Kazalište bez strategije

Pišući o hrvatskom kazalištu sredinom 20. stoljeća Branko Gavella piše o „abnormalnoj neorganiziranosti“ i „uzurpiranoj glasnosti pojedinačnih manjih i većih samovolja“. Glede toga do danas kao da se ništa nije promijenilo. Malo koje kazalište ima dobre upravljačke kadrove, koji osjećaju probleme prostora i vremena, a koji nisu podređeni političkoj, uglavnom poslušničkoj i podaničkoj službi. Kao i politika koja ih postavlja, sve su podredili uspjehu pod svaku cijenu, a to znači da su bez ikakve dugoročne umjetničke strategije i podložni improvizaciji, sveopćem neukusu i sumnjivim ili nikakvim umjetničkim kriterijima. Kvalitetnu kazališnu tradiciju gurnuli su u zapećak, a umjesto nje forsiraju modernost, koje se inovativnost uglavnom svodi na šokiranje publike. Mjesta kritičara dobili su kroničari koji pišu loše reportaže s premijera ilustrirane zgodnim licima tupih pogleda u skupim haljama. Rijetke pojedince koji kritički pišu o svemu što šteti kazališnoj umjetnosti ismijava se, neki su nepoželjni na predstavama, a njihovim urednicima stižu poruke da ih ne šalju na premijere jer ne pišu kako se očekuje.

Bez nacionalne kulture strategije uzaludno je razgovarati / Snimio Silvano Ježina (Novi list)

Da je situacija u hrvatskim kazalištima više nego alarmantna, svjesni su mnogi kazalištarci. To je bio i jedan od povoda Darku Gašparoviću, teatrologu, dramaturgu, kazališnom kritičaru i bivšem intendantu HNK-a Ivana pl. Zajca, da napiše otvoreno pismo Kazališnom vijeću tog kazališta i na znanje intendantici Nadi Matošević, koje je početkom prosinca prošle godine objavljeno u Novom listu. U sedam točaka Gašparović je javnost upozorio na repertoarne propuste HNK-a Ivana pl. Zajca u sezoni 2012/13.

Napisao je da to kazalište „u svome ukupnom repertoaru svih četiriju umjetničkih jedinica (Hrvatska drama, Talijanska drama, Opera, Balet) nema ni jedno jedino djelo hrvatskoga autora; da u opernome repertoaru nema niti jedno djelo Ivana pl. Zajca, čime se dosljedno, i u 180. godišnjici Zajčeva rođenja, nastavlja politika kojom je hrvatski skladatelj i rođeni Riječanin izgnan s pozornice Kazališta koje nosi njegovo ime“; da u „svome repertoaru nema ni jedno operno djelo Richarda Wagnera čiju 200. obljetnicu rođenja, uz onu Verdijevu, slavi i obilježava cijeli svijet“. Ali da „zato ima čak četiri Verdija, uključivo i obnove dviju opera koje su u režiji ravnatelja Opere doživjele neuspjeh kod publike“.

Zatim piše kako je kazalište »skresalo program Talijanske drame na dva premijerna naslova, što je bez presedana u dosadašnjoj povijesti Kazališta, da su od repriznih predstava samo tri hrvatskih autora: Turbofolk Olivera Frljića i Dabogda te majka rodila Vedrane Rudan; u Operi opera za djecu Pčelica Maja Bruna Bjelinskog“; da kazalište „u posljednjim dvama godinama ima daleko najmanje nominacija za Nagradu hrvatskoga glumišta od svih nacionalnih kazališta“; da se u kazalištu „već dugo ne događa ništa umjetnički kvalitetno niti društveno relevantno, već da se činovnički odrađuje ‘proizvodnja’ predstava, kao da je riječ o kobasicama ili cipelama“.

Na kraju je napisao kako želi „samo upozoriti na dvojbene kriterije u umjetničkome profiliranju repertoara Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, koji nažalost nisu na djelu od jučer, a u ovoj su sezoni kulminirali“.

