Granice fikcije i stvarnosti

Vrlo sigurnom i sugestivnom režijom, suptilnim karakternim profiliranjem protagonista, naglašavanjem nevesela socijalnog konteksta i sjajnim radom s odličnim glumcima Audiard je stvorio djelo iznimne unutarnje snage

Ako je suditi na temelju njegovih triju posljednjih u nas distribuiranih filmova, Francuz Jacques Audiard jedan je od najzanimljivijih autora današnjeg europskog i svjetskog filma. Sin plodna scenarista i ne osobito intrigantna redatelja Michela Audiarda, Jacques Audiard u matičnoj se kinematografiji kao scenarist afirmirao još 80-ih, supotpisujući predloške za primjerice Belmondov hit Profesionalac te među ostalim za filmove Claudea Millera, Josiane Balasko i Edouarda Niermansa. Posrijedi su bili najčešće žanrovski jasno usmjereni naslovi, poglavito krimići i triler-drame u kojima je Audiard demonstrirao sposobnost spretna sukreiranja plastičnih i životnih likova te efektnog zaodijevanja ponekad i prilično intrigantnih drama u atraktivno žanrovsko ruho. Autoru ovog teksta osobito je u sjećanju ostao film Baxter Jérômea Boivina iz 1989, satirična crnohumorna egzistencijalna drama s elementima trilera i horora kojoj je Audiard suscenarist, a u kojoj se kroz subjektivan pogled i razmišljanja bul-terijera iz naslova daje istodobno duhovita i subverzivna, ali i uznemirujuća i dobrano mizantropska slika ljudskog društva.

Tamne nijanse osobnosti

Kao redatelj Audiard je debitirao razmjerno kasno, kao 42-godišnjak krimi-dramom i filmom ceste Gledaj kako padaju ljudi nagrađenom s tri Césara, među ostalim i onim za najboljeg debitanta. I ovdje su bile razvidne njegove temeljne autorske preokupacije, konkretno korištenje žanra trilera ili krimića za stvaranje ambicioznih i slojevitih te snažno socijalno kontekstualiziranih egzistencijalnih drama u fokusu kojih su psihološki iznijansirani društveni marginalci. Takav je mladi Thomas Seyr, protagonist Srebrnim medvjedom za glazbu i nagradom BAFTA za najbolji film s neengleskoga govornog područja ovjenčane romantične egzistencijalne krimi-drame Otkucaj koji je moje srce preskočilo, temeljene na filmu Fingers Jamesa Tobacka iz 1978, priči o mladiću koji od posla utjerivača dugova želi pobjeći učenjem sviranja klavira kod Kineskinje koja ne zna ni riječ francuskog. U tematskom žarištu elegantno režirane, naglašeno estetizirane i vrlo emotivne priče jest rasnim, etničkim, kulturološkim i dakako jezičnim razlikama definiran odnos dvoje karakterno slojevitih mladih ljudi, pri čemu protagonist, s mutnim polusvijetom povezan pariški trgovac nekretninama u vrlo dobroj izvedbi Romaina Durisa, kao svojevrsni spas od sama sebe u vlastitoj nutrini pronalazi duboko zakopanu ljubav prema klasičnoj glazbi, koju mu je još u djetinjstvu pokušala usaditi prerano preminula majka pijanistica. Psihološki je iznijansiran pojedinac s one strane ruba društva i agresivni Korzikanac arapskih korijena Malik El Djebena, koji se u snažnom, oporom, vrlo sugestivnom i naturalistički grubom Proroku lukavo uspinje hijerarhijom jednoga pariškog zatvora.

Oskarovka Marion Cotillard u ulozi karijere

U ostvarenju znatno intrigantnijem i zrelijem od njegova prethodnoga filma Audiard kao da je ponovno posegnuo za holivudskom baštinom, točnije za gangsterskim i zatvorskim filmovima iz 30-ih godina prošlog stoljeća, u kojima su se opisivali usponi i padovi u kriminalnom polusvijetu. Neobično moralistički intonirano djelo mračno je i tjeskobno te obiluje eksplicitnim i prilično nelagodnim prizorima nasilja, a unatoč duljini nudi dojmljivo realističnu priču koja se u određenoj mjeri može čitati i kao alegorijski prikaz položaja Arapa u francuskom društvu. Napokon, karakterno i psihološki kompleksni marginalci su i grubi Alain van Versch i senzibilna Stéphanie, antijunaci zasad posljednjeg Audiardova filma Hrđa i kost, izvrsne naturalističke i dominantno pesimističke egzistencijalne psihološke drame o dvoje doslovnih i metaforičkih bogalja koji jedno u drugom pronalaze varljiv i kratkotrajan oslonac.

