Magična moć Jančarove proze

Novi prijevod romana Polarna svjetlost najprevođenijega suvremenog slovenskog književnika Drage Jančara predstavljen je u Matici hrvatskoj 19. ožujka. Prijevod Anamarije Paljetak pojavio se četvrt stoljeća nakon prijevoda na hrvatski Vlade Gotovca, a o razlozima njegova objavljivanja i osobinama Jančarova rukopisa govorili su autor pogovora akademik Tonko Maroević, slovenist Zvonko Kovač te sam književnik, koji je zahvalio Matici na novom izdanju i naporima koje ulaže u očuvanje kulturnih vrijednosti.

Drago Jančar - Snimio Mirko Cvjetko

Polarna svjetlost (u izvorniku Severni sij, 1984) pripada najistaknutijem dijelu Jančarova književnog opusa, a radnja romana smještena je u samo predvečerje Drugoga svjetskog rata u Maribor, koji će uskoro postati pozornicom neobjašnjive tjeskobe, zastrašenosti i mučnine prouzročene posvemašnjom neizvjesnošću i mrvljenjem svih uporišta i vrijednosti. Akademik Maroević Jančara je nazvao piscem specifične težine kazavši kako je simptomatično i simbolično što su njegovi prvi prevoditelji i zagovornici u Hrvatskoj bili „braća po disidentstvu“ Vlado Gotovac i Slavko Mihalić, a posljednji najistaknutiji predstavnici neoavangardističkih i postmodernističkih poetika Branko Maleš i upravo Goranovim vijencem ovjenčan Branko Čegec. Podsjetio je na topografiju Jančarova pripovijedanja koje obilježavaju povijesne teme i teme pritiska, a njegovu strategiju pisanja nazvao je „oblikom željene neodređenosti“. Akademik Maroević govorio je i o strukturi romana Polarna svjetlost, u cijelosti uronjena u kafkijansku atmosferu, njegovim kratkim poglavljima (rezovima) koji idu in medias res poigravajući se granicama prostora i vremena. „Upravo ambijentiranje jedne povijesne utemeljenosti, svijeta na izmaku u koji su svi involvirani, situacija prepuna simboličnosti i znakovitosti, ono je što je u Jančarovu tekstu najvažnije.“ Zvonko Kovač sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta govorio je o proučavanju Jančarove proze na doktorskom studiju slovenistike s osobitim zanimanjem na reprezentaciju prošlosti u suvremenom slovenskom romanu. U tom je kontekstu istaknuo Jančarov roman Galiot (1978), koji još nije preveden na hrvatski. Govoreći o „magičnoj moći Jančarove proze“, miješanje perspektiva i međukulturni razgovor naznačio je bitnim odrednicama romana Polarna svjetlost, koji u velikoj mjeri određuje neobična prostorna komponenta – opis Maribora i njegovih lokacija iz perspektive stranca.

Prev. Anamarija Paljetak, Matica hrvatska, Zagreb, 2012.

„Roman sam pisao u vrijeme mira ne pomišljajući što će se dogoditi potkraj stoljeća“, rekao je Jančar dodavši da njegov tekst ne treba čitati doslovno nego kao simbole i metafore. Uz zahvalu izdavaču i sugovornicima istaknuo je plodnu suradnju dviju Matica – hrvatske i slovenske – u kojoj obnaša dužnost glavnoga tajnika. Podsjetio je i na ideju prevođenja slovenskih klasika na hrvatski, i hrvatskih na slovenski, što bi još više ojačalo povijesne hrvatsko-slovenske kulturne veze.

Drago Jančar rođen je 1948. u Mariboru, gdje je završio školovanje na Višoj pravnoj školi, nakon čega se bavi novinarstvom. Zbog kritičkoga i polemičkog pisanja o društvenim problemima uhićen je 1974, a nakon odslužene kazne napušta publicistički rad. Posvećuje se tada u potpunosti književnosti objavivši niz proznih i esejističkih uspješnica. Najistaknutiji dio Jančarova opsežna književnoga opusa čine veliki romani Polarna svjetlost (1984), Podsmješljiva požuda (1993), Zujanje u glavi (1998)... Radio je kao dramaturg u kazalištu, zatim kao urednik u Slovenskoj matici, a kao najistaknutiji i najprevođeniji nacionalni prozni autor u razdoblju stvaranja samostalne Slovenije bio je predsjednikom Slovenskoga centra PEN-a, nacionalne sekcije međunarodnog udruženja književnika.