Mračna i mučna bajka

Dvije godine nakon predstave Život lude, Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca ponovno surađuje s gruzijskim redateljem Davidom Doiashvilijem, koji u svojoj zemlji uživa status najboljega redatelja. S njegovom poetikom riječka publika upoznala se prvi put prije tri godine, kad je na Međunarodnom festivalu malih scena gostovao s izvrsnom predstavom Macbeth. Tada se Doiashvili predstavio inovativnim i iznimno maštovitim scenskim čitanjem Shakespearea, pa se očekivalo da će sa Snom Ivanjske noći, koji nudi još maštovitiji pristup, možda i nadmašiti Macbetha. Čarolija se, kao i u slučaju Života lude, nažalost, nije ponovila.

Ova sezona riječkoga HNK-a u znaku je Verdijeve obljetnice i komedija, a u tom kontekstu na repertoaru se našla i komedija San Ivanjske noći Williama Shakespearea, posljednji put igrana u Hrvatskoj drami HNK-a Ivana pl. Zajca 1964. Umjesto naglašavanja komičkih potencijala predloška, David Doiashvili ponudio je interpretaciju mračnih tonova, oslanjajući se na podosta iscrpljenu poetiku postmodernizma (miješanje žanrova, citatnost, intermedijalnost) i površinske linkove prema suvremenosti. U nagomilavanju vizualnih efekata i nedostatnim kraćenjima, Doiashvili i dramaturginja Magdalena Lupi Alvir kao da se nisu mogli odlučiti što izostaviti iz toga višeslojnog materijala u kojemu se isprepleću tri fabularne linije.

Vilinska priča mračnih tonova

U Doiashvilijevu Snu Ivanjske noći osuvremenjavanje je tek površinsko. Kao aluzija na suvremenost poslužilo je, primjerice, to što mladi zaljubljenici komuniciraju mobitelima, Hermija puši cigarete, Puk se kreće pozornicom na rolama, a mladi Lisandar u jednom se prizoru igra prezervativom...

Za poljskoga teatrologa i šekspirologa Jana Kotta, autora knjige eseja Shakespeare naš suvremenik, San Ivanjske noći najerotičniji je od svih Shakespeareovih komada. U njemu se ljubav slavi u razuzdanoj ljetnoj noći u kojoj se spajaju animalni instinkti, eros i thanatos, iluzija i zbilja. Dok se u većini dosadašnjih uprizorenja Sna Ivanjske noći isticao element bajkovitosti, Doiashvili naglašava grubost situacija i dijaloga koji su, doduše, upisani već i u samu Shakespeareovu tekstu. U ovakvu pristupu naglasak je pomaknut prema mračnim predjelima erosa, dok začarani ljubavnici djeluju kao izraz današnjega vremena sklona čestom, obezličenom mijenjaju partnera. David Doiashvili dodatno je naglasio i motiv nasilja među spolovima, pa se likovi zaljubljenih jedni prema drugima prilično grubo odnose (nasilje je prikazano gegovima i pokretima u koreografiji Konstantine Purseladze).

Tri razine priče različito su scenografski i kostimografski riješene (scenograf je Doiashvili, kostimografkinja Ann Mosidze, a videodizajner Nika Lomidze). Realni plan, vezan uz atenskoga vojvodu Tezeja i amazonsku kraljicu Hipolitu, prikazan je rotirajućim crnim stolcima s prikvačenim dijelovima plastičnih lutaka i svadbenih oprava, dok je snoviti dio koji se odvija u čarobnoj šumi naznačen crnim pokretnim kutijama i paravanima. U tako minimalistički postavljenu konceptu jedan od najboljih segmenata predstave potpisuje oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak. Nešto bajkovitosti moglo se osjetiti u vizualno atraktivnu prizoru lebdećih vilenjaka Oberona i Titanije, dok su neduhoviti i nespretni prizori sa zanatlijama i pripremom amaterske predstave o Piramu i Tizbi najslabiji dio predstave. Šteta je i što izbor glazbe nije ništa više od bezlične zvučne kulise.

U artikulaciji stihovane forme svi glumci nisu bili dovoljno razgovijetni. Ludičku kreaciju vilenjaka Puka i Filostrata ostvarila je Jelena Lopatić, a svježinu je donijela i mlada Nika Mišković u ulozi Helene, koja je sada prvi put nastupila u HNK-u Ivana pl. Zajca. Glumački se izdvojio i Damir Orlić u ulogama Tezeja i Oberona. Glumačkom igrom, energijom i dinamičnošću pridonijeli su predstavi i Igor Kovač (Lisandar), Jasmin Mekić (Demetrije) i Aleksandra Stojaković (Hermija) u ulogama mladih zaljubljenika. Hermijina oca Egeja utjelovio je Zdenko Botić, a Hipolitu i Titaniju parodiranim uzvišenim stilom glumi Tanja Smoje. Likove zanatlija tumače Dražen Mikulić (tesar Dunja), Alen Liverić (tkalac Vratilo), Denis Brižić (krpač mješina Frula), Biljana Torić (krojač Gladnica), glumac Talijanske drame Giuseppe Nicodemo (stolar Spretko) i Andreja Blagojević (kotlokrp Gubac).

Nakon fantastičnih zbivanja u snovitoj šumi, u kojoj padaju društveno uvjetovane maske, predstava se u posljednjem činu vraća u okvire stvarnosti, gdje slijedi trostruko vjenčanje, a glumci izvode predstavu o Piramu i Tizbi. Poznat je podatak da je ova komedija o relativnosti ljubavi nastala oko 1595, i prvi put je uprizorena na dan vjenčanja grofa Southamptona s Elizabetom de Vere. No i kraj Doiashvilijeve predstave, koji bi trebao biti u veselom ozračju, obojen je tamnim tonovima. Svadbeni parovi ne čine se odveć sretnima, a predstava, kao što je i počela, završava grubom igrom između Tezeja i Hipolite zauzdane konopcem. Kraj trosatnog uprizorenja neki su jedva dočekali, a dio premijerne publike napustio je riječko gledalište još u stankama, što je pokazatelj da nova Doiashvilijeva interpretacija Sna Ivanjske noći uglavnom nije doprla do gledatelja.