Na početku filma Alaina zatječemo kako u pratnji petogodišnjega sina Sama hoda prometnicom francuskog obalnog grada, i u doslovnom i u metaforičkom smislu stižući niotkuda. On je i vanjštinom i nastupom grub i agresivan mladić iza kojeg je očigledno tamna prošlost, možda i s godinama provedenim u zatvoru, no o tome ćemo tijekom filma otkriti samo naznake, ne i konkretnije detalje. Iako je da bi prehranio sebe i sina prisiljen krasti, on se očekivano želi popraviti te postati dobar otac i bolji čovjek. Pronašavši primjereni smještaj kod svoje dijelom otuđene sestre Anne, prodavačice u trgovini koja sebe i muža prehranjuje i potajnim krađama namirnica pred istekom roka trajanja, Alain se zaposli kao postavljač ilegalnih sustava za nadzor radnika u samoposluživanjima te kao izbacivač u obližnjem noćnom klubu. U taj klub često zalazi privlačna Stéphanie, dreserka orka-kitova u gradskom akva-parku zarobljena u neplodnoj vezi s očito arogantnim i pretjerano posesivnim dečkom. Ona će odmah privući Alaina, no nju će isprva odbiti naslućene tamne nijanse njegove osobnosti. Uistinu, iako se deklarativno želi popraviti, Alain je dosta neodgovoran otac željan brze zarade i sklon seksualnim odnosima za jednu noć. No kad Stéphanie uskoro doživi nesreću na radu te joj budu amputirane obje potkoljenice, u izgubljenosti i očaju ona će se za pomoć obratiti Alainu. Tjelesni će bogalj tako isprva samo fizički, ali postupno i osjećajni oslonac pronaći u emotivnom bogalju, a njihov će se odnos dodatno usložiti kad Alain zbog novca počne sudjelovati u primitivnim uličnim boks-mečevima.

Jacques Audiard – redatelj socijalnih filmova s humanom porukom

Slojeviti likovi

Vrlo sigurnom i sugestivnom režijom, suptilnim karakternim profiliranjem protagonista, polaganom i ritmičnom naracijom, naglašavanjem nevesela socijalnog konteksta, oslanjanjem na atmosferičnu fotografiju stalnog suradnika Stéphanea Fontainea koja cjelini daje gotovo dokumentarističku autentičnost te sjajnim radom s odličnim glumcima Marion Cotillard i Matthiasom Schoenaertsom, Audiard stvara djelo iznimne unutarnje snage i stalno sugerirane tragike. Uloga Stéphanie neosporno je najuspjelija i najzaokruženija u dosadašnjoj karijeri oskarovke Marion Cotillard, koja uspješno gradi i karijeru vrsne karakterne glumice i onu kvalitativnoga začina komercijalno usmjerenih holivudskih projekata, jer ona lik tjelesno i mentalno oštećene mlade žene ispočetka mučene suicidalnim porivima, koja će naposljetku postati muškarcima ravnopravna menadžerica ilegalnih boks-mečeva, tumači s mnoštvom nijansi i emotivnih mijena. Kad se najprije druženjem a potom i svojevrsnim „terapeutskim“ seksom s Alainom kod nje počnu buditi osjećaji prema njemu, oni će se ponajviše očitovati u razočaranim i spuštenim pogledima te isprekidanim kretnjama. U izvedbi Matthiasa Schoenaertsa, poznata iz sjajne Verhoevenove Crne knjige, Alain je istodobno stalno prijeteći agresivan mladić čiji bijes u svakom trenutku može eksplodirati, ali i začudno osjećajno loman i krhak čovjek koji neuspješno pokušava obuzdati vlastitu narav te koji je svjestan da i njegove najbolje namjere gdjekad rezultiraju zamalo tragedijama. On često kao da se ne samo primanjem fizičkih udaraca kažnjava najprije zbog grijeha iz prošlosti, a potom i iz sadašnjosti, i dominantno je autodestruktivna osoba koja što spletom okolnosti, a što zbog vlastite pasivnosti, iz jedne nevolje srlja u drugu. Pritom mu je skrb za sina glavno sidro, no kao da se ne osjeća dovoljno vrijednim ni dostojnim da dokraja i s punom odgovornošću preuzme tu ulogu, za koju vjeruje da je nije sposoban ni odigrati onako kako bi trebalo. Na određeni način cjelina je dramaturški uokvirena dvjema nesrećama povezanima s vodom, Stéphanienim stradanjem od kita pri početku i Samovim propadanjem u led pred kraj, a te su nesreće otponci za mijene obaju likova. Pritom prva označava početak njihova međusobnog približavanja, a druga njihovo započinjanje konkretne veze.

Hrđa i kost jedan je od onih filmova u recepciji kojih se lako briše granica između stvarnosti i fikcije. Stéphanie i Alain vrlo su stvarni i slojeviti likovi s prošlošću i budućnošću, i oni makar u gledateljevoj mašti nastavljaju živjeti i nakon odjavne špice.