Otok kao usud

Prema motivima Shakespeareove Oluje Olja Lozica slaže svoju sažetiju i izoštreniju pa onda i strožu, tamniju varijantu posljednje napisane i oporučne drame velikoga dramatičara, reducirajući joj likove i prizore, otvarajući i preispitujući Prosperove alibije, razloge i povode izolaciji, moći i njegove slutnje pravednosti, pokajanja, ali i osvete. Pitanja oprosta, milosrđa, pokajanja, prava na različitost, izbora svjetonazora, posljedica zabluda, zločina i kazni – u žarištu su autoričina interesa, što slijedi i redateljski rukopis Dražena Ferenčine. Jednako reduciran izmjenama kratkih prizora, sažetim i ogoljenim dijalozima i poetiziran vizualnim atrakcijama dubrovačke Multimedijalne produkcije Pixel Design, važnog umjetničkog sukreatora predstave. U tako zamišljen zgusnuti raster predstave uklopila se potencirajući ga glazba i zvučna povezna nelagodna kulisa Paole Dražić Zekić i likovno čisti i dosljedni kostimi Zjene Glamočanin te jednako dosluhan prinos oblikovatelja svjetla Saše Mondecara. Jednako kao što se, u startu, odabranom redateljskom i dramaturškom konceptu s predumišljajem u kombinaciji s 3D-projekcijama, slijedom slika, vizualnih komentara, kratkih dijaloga, rijetkih monologa jasno naznačuje usudna kontemplativna atmosfera prepuštenosti i ostavljenosti. Otočne izolacije koja nije samo Prosperovo utočiste nego je i egzil i kazna i način preživljavanja. Bilo je povremenih ritmičkih neusklađenosti, nepotrebnih tišina i raskoraka u tako odabranim zahtjevnim tehničkim, posebice u dubrovačkoj kazališnoj praksi, i produkcijskim datostima. Projekcije su, kako se i htjelo, očuđavale prizore, poetizirale, usložnjavale i komentirale slike, bile same sebi likovno dovoljne, ali i s ponekim nepotrebnim dodatnim vizalnim doslovnostima. Usprkos svemu, uspjela se zaokružiti drukčija kazališna mračnija strana priče Oluje u kojoj nema oprosta i u kojoj Prosper postaje žrtva svoje kombinatorike, a Caliban očajan krik pokušaja koji ne sluti rješenje i nema izlaza. Otok je bio i ostao njihov usud.

Oluja kao egzistencijalistička metafora života / Snimio Željko Tutnjević

Jednom začeti životni slijed prevarom, nesrećom, zločinom, zatočenjem ili osvetom otvara tek nove inačice nesretnih okolnosti i zla, a priča o oprostu i mogućem zaboravu ostaje inicijalnom vodiljom usuda u krugu iz kojeg se teško nazire izlaz. Pitanje metode nije ni dovedeno u pitanje. Jer tek nakon počinjenja i sagledavanja učinjenoga može se možda ostvariti preduvjet za oproštaj. Nužan je proces kojem se opire ono podsvjesno u čovjeku i ne dopušta mu da ga na pravi način artikulira. Sam postaje njegovom žrtvom. Još jedna trauma i još jedna nesretna sudbina. I ne slučajno na otoku. Koji je, i ne slučajno, Prosperov. Ili je to tek varka u koju se vjeruje. Takvi su likovi autoričine Oluje koja ne zrači optimizmom ni nadom. Svi su zatočeni. Njihovi životni izbori određeni su i opterećeni krhotinama njihovih biografija. I otočnom sudbinom s kojom su suočeni.

U tako odabran i postavljen okvir Oluje, koja je i prolog i epilog, ali i stanje u kojem se uzaludno traži odgovor na sveprisutno stalno postavljano pitanje zašto?, uvedeni su i glumci. Jasno diferenciranih i potenciranih karaktera i uloga u životima i usudima likova koje tumače. Frane Perišin, smirene sugestivne geste moćnika i žrtve vlastita licemjerja; Zdeslav Čotić, zahtjevnih fizičkih i psiholoških nijansiranja patnji i usudnih odluka; Boris Matić, uredno odrađenih zadataka u križaljci zatečenih biografija uz dobrodošlu svježu glumačku energiju Nike Burđelez te samozatajnu, možda i suvišnu arijelovsku prisutnost Alena Čelića, inače važna suradnika za scenski pokret. Četvrti premijerni naslov sezone dubrovačke profesionalne kazališne kuće, za razliku od dijela dosadašnjih, nije populistička predstava, već izbor koji ima svoj razlog, opravdanje, dileme, dosluh vremena i pitanja koja otvara i postavlja tražeći odjek u publici, na koju, nužno, treba računati.