Krik grafike

Pristupi ilustracijama razlikuju se kao i umjetničke osobnosti autora: u Price prevladava deskriptivna linija, u Murtića ekspresivna ploha. Ono što je zajedničko Murtiću i Prici jest uživljavanje u perspektivu oslijepljena subjekta koji događanja oko sebe doživljava nevizualnim osjetilima

Grafika je imala veliko značenje u NOB-u zbog toga što je lako umnoživa te je mogla širiti ideje otpora fašističkoj vlasti i tako mobilizirati pučanstvo. Grafička mapa Jama prvo je izdanje te poeme Ivana Gorana Kovačića s grafikama Ede Murtića i Zlatka Price. Poema prikazuje svakodnevnu sliku iz Drugoga svjetskog rata: masovni pokolj civila i bacanje žrtava u jamu. Lirski je subjekt osoba kojoj su oči iskopane i koja proživljava (i nekako preživljava) jedan takav pokolj. Dok tekst miješa metaforičko-osjetilno i deskriptivno, ove interpretacije ustrajavaju na prvome.

Kosta Angeli Radovani, Jama, 1957.

Mapa se sastoji od 23 litografski otisnuta lista; 16 ih je ilustrirano, od čega je njih 9 potpisao Prica, a 7 Murtić. Otisnuta je potkraj studenoga 1944, u ilegalnoj tiskari iz koje je iste godine izašla i mapa Grafike istih autora, s prikazima rata i poslijeratne obnove oslobođenih teritorija. Pristupi ilustracijama razlikuju se koliko se mogu razlikovati dvije snažne umjetničke osobnosti: u Price prevladava deskriptivna linija, u Murtića ekspresivna ploha. Zajedničko su im oblici i potezi koji djeluju nepravilno, zaobljeno, te se ponegdje dobiva dojam curenja (list 3, gdje to curenje sugerira krv i zdrobljenu očnu jabučicu), a tipografija teksta također sugerira masni medij.

Autore povezuje i pristup: uživljavanje u per­spektivu oslijepljena lirskog subjekta koji do­gađanja oko sebe doživljava nevizualnim osje­tilima, što rezultira vizualnim sugestijama haptičkog osjeta na koji se tekst neprestano po­ziva. Za razliku od njihova pristupa možemo navesti mapu litografija Jama Frane Baće iz 1948, koja se temelji na socrealističkoj narativnoj deskriptivnosti te doslovce prenosi tekst u sliku postupkom u kojemu se ekspresija ne doživljava likovnim elementima, nego je ispripovijedana, posredovana onim što crtež prikazuje (gestama likova).

Naglašavanje tjelesnoga i tortura tijela u tekstu poeme može se vidjeti i u crtežima iste tekstualne inspiracije Ivana Lovrenčića iz 1977, na kojima su čest motiv dijelovi tijela probodeni noževima. Jedan list iz litografske mape Koste Angeli Radovanija iz 1957. (koja u cjelini nema veze s poemom) nosi ime Jama i pokazuje stilizirane ljudske figure u scenama nasilja, lišene bilo kakvih oznaka ili naturalističnosti, predstavljene kao igra gesta, odnosa i poza, što je i slučaj s drugim listovima te mape. Mutrić i Prica ponovno su se vratili Jami mapom iz 1982, s manje uspjeha – u nizu dekorativnih, često naglašeno simetričnih apstraktnih kompozicija koje svjedoče da je do osamdesetih Jama prestala biti shvaćana kao simbol borbe i postala jedna od legitimacija salonskoga modernizma.

Listovi Zlatka Price

Karakteristike grafičkih listova kojih je potpisnik Prica prije svega su u njegovoj uporabi linije. Bogatstvo i međudjelovanje linija koje su izvijene, izlomljene, nepravilne i uglavnom tanje od Murtićevih prisutno je kao sumarno naznačavanje obrisa likova. Zbog intenziteta i gustoće linearnog isprepletanja likovi dobivaju dojam organske smjese (listovi 3 i 26), što je svakako u duhu poeme gdje se tijelo tretira kao masa koja svijet oko sebe percipira isključivo osjetom boli.

Edo Murtić, list iz grafičke mape Jama iz 1944.

Prica mnogo više inzistira i na prikazu ljudskih tijela (listovi 8, 16, 25), koja se od Murtićevih razlikuju većom anatomskom cjelovitošću. Naznake su kontura nejasne te se gube u crtačkom nervu koji liniju čini glavnim izražajnim sredstvom. Ljudske figure u cijelosti prikazuje list 8: muškarca i ženu kojima stvorenje s glavom ptice i ustaškim znamenjem kopa oči. Uzimanje jednog motiva iz teksta i pojednostavnjivanje njegova prikaza naglašava jednostavnu brutalnost scene. Ekspresija je prisutna na licima žrtava koje od očiju prekriva nepravilna mrlja – sugestija krvi i sljepoće.