Kako intendantica Matošević javnosti nije dala tražene odgovore, nego je pismo nazvala pismom publike, Nikola Petković, predsjednik Hrvatskoga društva pisaca, i Darko Gašparović 22. ožujka organizirali su razgovor s temom HNK Ivana pl. Zajca danas, na koji su pozvani kazalištarci iz Rijeke i Zagreba. Uz njih dvojicu sudjelovali su još Zlatko Sviben, Mani Gotovac i Snježana Banović, kao predsjednica Kulturnog vijeća za dramsku umjetnost pri Ministarstvu kulture. Iz riječkoga HNK-a na razgovoru su umjesto intendantice bili Ozren Prohić, donedavni ravnatelj opere, i Laura Marchig, ravnateljica Talijanske drame istoga kazališta.

Razgovaralo se o stanju toga kazališta, ali i cjelokupnoga hrvatskoga glumišta; govorilo se o umjetničkim, organizacijskim i financijskim problemima te o krizi publike. Razgovor je otpočeo čitanjem Gašparovićeva pisma. Prvi je replicirao prozvani Prohić.

Priznao je da u Verdijevoj godini jesu stavljena na repertoar četiri Verdijeva djela u pretplati, ali je naglasio da predstava Macbeth nije doživjela otvoreno negodovanje publike, kako je napisao Gašparović, nego ovacije, o čemu govori snimka premijerne izvedbe. Djelomično negodovanje publike, nastavio je, doživjela je izvedba Sunčanice Borisa Papandopula, kojom se promovira nacionalni hrvatski repertoar i koja je u vrlo suvremenoj interpretaciji poslije dobila neke vrijedne nagrade.

Iznoseći razloge manjeg broja premijera Talijanske drame, njezina ravnateljica Laura Marchig je kao glavni razlog navela nestašicu novca te je govoreći o repertoaru talijanske drame istaknula njezinu važnost za talijansku manjinu u Rijeci i Hrvatskoj i upozorila na minimalne uvjete koje ta manjina ima u mnogim mjestima prebivanja, kao i prohtjeve. Moramo zadovoljiti tu publiku, ali i napraviti kreativne pomake prema modernim vizijama kazališta, zbog čega ponekad naša publika biva zapanjena, rekla je.

Iako se ispričao Prohiću zbog Macbetha i Sunčanice, Gašparović je ostao pri tvrdnji da se na repertoaru morala naći opera Nikola Šubić Zrinski, da se Wagnerova obljetnica morala obilježiti nekim vrijednim djelom i da nije trebalo na repertoaru biti više od tri Verdija.

Nakon Gašparovića uslijedio je napad Snježane Banović na Prohića i riječki HNK, ponajprije zbog godišnjeg izvješća Ministarstvu kulture i ovogodišnjeg programa, koji je Vijeće za scenske umjetnosti ocijenilo ne samo lošim nego i uvredljivim. Kada se odlučivalo o programu riječkoga HNK-a za 2013, nastavila je, Vijeće je ocijenilo nedopustivim prijedlog repertoara u drami u okviru kojega su neke stare predstave nazvane svečanim obnovama. Dodala je kako je Vijeće očekivalo da će dobiti program koji će ustrajavati na redefiniranju umjetničkog identiteta i iskorištavanju umjetničkih potencijala, a ne da će ponuditi program koji potvrđuje Gašparovićevu argumentaciju.

Bio je to povod za Mani Gotovac, koja je prisutne podsjetila na vrijeme svoje uspješne intendanture. Rekla je da se njezina intendantura nastavila na intendanturu Darka Gašparovića, kada je postojao program baš za grad Rijeku realiziran predstavom Vježbanje života Nedjeljka Fabrija u režiji Georgija Para, na kojem je radio i tadašnji ravnatelj drame Zlatko Sviben. Upitala je zašto je program prekinut njezinim umirovljenjem 2007. i za to je optužila ne toliko intendanticu Matošević, koju je predložila za to mjesto, koliko Ozrena Prohića, koji je, rekla je, misaoni dio riječkoga HNK-a. Prohića je nazvala sivom eminencijom i osobom koja upravlja hrvatskim kazalištima od 1990; prvo kao ravnatelj Zagrebačkoga kazališta mladih, pa direktor drame splitskoga HNK-a te kao misaoni ravnatelj riječkog i zagrebačkog HNK-a.

