Eskapizam kao izbor

Iako se nedavno otvorena izložba Gordane Meštrović u Galeriji Matice hrvatske ne može mjeriti s atraktivnim zbivanjima u ostalim izložbenim prostorima Zagreba, zanimljivo ju je pogledati. Prije svega, riječ je o nekoliko radova velikih dimenzija koji opisuju priču slikaričina doslovnog unutarnjeg odvajanja od izvanjskog, pri čemu su membrane osjetljivi mjehuri kao čuvari emocionalnoga svijeta u kojem vlada sigurna, ugodna atmosfera.

Bez naziva, 2012.

Duboko intimistički pristup neobičan je za Gordanu Meštrović ako se osvrnemo na njezin dosadašnji opus, u kojem je najvećim dijelom likovni izraz tražila putem apstrakcije. Iako se dohvatila figurativnog, opipljivog, prepoznatljivog, sadržaj autoričina slikarstva prezentirana na tih šest formata i dalje je apstraktan. Promatrajući djela ne možemo se othrvati dojmu da su radnja i uprizorenja ipak s onu stranu zbiljskog. U nekim se segmentima čine kao svijet Exupéryjeva Malog princa, a zaostali ornamenti koji se skrivaju u raskoši krajolika potvrđuju stanovitu stilsku mimikriju. Svi likovi njezina svijeta predstavljeni su autoportretom, čime autorica naglašava odnos Ja–ne-Ja i čime, na neki način, ukazuje na vlastitu izdvojenost iz vanjskoga svijeta. Neobično je da se uz lik autorice na njezinim slikama nalaze i drugi likovi kojih je fizionomija imanentna/istovjetna slikaričinim crtama lica: i kad naslikane osobe nose sunčane ili obične naočale, i kad je riječ o drugom spolu – sličnost je vidljiva. To ukazuje na stanovit predložak koji bi mogao činiti zanimljiv organski ornament/kloniranje, što opet nalikuje potvrdi vlastitoga Jastva izdvojena iz običnoga svijeta i naglašene nedodirljivosti. Zbog takva neobično bajkovita dojma može se pretpostaviti da je Gordana ovim izlaskom u slikarsku javnost odlučila jasnije ukazati na svijet međuzemlja, u kojem se osjeća zadovoljstvo. Pretpostavke tog tipa ukazuju na moguću korespondenciju s grubom realnošću u kojoj ne vladaju svijetli tonovi i tople boje kojima se koristi slikarica. Njezina se trenutna faza može okarakterizirati kao ulaznica za neku imaginarnu oazu koju smo vidjeli u SF-filmovima.

Iako je nadrealna i puna simbolizma, izložena priča nije san, prije ekstaza, jer radovi Gordane Meštrović naglašavaju atmosferu, čisti osjećaj, impresiju, a ne konkretnu uprizorenost možebitnoga mjesta lagodna života okružena palmama i morem na nekoj šljunkovitoj obali. Manira kojom se Gordana koristi darovita je ilustratorskim rukopisom; čvrsta linija, stiliziranost, uglađena kromatska mirnoća, često plošna perspektiva, govore o primjenjivom potencijalu za vizualiziranje intimnih i posve individualiziranih tematskih prizora. U nekim ulomcima izloženih slika, u detaljima, poseže za volumenom, ali suprotstavlja mu stilizirani nastavak sadržajnoga mozaika: na pješčanom žalu plošnom stablu dodana je raskošna, minuciozno obrađena krošnja palme, između predimenzioniranih mesnatih listova lebdi nedefiniran ostatak nestvarnoga svijeta (možda element prijašnjih slikaričinih faza), što Gordana Meštrović namjerno rabi kao gradivni element, smjerom ciljane tektonike u kojoj vještina i devijacija izvedbe predmetnoga stoje u skladu stvarajući osobnost, čak, uvjetno rečeno, originalnost izraza.

Malobrojnost izložaka u Galeriji Matice hrvatske prednost je za preglednost slikaričina djelovanja posljednje faze, ali isto tako daje mogućnost da se uoči manja kaotičnost na ponekom platnu: s jedne strane rusoovska džungla obilja, a s druge potpuni minimalizam doveden do razine tri elementa na slici. Kako god, dojma smo da je riječ o zanimljivu pomaku u stvaralaštvu Gordane Meštrović jer riječ je o velikoj stilskoj transformaciji u kojoj je neograničeno obilje mogućnosti odmaka od suvremenoga konteksta, mogućnost eskapizma na kojem će joj mnogi pozavidjeti u gruboj stvarnosti današnjice.