Mortadela i rajžlec

Gablec je, na sjeveru, izjednačen s predahom u radu, pa zato ondje ljudi nedjeljom, kad ne rade, i ne pomisle na gablec. Marenda se, na jugu, i ne vezuje uz pojam rada, nego uz pojam zdravlja i redovite prehrane, uz konobu, butigu i pjesmu

Onaj obrok što se uzima između doručka i ručka ima u raznim krajevima Hrvatske različita imena. Na moru ga zovu marenda, u Slavoniji za njega kažu jauzna, dok se u Zagrebu služe nazivom gablec i taj je naziv danas poznat i u sredinama koje nisu kajkavske. Ljudi obično misle da je razlika isključivo u terminima – jedni dolaze iz njemačkoga, drugi iz talijanskoga – a da je inače sve to zapravo ista stvar, pa su čak skloni i rabiti te izraze kao sinonime. A od toga nema veće zablude.

Da nipošto nije riječ o istom fenomenu, vidi se već i po čuđenju s kojim turisti što na moru borave u privatnom smještaju primaju poziv svojih ljubaznih domaćina da im se pridruže na marendi. Jer gosti vjeruju da je marenda isto što i gablec, a kako se nalaze na odmoru, čini im se da im taj obrok nije potreban. Jednostavno: ako već ne rade, onda nemaju razloga ni gablati.

Stvar je, naime, u tome što je gablec povezan isključivo uz posao i uz radno mjesto. Zato sjevernjaci gablaju samo onda kad rade, a jelo što ga u takvoj prilici blaguju shvaćaju kao neku vrstu nagrade za taj rad. Ako je rad teži, i obrok je obilniji, te tako nije rijetka pojava da se gablec jede žlicom i da se uz njega služi salata. Ne tako davno postojao je u Zagrebu i običaj da se na šalterima u doba stanke istakne natpis gablec, kako bi svatko odmah znao o kako se ozbiljnoj stvari radi. Gablec je, ukratko, na sjeveru izjednačen s pojmom predaha u radu, pa zato ondje ljudi nedjeljom, kad ne rade, ni ne pomisle na gablec, a ako im se i dogodi da nešto prigrizu između obroka, neće to nazvati gablecom.

Drukčije je s marendom. Možda zato što se na moru obično doručkuje vrlo slabo (baškot i čikara čaja, ili jaka kava), marenda je gotovo neizostavna, pa se zato i ne vezuje uz pojam rada, nego uz pojam zdravlja i redovite prehrane. To se vidi po činjenici da na jugu ljudi marendaju i nedjeljom, da marendaju i onda kad odu u mirovinu te da redovito marendaju i oni koji ne rade. Marenda je, dakle, obrok poput ručka ili večere i ne smije se nikad preskočiti.

O tome svjedoči i popularna pjesma što ju je još tamo negdje ranih šezdesetih godina za splitski festival skladao Nikica Kalođera, dok je tekst napisao onaj Igor Krimov što je poslije uzeo pseudonim Arsen Dedić. U popijevci se na jednom mjestu nabrajaju oni koji marendaju, pa se kaže:

Škovacini i pituri, marineri, profešuri,

stare cure, balunjeri, mužikanti, kaligeri;

iju ribari i žene, piju popi pokraj mene,

a i neka druga lica, lupeži i dica.

Iz tih se stihova jasno vidi da je marenda običaj kojemu se odazivaju svi, pa se čak naglašava da ona nije vezana ni za dob, ni za spol, ni za zanimanje, nego da skladno povezuje sve društvene slojeve i skupine.

E da, pjesma. Marenda je, kao što vidimo, opjevana, dok nikomu nije palo na pamet da ide opjevavati gablec. To dolazi otuda što je gablec dio jedne sasvim druge životne sfere nego marenda: on je povezan uz napor, uz dužnost, uz živciranje i odgovornost, a tu niti ima čega poetičnog, niti je čovjeku do pjesme kad se u takvoj situaciji nađe. Jer nad glavom mu neprestano visi obaveza da nastavi šljakati, a u tome ima više tjeskobe nego veselja. A s marendom je drukčije. Ona je već po definiciji čisto zadovoljstvo, ona se ne zaslužuje radom, nego ju je ljudima Bog dao da uživaju, kao što im je dao zrak i vodu, pa tko se onda ne bi tomu veselio? Tko ne bi osjetio želju – čak i dužnost – da opjeva tu tako lijepu i ugodnu instituciju?

Zato i nije čudno što marenda poziva na pjesmu još u jednome smislu. U onoj se popijevci, naime, kaže:

I prvo malo radi,

a onda pismu baci,

jer je ura o’ marende došla.

Nije, dakle, neobično uz marendu malo i zapjevati, to više što se uz nju pije i bevanda, pa i ona dade nekakav poticaj. A možete li zamisliti da netko pjeva uz gablec? Nema tu ni bevande, a nema ni onoga raspoloženja koje bi čovjeka potaknulo da malo pusti glas.

A ne treba ni spominjati da se gabla i marendaje u posve različitim ambijentima: gablec se služi u tvorničkim kantinama i u specijaliziranim zalogajnicama, dok se marenda jede u konobi, u kajiću, na zidiću u tvorničkom krugu ili na šentadi ispred butige, a tu se pjesma nekako mnogo bolje uklapa. To je i razlog što se južnjaci nakon marende mnogo vedrije vraćaju na posao nego sjevernjaci nakon gableca. Posljednje je možda posljedica činjenice da na jugu i jedu za taj obrok mnogo lakšu hranu, npr. sir i mortadelu, a ne rajžlec i plućica na kiselo.

Ukratko, gablec je simbol tlake, a marenda simbol gušta. I zato bi i oni furešti dobro učinili da spremno pristanu kad ih domaćini pozovu na marendu. Jer to je isto kao da su ih pozvali na krstitke ili na proslavu rođendana: dali su gostima mogućnost da sebi i drugima prirede zadovoljstvo, da skupa s drugim ljudima obave jedan obred koji je jednako star koliko je i lijep. I pozvali su ih da sudjeluju u određenom načinu života i da okuse njegove prednosti.

A to nije mala stvar, i od toga može biti samo koristi. Ne samo zato što će na toj marendi sir biti odličan, a vino vrlo pitko, niti samo zato što će razgovor biti ugodan i potrajati dugo. Glavna korist leži u tome što će se mjesecima nakon toga – kad dođe jesen i zima – gosti sjetiti te marende svaki put kad budu u pauzi posla turobno žvakali svoj gablec. Od toga prisjećanja bit će im toplo oko srca, a gulaš će im bolje ići u tek. To pravilo vrijedi uvijek i svuda, vjerujte onomu tko je i sam probao.