Bez većih iznenađenja

Teško je objektivno analizirati sve dosad dodijeljene nagrade; kada je umjetnost u pitanju, bilo kakav sporazum rijetka je pojava. Ipak, ovogodišnji laureati možda su i najmanje iznenađenje od svih dosadašnjih

Natječaj T-HT@MSU ovih je dana šesti put objavio svoje laureate. Da podsjetimo, riječ je o otkupnim nagradama za troje umjetnika, kojih radovi postaju dijelom T-HT-ove zbirke pohranjene u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Cijeli projekt osmišljen je kao izrazito marketinški orijentirana suradnja između naše nedvojbeno najvažnije ustanove za promociju, prezentaciju, proučavanje, čuvanje odnosno dokumentiranje umjetnosti nastale tijekom proteklih stotinjak godina i moćnoga telekomunikacijskog diva, a sve u svrhu neprestana osvježavanja muzejskoga fundusa recentnom domaćom likovnom produkcijom. Dugi niz godina, naime, Muzej suvremene umjetnosti suočavao se s, uglavnom opravdanim, zamjerkama kako akvizicijama nedovoljno prati i odražava rastuću dinamiku najnovijega umjetničkog stvaralaštva, pri čemu je kao glavni – iako nipošto i jedini – uzrok takvoj situaciji najčešće figurirao dramatičan nedostatak novca. Djelomično rješenje problema pronađeno je, dakle, u suradnji s nadasve bogatim i promocije željnim sponzorom poput T-HT-a. Već prvo izdanje natječaja izazvalo je, posve razumljivo, veliku pozornost struke i još veći odaziv umjetnika. Otpočetka je uspostavljeno hvalevrijedno pravilo da u povjerenstvo za izbor odnosno nagradni otkup radova uvijek uđe i pokoji ugledni međunarodni stručnjak, a predstavljenih je autora na svakoj izložbi bilo četrdesetak. Relativno mnogo izložaka i autora te njihova međusobna raznolikost neke su promatrače nagnali da u izložbi i natječaju T-HT@MSU prepoznaju svojevrsnu alternativnu – novim medijima i nagradama znatno bogatiju – inačicu Zagrebačkoga salona. Teško je objektivno analizirati i ocjenjivati sve dosad održane izložbe, a nagrade još i mnogo teže; kada je umjetnost u pitanju, bilo kakav sporazum rijetka je pojava. Pa ipak, ovogodišnji laureati, ukupno gledajući, možda su i najmanje iznenađenje od svih dosadašnjih.

Dalibor Martinis, Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom, 1978/2010.

Prvu nagradu dobio je iskusni Dalibor Martinis. Riječ je o zasigurno najzasluženijoj nagradi u dosadašnjoj kratkoj povijesti natječaja T-HT@MSU. Radom Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom umjetnik je premostio i na neki način relativizirao razdoblje dulje od tri desetljeća; on, zapravo, uspostavlja virtualni autodijalog s elementima introspekcije, tijekom kojega komprimira vrijeme te posredovanjem lucidno osmišljene kombinacije videoumjetnosti i performansa uspostavlja stanje svojevrsne interaktivne memorije. Medijska osviještenost Dalibora Martinisa fascinira i najzahtjevnije kritičare, a njegovi eksperimenti uvijek otvaraju nova i za razmišljanje poticajna pitanja. I tako već puna četiri desetljeća. Domoći se rada poput ovoga za Muzej suvremene umjetnosti i T-HT doista je značilo situaciju sad ili nikad. A prošli su jako pa čak i pomalo bezobrazno jeftino. Za posjedovanje antologijskih djela suvremene umjetnosti danas bi se, naime, moralo isplaćivati znatno više od 50.000 kuna! Ovdje svakako valja napomenuti kako je nekoliko dana po primitku nagrade, također u sklopu emisije HRT-a Drugi format, Martinis priredio nastavak medijskoga performansa Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom, uputivši samu sebi novih dvadesetak pitanja, ali ovaj put s očekivanim odgovorima u 2077, kada bi Martinis koji odgovara – kao uostalom i u prethodnom slučaju – bio točno dvostruko stariji od Martinisa koji pita.

Nemanja Cvijanović, Do not fuck with social democracy!, 2011.

Drugu nagradu stručno je povjerenstvo odlučilo dodijeliti Toniju Meštroviću za njegovu audio-vizualnu instalaciju Sol. Ovdje je riječ o duboko promišljenu i estetski vrsno realiziranu uratku s fino nijansiranim referencijama što se izravno povezuju s cjelokupnim povijesno-civilizacijskim kontekstom istočnojadranskih otoka i priobalja. Kao jedini narativ javljaju se prizori sirotinjskoga prikupljanja soli na nenastanjenu jadranskom otočiću Orudu, a čitav rad prožet je odnosom prema tradiciji, zatim sviješću o iskorištavanju prirodnih resursa, ali i posebnostima te tegobama otočkoga života. Ipak, trajanjem duljim od dvadeset minuta, Sol će se na trenutke i poigravati promatračevim strpljenjem, ali bez većih posljedica na sveukupno povoljan dojam.

Dobitnici T-HT-ove nagrade 2012.

Fotografija Do not fuck with social democracy Nemanje Cvijanovića po mišljenju stručnog povjerenstva zaslužila je treću nagradu. Opravdano. Tijekom proteklih godina Cvijanović nerijetko problematizira zastavu kao predmet-paradigmu nacionalne odnosno ideološke simbolike, koji možebitnom dekontekstualizacijom nužno poprima neka osjetljiva, kontradiktorna, pa čak i eksplozivna značenja. Ovom prigodom bijelu zastavu, izvorno simbol predaje, pretvorio je u crvenu, dakle u simbol revolucije. Odmah se nameću dijalektički intonirana pitanja: „Je li čin predaje zapravo revolucionaran čin?“ ili „Vodi li revolucija nužno i predaji?“ ili „Prethodi li predaja revoluciji ili pak revolucija predaji?“..., a to su tek neka od mnogobrojnih. Cvijanović je, dakle, ostao vjeran provokaciji i propitivanju, a na natječaju T-HT@MSU istaknuo se nadasve aktualnim, ali i perfekcionistički realiziranim radom.

Možemo zaključiti kako je stručno povjerenstvo pri izboru prve nagrade prosudilo savršeno, u slučaju druge nagrade korektno, a kod treće vrlo dobro.