Imamo papu!

Zašto danas „ići u crkvu“? To je ključno pitanje na koje Crkva može odgovoriti samo tako da progovori o Evanđelju jezikom i duhom današnjega vremena. Na našu radost, mnoge papine simbolične geste upravo to i čine

Nakon dragovoljnog povlačenja Benedikta XVI. postavljana su mnoga pitanja o smjeru kojim će krenuti Crkva s novim papom. Najčešća od njih bila su ujedno želje: reformirati upravljanje Kurijom, promicati pravdu i mir u svijetu, uspostaviti čvršće veze između razvijenoga Zapada i zemalja u razvoju, zauzimati se za ekumenizam…

One koji su ih postavljali papa Franjo nije ostavio ni trenutka u neizvjesnosti. Od prvoga pojavljivanja na prozoru Papinske palače na Trgu Sv. Petra on je, najprije brojnim simboličnim gestama, a vrlo brzo i jasnim riječima, najavio što će ga voditi u njegovu pontifikatu.

Simbolične geste suvišno je nabrajati jer o njima „svi već znaju sve“, a i svakodnevno se umnažaju. Ipak, zbog euforije koja se oko njih stvara, treba reći da, premda nadilaze dosegnuti standard komunikacije Petrovih nasljednika sa „svijetom“, one su i dio trenda koji je započet s aggiornamentom nakon Pija XII. Podsjećam: Ivan XXIII. prvi je papa koji je nakon „dragovoljnog zatočeništva“ Pija IX. 1870. napustio Vatikan. Pavao VI. posljednji je nosio tijaru (triregnum), koju je nakon Koncila simbolično odložio na oltar u bazilici Sv. Petra. Ivan Pavao I. prvi je odbio da ga nose na nosiljci (sedia gestatoria), a Ivan Pavao II. i formalno je ukinuo tu tradiciju. Čak i izbor imena i cvijeće položeno na oltar pred slikom Majke Božje imaju simboličnu poveznicu s jednim od prethodnika pape Franje. Ivan XXIII. je, naime, prigodom navedenog izlaska iz Vatikana hodočastio u Loreto i Asiz.

Prioritete svoga pontifikata papa Franjo iznio je pred diplomatima akreditiranim pri Svetoj Stolici. Obraćajući im se pozvao je bogate zemlje da se bore protiv „materijalnog i duhovnog siromaštva našeg doba“ obnavljanjem veza s Bogom. Založio se za međuvjerski dijalog kao put k izgradnji mira kojega nema ako „Bog ostane u zaboravu“. Bez Boga nije moguće graditi ni mostove među ljudima. Papa je posebno zahvalio muslimanima, predstavnicima drugih vjera te onima koji ne vjeruju na nazočnosti svečanoj misi početka njegova pontifikata. Na kraju je skrenuo pozornost na važnost zaštite okoliša odnosno na težak put pred kojim stoji čovječanstvo ako ne bude „naučilo voljeti ovu Zemlju“.

Novi papa je, možemo slobodno reći, ne samo ispunio, nego i nadmašio očekivanja koja su se u njega ulagala. No obuhvaćaju li ta očekivanja cjelinu zadaće Petrova nasljednika?

Već na prvi pogled vidljivo je da su očekivanja usmjerena prema novom papi kao prema onom tko sjedi na čelu male, ali utjecajne države. No papa nije samo čelnik jedne – doduše posebne – države. On je ipak u prvome redu glava Crkve, dakle, duhovni vođa povjerena mu „naroda“. A taj je „narod“ već dulje vremena u osipanju. Pustimo postrani brojidbu i milijarde kojima se ona bavi kada govori o katolicima. Vjera u (kršćanskog) Boga već je dulje vremena u povlačenju, a Petrova lađa, kako je to ne tako davno ustvrdio Benedikt XVI, „pušta na sve strane“. Ateizam, agnosticizam, sekularizacija, racionalizam, skepticizam, relativizam, indiferentizam, „kršćanstvo bez Boga“… to su teme na koje se ponajprije treba usredotočiti današnja Crkva i njezin novi poglavar. Zašto danas „ići u crkvu“? To je ključno pitanje na koje Crkva može odgovoriti samo tako da progovori o Evanđelju jezikom i u duhu današnjega vremena. Na našu radost, mnoge papine simbolične geste upravo to i čine. Nadamo se da će ih slijediti i eksplicitan govor u smislu nove evangelizacije, ali ne kao ponovljene – kako su mnogi, hodajući crtom manjeg otpora, shvatili posljednju inicijativu Benedikta XVI. – nego kao drukčije evangelizacije. „Izvezi na pučinu i baci mreže“, reče jednom Isus Petru nakon cjelonoćnoga neuspješnog ribolova. Petar posluša „te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale“ (Lk 5,1-11). Napusti sigurnost plićaka, iskustvo, „provjerene metode“! – trajan je Kristov poziv Crkvi. Benedikt XVI. Odazvao se tom pozivu, no nije mu dostajalo energije da „izveze na pučinu“ pa se povukao. Hoće li papa Franjo biti uspješniji?