stilom interpretira remek-djela povijesti umjetnosti, pritom prevodeći slikarstvo prošlosti u sadašnjost. Uspoređujući rana i kasna djela vidljiv je još jedan paradoks. Pri kraju života Picasso sve više počinje crtati kao dijete. Kako je i sam rekao: „Kad sam bio malen kao ova djeca, crtao sam kao Rafael, ali zato mi je trebao cijeli život da naučim crtati kao dijete.“ Možemo to interpretirati kao Picassov odgovor na približavanje smrti. Sve te kasne radove Picasso obilježava vidljivim datumom na slici, čime svjedoči da je još živ i vitalan, da i tog dana on svjedoči povijesti. I ta su djela bila njegov izraz konačnog odbijanja da se uklopi u bilo koju kategoriju.

Iako na ovoj izložbi nisu izložena poznata i slavna remek-djela Picassova stvaralaštva, ona posjetiteljima pruža sjajnu mogućnost da vide djela koja govore o njemu kao čovjeku, odnosno djela koja govore o umjetniku kojemu je „slikarstvo radilo ono što je želio’“.