Metafizički habitus pjesme

Pjesmu ne treba čitati razmišljajući o antecedentnim stvarima, nerijetko banalnim, niti joj treba nametnuti neke heurističke postulate. Imaginativno svjetlo pjesme komunicira sa svjetlom poetske svijesti koja prebiva u nama. Aktiviranjem imaginarnog habitusa pjesme stvara se polifonija čuvstava u još nedefiniranoj kompleksnosti čitateljeva senzibiliteta. Jedno je sigurno: pjesmi se treba vraćati i čitati je više puta da bi se ostvario tako potreban suodnos autora i čitatelja u odabranim riječima koje su život pjesme, njezina esencija:

Izd. Naklada Jurčić, Zagreb, 2012.

Usalilo se srce izgubila se miso

gledajući ne vide, slušajući ne čuju i ne razumiju

Pjesnik Božidar Petrač osmislio je osebujnu zbirku pjesama u kojoj njegova kršćanska duhovnost progovara o vječnim ljudskim temama čistoćom poetskih slika, pružajući nam spoznaje o postojanju trajne konzistencije, stalne duhovne zaokupljenosti koje su i začudnost i snaga mističnosti, ali i princip življenja. Njegove su pjesme svjedočenje o duši i duhovnom: „Da mi je biti onaj koji prašta /onaj što ljubi i podnosi sve /da mi je biti u volji Tvojoj / okrunjen sav i svojoj braći sve“ (Cedulja o pohvali svih stvorenja).

Zamislivši svoju zbirku stihova u obliku cedulja namijenjenih imaginarnoj pjesničkoj korespondenciji Teodora i Klare, autor je, slijedeći četiri inspirativna ciklusa (Cedulje sestri Klari, Franjin poliptih ili siromaškov put, Tako svršava svijet, Domovinski spisi) sublimirao ljepotu duhovnih vrijednosti uglavnom asocirajući na čudesnu oduhovljenost Sv. Franje Asiškog, koji se bez žaljenja odrekao zemaljskoga blaga prigrlivši siromaštvo, skromnost, poniznost i etičnost bivstvovanja, posvetivši se svim Božjim stvorenjima: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, / zloduhe izgonite. Ne stječite zlata, ni srebra, / ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, / ni štapa… / Svete riječi postaše njegovo pravilo i život / Obdržavati svetu radosnu vijest Kristovu / u poslušnosti bez vlasništva i u čistoći“ (Porcijunkula, 1208).

Mislim da digresija kojom ću sada popratiti moja razmišljanja dolazi u pravo vrijeme. Naime, ne mogu se oteti dojmu da je autor osebujne pjesmotvore Cedulje sestri Klari kreirao s poetskom i humanom namjerom obnavljanja razdijeljenoga, dotrajalog svijeta koji je utonuo u stjecanje profita i konzumerizam.

Knjiga, plod autorova kršćanskog svjetonazora, ostvaruje zbiljsku ljudsku realnost. Zanemarena su i zaboravljena učenja Isusova: jednostavnost i skromnost, ljubav prema bližnjemu, praštanje. Umjesto toga, gorko naglašava pjesnik: „Grozota pustoši stoluje u srcima / tjeskoba, zebnja, zloba / nastanjuju misli / sada i samo sada se traže / i ovdje i odmah / o tome se skrbi, u to se ulaže sve“ (Sada i ovdje).

Doista: sada i ovdje trebalo bi razmišljati o čovjeku i njegovu dostojanstvu, o trajnu potiskivanju svega što ga raduje i čini čovjekom. O prisilama i neimaštini kojoj je izložen. O primitivnoj euforiji s kojom je suočen i kojoj nema kraja. O svemu tome trebalo bi razmišljati i djelovati: obnoviti iznevjerene vrijednosti i vratiti ugled idealima… Za to pledira, o tome svjedoči i ova nesvakidašnja knjiga.