Nekoliko puta rekla je da Rijeka kao grad ima uvjete i mogućnost iz sebe raditi teatar jer je imala model i koncept za izvođenje suvremenih dramskih pisaca i suvremene hrvatske opere. Zašto je Rijeci potrebna provincijalizacija i zašto je to prekinuto?, uskliknula je dramatično.

Zgrozila se i nad spajanjem riječkoga HNK-a s HKD-om, koji smatra istraživačkim teatrom Rijeke. Ljudi moji, zavapila je, to mora biti odvojeno, to je pitanje koncepta, to je kao da sve naše nezavisne teatre povežemo sa zagrebačkim HNK-om. To je kazališni totalitarizam. Što će o tome reći Europa kada u nju uđemo?

Na kraju svojega dramatičnog pledoajea spomenula je opadanje interesa publike za kazalište i upozorila da „intendanti, ravnatelj, teatrolozi i što god hoćete, publici ne mogu nuditi sebe, nego ono što će publiku dovoditi u teatar. Ne smiju raditi za sebe i svoju karijeru, kako to čini Ozren Prohić!“

Naelektriziranu situaciju smirio je Zlatko Sviben, koji je govorio o svojem djelovanju u riječkom HNK-u. Nije rekao da mu se zahvalila intendantica Gotovac, nego tek da razumije probleme riječkoga glumišta, koji su veoma slični problemima u ostalim našim kazalištima i ustvrdio da je odnos društva i kazališta te poslodavca i vlasnika svagdje isti jer je odraz stanja u društvu. I zamislio se nad kriterijima. Da su sumnjivi, ilustrirao je podatkom o ovogodišnjim državnim dotacijama, po kojima su neka kazališta nerezonski dobila manje, a neka više novca. Usporedio je osječki i splitski HNK, koji je dobio 2,5 milijuna kuna više u odnosu na prošlu godinu, a osječki je dobio pola milijuna manje, premda je splitski HNK imao gubitke, a osječki nije.

Postavio je i pitanje koja kazališta mogu biti hrvatska narodna jer ako svaki teatar može biti HNK, onda i prvi, zagrebački HNK, gubi taj značaj. Zapitao se i treba li s pridruživanjem Europskoj Uniji mijenjati model HNK-a?

Nastavljajući raspravu gospođa Banović za loše stanje hrvatskoga glumišta optužila je nepostojeću kulturnu politiku i nepostojanje vizije, prema čemu bi se krojili programi kadroviranja i financiranja kulture. Kao mala država velikoga potencijala i malih sredstava, rekla je, morali bismo se usmjeriti na sinergiju subjekata, a ne na gutanje malih subjekata od strane velikih, kako to predlaže nevjerojatna strategija za grad Rijeku koja nudi dokument od presudne važnosti za sljedećih osam godina, a da nema nikakvu ideju koja će tada biti financijska snaga grada.

Upozorila je da našim društvom vladaju loši mediji i kapitalisti, da vlast nema ideje i da ljudi koji upravljaju našim kazalištima u posljednjih deset godina to čine za svoju korist. Meni je jako teško, nastavila je, biti u Vijeću jer imam golemo polje odgovornosti, a nikakav djelokrug. Kada bi se napravila evaluacija naše kulture, vidjeli bismo da su to krila bez tijela.

Umjesto političkog arbitriranja u kulturi se mora uspostaviti piramida, gdje će se znati tko je na vrhu, a tko ispod, kao što se recimo zna u Francuskoj, koja je poslije Drugoga svjetskog rata odlučila da joj je kazalište najvažniji dio nacionalne kulture. To je jedini put za Hrvatsku. Sve dok se naši politički subjekti protive postojanju nacionalne strategije kulture, mi možemo samo uzaludno razgovarati, zaključila je.