Kao perce na vjetru

Od ptičjega pera i onoga za pisanje do pera kojima

se gradi loptica za badminton

ili modni detalj, od perja u jastuku i bakinih perina

do perjanice i perenja oraha

na jabuku za božićne ukrase, od perenja,

kićenja kape do perja kao novca u slengu

Ficlekom tenorske arije iz Rigoletta (La donna č mobile, qual piuma al vento..., žena je varava, k’o perce na vjetru), koja je dugo služila kao fićuk dozivanja prijatelja s ulice, i ja se lako vinuh u zrak. No valja se ipak spustiti do „merituma stvari“: osnovne riječi pero. Često kažem: u rječnicima hrvatskoga jezika nemojte tražiti ovu ili onu riječ jer je nećete naći. Nje ondje nema. Ili: kako je moguće da rječnici ili jezični savjetnik imaju izvedene riječi, a osnovnu nemaju?! Upravo to se dogodilo i meni s riječi pero. Na jednom sam mjestu pisala usput o paperju (pišući o riječima s prefiksom pa-, koji donekle umanjuje značenje pojma što za njim slijedi: paslika, patvorina i sl.), na drugom o perini, na trećem o pernici, no na jednom mjestu o osnovnoj riječi pero nisam još pisala. Red je da se za to iskupim, pa to sada i činim.

U rječnicima hrvatskoga jezika pero se definira ovako: 1. rožnata izraslina na ptičjoj koži, 2. naprava kojom se piše ili crta, nekoć je to bilo obrađeno guščje pero, a danas je od kovine, 3. u pren. značenju, pero je i pisac (on je oštro pero, uz, dakako, čovjek od pera). Perje služi kao popuna jastuka, pokrivača, vreća za spavanje, jakni – svega u što se možete ušuškati da vam bude toplo. Stariji se još sjećaju bakinih perina, blazina, tuhica, pokrivala pod kojima se sjajno spavalo. Perini je podrijetlo jasno (pero), blazina (prasl. *bolzina) tako se zove po svojem „napuhanom“ obliku (ie. *bhelgh-, napuhnuti, oteći), a tuhica je po njem. Tuchent; postoji i oblik dunja, duhnja, njem. Duchet, velika perina za pokrivanje, no kako dunja interferira s voćem, taj je oblik za to pokrivalo rijedak. U nekim drugim kulturama, npr. indijanskoj, rijetka su pera služila i kao novac ili kao tehnički dodatak oružju (za stabiliziranje strijele u letu). Danas takvu primjenu vidimo kod loptice za badminton (njem. Federball). Pero je dugo služilo kao sredstvo za pisanje, a vrlo velika pera i kao lepeze. No pero je – sastavljači naših rječnika nisu baš zadivljeni modom, pa to značenje uopće ne spominju – i modni detalj; to može biti pojedinačno pero, ali i cijelo pokrivalo za glavu i/ili dijelove tijela. Rimski centurioni i konzuli nosili su kacige ukrašene perjanicama. Osamnaesto stoljeće poznaje i glasovite mušketirske šešire ukrašene perjem. U francuskoj republikanskoj gardi oružnici čuvari javnoga reda i poretka nosili su posebne repate kacige. Bio je to i izraz časti i dostojanstva Francuske Republike. Od 1872. francuski oklopni konjanici, kao straža, nose bijelo-srebrnaste kacige s perjaničnim ukrasom.

Tko se ne bi sjetio živopisnih bersaljera upravo po šarenom perju na njihovim šeširima?! Čini se kao da na glavi nose perjanicu načinjenu od cijeloga operušanog pijetla. Postavlja se ozbiljno pitanje kako su, kao pješaštvo, mogli dobro obavljati svoje vojne zadaće, jer bersaljer, kao riječ, znači strijelac (od bersagliare, ciljati, gađati, a još dalje u prošlost od franačke riječi birson, što znači lutati šumom, loviti); zar im to silno perje nije padalo u oči? Da se hoću našaliti na račun kočopernih bersaljera (ne bih bila jedina, to su prije mene već iskoristili u odličnoj engleskoj TV-seriji Allo, allo), pomislila bih da su u tom svojem oštrookom lovu uspjeli pogoditi tek pokojega kokota u nečijem dvorištu. Do baroka je u europskom građanstvu nojevo pero na šeširu bilo znak otmjenosti, staleškoga dostojanstva i ukras. Nakon 18. st. pero je često i na ženskim glavama, poglavito na lovačkim šeširima (njem. Federhut) i sl., no znamo da je urešavanje perjem poznato još od antike (lat. pileus ornatus, šešir ukrašen perjem). Kad govorimo o perjanici, obično najprije pomislimo na američke Indijance, jer su njihove poglavice nosile upleteno perje od glave do pete kao ures za glavu, koji je signalizirao i ratne operacije i obredni ples. No perjanica je i u Europi figurirala i kao pokrivalo za glavu i kao ukras na viteškoj kacigi. Posebna je vrsta čelenka, perjanica napravljena od zlata ili srebra, u obliku povezanih, učvršćenih i spojenih pera, a ponekad ukrašena i draguljima. Stavljala se s prednje strane kacige ili vojničke kape, služila je i kao odlikovanje za hrabrost, a sama riječ potječe od tur. çelenk. Zgodno je spomenuti i čekrkliju, čekrkli čelenku, koja ima na sebi jedan kolutić koji se okreće (primijetite i vezu sa čekrkom, vitlom, kolom, koloturom). Nama Hrvatima lako je zamisliti kako je izgledala takva čekrkli čelenka, jer su našega legendarnog sigetskog junaka Nikolu Šubića Zrinskog često slikali upravo s takvom čelenkom na glavi (i isukanom sabljom, dakako).