Zanimljiv je list 21, na kojemu tekst govori o uspinjanju subjekta iz jame pune leševa. Kako ne vidi ništa, on osjeća kose ljudi po kojima se penje: „Od penjanja moga / ruše se mrtvi! – rekoh sebi; – To se / O vratu tvome splele ženske kose“. Vizualno to je prikazano kao lik koji se uspinje po užetu sapletenu od kose (kao Matovilkina pletenica), što je hiperbola koja naglašava važnost taktilnog u poemi.

List 25 najrealističniji je u cijeloj mapi – prikazuje partizanku koja dolazi izmučenom subjektu u pozi koja podsjeća na tradicionalni prikaz pietŕ. Iako ni taj prizor nije oslobođen crtačkog nerva i nemira u liniji, kako govori o smirenju, one su prorijeđene.

Murtićevi listovi

Na svojim ilustracijama Murtić se više izražava velikim tamnim plohama. Grafički list karakterističan za Murtića jest list 12. Na njemu vidimo tri velike površine koje podsjećaju na poteze masnom bojom: dvije su na očima prikazana ljudskog lika, dok mu se jedna nalazi sa strane izlomljena i jednako debela. Te linije podsjećaju na geste Murtićevih ciklusa pedesetih i kasnije. Njihova ekspresija dvostruko je naglašena: s jedne strane figuracijom, odnosno prikazom krika čovjeka na istom listu, a s druge strane time što je tekstura oko njih načinjena od niza zareza zdesna i horizontalno postavljenih ovala slijeva. Ornamentalnost „pozadine“ indikator je umjetnikove težnje za apstrakcijom, za ornamentalnim, to jest dvodimenzionalnim. Sličnu ornamentalizaciju ima list broj 15, koji prikazuje ruku koja drži nož i bombu. Dok je sam motiv dosta teško razabrati, jednom kada je identificiran ističe se načinom gradnje: donja zona jest potpuno crna ploha, a sama ruka nacrtana je nizom crtica.

Takav tretman pozadine prisutan je i u spomenutom listu broj 12, i u listu broj 6 na kojemu je prikazana žena koja se u donjem dijelu trapezoidno širi, na taj način otvarajući prazninu u kojoj se nalazi tekst. Ostatak lista, oko žene, tretiran je nizom valovitih poteza slijeva te velikom crnom plohom zdesna i ispod žene, unutar kojih se naziru goleme, fantastične oči (anticipacija Murtićevih Očiju straha iz osamdesetih). Na tome listu tako je postignut sukob triju ploha, triju tekstura različita intenziteta (crne, bijele, to jest praznine u kojoj je tekst, i valovite). Riječ je o kompoziciji elemenata vrlo bliskoj apstrakciji.

Na listu 9 može se dobro uočiti razlika u intenzitetu crnila (koje je jače izraženo na vranama nego na ljudskom liku), kao i Murtićeve deblje linije i njihova pogodnost za ekspresiju očigledna u masnoj i nepravilnoj liniji koja se proteže od hipertrofirana oka do gotovo krajnjega lijevog ruba papira. Njezino je značenje u naglašavanju organskog, sluzavog i rastezljivog, na što ukazuje razvučenost i nepravilna putanja. Deformirano i kao gvalja izlučevina shvaćeno ljudsko lice, dovedeno do krajnjeg ruba organičke apstrakcije, nalazimo i na vinjeti lista broj 20.

Fantazija i subjektivni doživljaj, zasnovan na mašti, vidljiv je na 14. listu, na kojemu pjesnik metaforički svoj doživljaj trupala povezuje s osjetom mrtve ribe („Ko mrtve ribe studena tjelesa“). Tu poetsku metaforu umjetnik pokazuje tako što tekst uz niz izmučenih i dezintegriranih tjelesa uokviruje i slikama golemih riba – likovnim prikazom metafore.

Antiratni optimizam

Činjenice da su autori sudjelovali u ratu, da je nastala uz eksplozije i izravne opasnosti objašnjavaju ekspresivnost izraza, grafički nerv prisutan u liniji i dramatične sukobe crnih ploha s izmučenim likovima koji se transformiraju u organsku kašu.

U svemu tome ima i patetike (Josip Vaništa u svom je Skizzenbuchu iz 2010. zabilježio da je Krleža o recepciji Jame 1944. izjavio: „Sve su okolnosti bile za, pa i smrt pjesnika. Ali to je čista retorika“), ali poruka mape ipak se ne može nazvati pesimističnom, zbog toga što nije samo dokumentacija zbivanja, već se konkretni predmeti gube u ekspresiji. Riječima Thomasa Manna (Doktor Faustus), to je takvo djelo koje ne „pruža bilo kakvu drugu utjehu osim one koja je u samom izrazu i u tome da se oglasuje – da je, dakle, utjeha u tome da je stvorenju za njegovu bol uopće dan glas“. Taj je glas upravo medij grafike, medij koji se multiplicira te je dostupan na više mjesta, više muzeja, knjižnica, privatnih domova, šireći tako svoju poruku.