Bez filozofije zapadamo u barbarstvo

Dobra filozofija je polagana, šutljiva, osamljena, naoko nesuvremena. U najvećoj mjeri povijesno obaviještena – a ipak nikad usmjerena na mnoštvo pojedinačnog, već uvijek na cjelinu i ono bitno

Ugledna njemačka izdavačka kuća Verlag Karl Alber iz Freiburga i Münchena poslala je stotinu i jednom od svojih autora nekoliko pitanja s molbom za kratke odgovore, iz čega je urednički voditelj kuće priredio knjigu Filozofski putokaz kojom je izdavač obilježio jubilej. Damira Barbarića redakcija Vijenca je zamolila da za ovu prigodu prevede pitanja i svoje odgovore. (Izvornik: Lukas Trabert (Hg.), Philosophischer Wegweiser, Verlag Karl Alber: Freiburg/München 2010, str. 14-16)

Zašto je filozofija danas neophodna?

Jer inače čovječanstvo, zavedeno magijom znan­stve­no-tehničko-publicistički uspostavlje­na planetarnog privida, zapada u barbarstvo „zadnjeg čovjeka“ koje više nije u stanju prozreti sámo sebe.

Koje je za vas najvažnije filozofijsko pitanje za 21. stoljeće?

Pitanje o ontologijski, točnije meta-ontologijski shvaćenoj mjeri. Dakako, da bi se na to pitanje barem do neke mjere odgovorilo, pa čak i da bi ga se samo razumjelo, najprije je nužno u svoj njezinoj širini i dubini iskusiti bezmjernost kao vladajući zakon našeg razdoblja, koji određuje cjelinu svega u njemu.

Koju knjigu smatrate posebno prikladnom za uvođenje u svijet filozofije?

I sad i ranije Platonovu Politeju. Sadržajem neiscrpiva, dubinom nedokučiva, umijećem neponovljiva, mudrošću nenadmašiva.

Koje bi manje poznato filozofijsko „blago“ zasluživalo biti pohranjeno u riznicu?

Schellingova nastojanja oko prijelaza „negativne“ filozofije u „pozitivnu“, kojima se još uvijek pridaje premalo pozornosti. To, međutim, ne znači da bi se bez daljnjeg trebala prihvatiti i filozofijska kristologija koja za njega odatle proizlazi.

Koja je vaša najdraža filozofijska knjiga?

Čitanje Platonova Simpozija još me uvijek, nakon više od trideset godina, ostavlja bez riječi i uzdiže u zadivljenu ushićenost.

Imate li najdraži filozofijski citat?

„Najtiše riječi su ono što donosi oluju. Misli koje dolaze na golubljim nogama vode svijet.“ (F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Kojim pridjevima biste odredili ono što odlikuje (dobru) filozofiju?

Polagana, šutljiva, osamljena, naoko nesuvremena. U najvećoj mjeri povijesno obaviještena – a ipak nikad usmjerena na mnoštvo pojedinačnog, već uvijek na cjelinu i ono bitno.

Postoji li neki historijski ili biografski događaj, koji je bio određujući za vaše shvaćanje filozofije odnosno vaš misaoni put?

Često mi se čini da je skoro slučajni, možda i sudbinski, susret sedamnaestogodišnjaka s Hölderlinovim Hiperionom u tadašnjem sumračnom duhovnom krajobrazu, gotovo ugušenom glupom i životu neprijateljskom ideologijom, poput bljeska odlučio o mojem daljnjem životu.

Želite li na ovom mjestu izreći neku kontroverznu odnosno provokativnu tezu, o kojoj biste rado s drugima raspravljali?

Kontroverza i izazivanje, kao i uopće samodopadno nastupanje i držanje koje stalno nudi nove teze za raspravu, pripada manje filozofiji a mnogo više publicistici, danas mjerodavnom liku sofistike. Javna rasprava htjela bi prividom zakloniti manjak pravog razgovora, pri čemu je već i razgovor često tek prazno i ishitreno domišljanje, koje bi trebalo prikriti nedostajanje tihog, dugotrajnog razgovora sa samim sobom. Pri svemu tomu na umu bi trebalo imati: „Svijet se ne okreće oko onih koji iznalaze novu galamu: okreće se oko onih koji pronalaze nove vrijednosti; okreće se nečujno.“ (F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Koji je vaš sljedeći filozofijski projekt odnosno knjiga?

Knjižica o jeziku filozofije na njemačkom jeziku gotovo je pripravljena za tisak. Prijevod Platonova Timeja u moj materinski jezik, s iscrpnim filološkim i filozofskim komentarom, trebao bi uskoro biti dogotovljen. Nakon mnogih objavljenih knjiga još se uvijek sanja o knjizi.

Možete li priopćiti neku filozofijsku anegdotu koja vam se čini posebno zanimljivom?

Čak ni Homer, mudrošću najvrsniji među Grcima, nije bio u stanju riješiti zagonetku koju su mu zadali dječaci u prolazu, što ga je navodno odvelo u očajanje, a na koncu i u smrt. Heraklit, koji prenosi tu anegdotu (fr. 56), uzima je za svjedočanstvo općenite ljudske nesposobnosti da ono što se neposredno pokazuje (to phaneron) shvate na pravi način, a to znači polazeći od nevidljive pozadine toga. Zagonetka glasi: „Ono što smo vidjeli i ulovili, to ostavljamo za sobom, a ono što nismo ni vidjeli ni ulovili, to nosimo sobom.“ Prema tumačenju kasnije predaje, Homer nije spoznao da dječaci govore o svojem lovu na uši u kosi. No Heraklit zagonetku tumači mnogo odvažnije. Prema njemu ona kazuje da su život i smrt najprisnije srasli i ne daju se odvojiti; rađaju se svagda zajedno. Inače skrivena istina onoga što se neposredno pokazuje i stoga se čovjeku čini najbližim Heraklitu se otkriva u jeziku. U imenu uši (phtheir) njemu se javlja ubijanje (phtheiro) i smrt. Ono u odnosu spram čega se svi ljudi kao puka živa bića pokazuju uvijek obmanutima jest nevidljivi zakon prema kojem se smrt uvijek iznova rađa i održava upravo stalnim bijegom pred njom. Time što žudi pod svaku cijenu i što dulje se održati, a ako jednom i mora otići, tad radi daljnjeg življenja ostaviti za sobom potomstvo, čovjek – a da to nije htio i da o tomu čak ništa ne sluti – pronosi smrt dalje i daje joj novu hranu: „Budući rođeni, žude za tim da žive te da time i smrt imaju, pa i djecu za sobom ostavljaju da bi se nova smrt rađala.“ (Fr. 20) – Koliko smo danas udaljeni od te drevne Heraklitove mudrosti?