Možda je nakon spominjanja herojske hrvatske povijesti neprilično odmah skočiti na francuski kankan i na njegove plesačice odjevene mahom u neke „pernate“ haljine (ili samo dodatke), no u neumitnom protoku vremena stvari se brzo mijenjaju. A i ono što je nekoć nosilo oznaku frivolno, erotski naglašeno, što je krasilo francuski kabaretski ples, danas bi opet poprimilo etiketu „običnosti“, jer duge ženske gaće obrubljene čipkom nisu više „čudo neviđeno“, uz toliku golotinju, erotiku, a ponajviše pornografiju, koja na nas vreba iza svakog ugla.

Uz perje, pogotovo ovako glamurozno dignuto, nikomu zacijelo nije pala na pamet ni peruša ni peruška, jer i jedna i druga ulaze u sferu ljudskoga rada rukom (ulazi i šestoper, buzdovan sa šest šiljaka, no trenutačno sam se – iz junaštva i pjevanja o njemu – prebacila u svoju „radnu sobu“, kuhinju). Peruška je, barem u vrijeme otkako pamtim taj predmet, bila doista poput neke metlice od spletenih pera, činilo mi se da je to cijelo guščje krilo, njome se mogao „pomesti“ stol od mrvica, no ja se sjećam jedne zamašćene, manje, peruške kojom je baka „pimzlala pečenke“ (premazivala pečenku masnoćom i sokom dok se pekla). Peruše se pak ne sjećam kao upotrebnoga predmeta, mogla je to biti čistilica od kukuruzne slame, no i sama kukuruzna slama. A perinje se zvalo lišće oko klipa kukuruza. Ovdje dolazimo do zanimljiva prijenosa značenja – da perušati može značiti i čupati perje, ali i lomiti, komušati kukuruz.

No već je stind. parna-, uz *pet-, letjeti, korijen svih kasnijih pera (grč. pterón, pero; lat. penna; njem. Feder, tal. piuma). Srodna je i paprat (kao „nepravo pero“, primijetite i ovdje prefiks pa-). Danas su nam izrazi periti orahe ili lješnjake na jabuku zacijelo neobični. No nekoć su se i tako izrađivali božićni ukrasi – drvce se ubadalo u jabuku i orah, a i periti kapu značilo je kititi, ukrašavati kapu. Ovdje u približavanju ovom značenju možda može pomoći grč. peiró, prijeći, prelaziti, sjeći, presijecati, probosti skroz, probijati, probiti, jer i periti znači „činiti perje nečem“ (ukrašavati što), tj. „nabadati nešto na nešto“. I tako dolazimo i do razumljivijih glagola – uperiti / naperiti pušku na koga, u koga. Razumijemo značenje – naciljati na koga ili što prije pucanja. No dublje je značenje, sada bliže nakon objašnjenja: „nabosti pušku u cilj“.

I pridjev pernat, koji je pun perja, zanimljiv je u tvorbi riječi; tako glagol opernatiti (se) znači dobiti perje (pravo i metaforično). Metaforika nas često dovodi na teren šatrovačkoga jezika, pa u tom smislu opernatiti (se) znači: potkožiti se, steći mnogo novca, jer i samo perje u ­slengu znači novac (uz odijelo, odjeću). Onoga tko se, mahom na prijevaru, opernatio lako se može i operušati, oplijeniti, okrasti (lišiti toga perja), jer se ta bratija kreće u istoj sredini, pa dobro razumije i jedno i drugo. Tu ni perolaka kategorija (u boksu, od 54 do 57 kg) obično ne pomaže. Štemeri su teži i od „teškaša“ (od 80 do 86 kg). Važnije je znati na vrijeme otperjati, pobjeći, izgubiti se – poput perca odlepršati u nepoznatom smjeru (jer perjati se i znači dobivati perje, no nije još rečena namjena toga perja). Premda je kazna uvaljivanja grešnika u katran i perje već povijesna pojava, mogao bi je se koji „učeni“ gangster i sjetiti, pa je primijeniti na svojem protivniku i danas. Povijest je ionako učiteljica života.