Žuto pero za Mozarta

Znanstveno je utvrđeno da uz Mozartovu glazbu krave daju više mlijeka, bolje se uče strani jezici, pacijenti se bolje osjećaju u bolnicama, promet je sigurniji, a kvasac gušći. Rezultati znanstvenih istraživanja o utjecaju Mozartove glazbe i objavljene studije o tome zaokupile su portugalskoga koreografa Huga Vieru pa je o Mozartovu efektu smislio balet i postavio ga na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje je premijerno izveden 8. ožujka.

Ambiciozan projekt sveo se na paradirajući ples

Hugo Viera (Lisabon, 1974) bavi se koreografijom od 2003, nakon plesačke karijere provedene u Lisabonskom baletu i u nekoliko njemačkih ansambala. Prije nešto više od godinu dana postavio je u Rijeci Orffovu kantatu Carmina Burana kao veliki projekt riječkog Baleta i Opere, a u prvom dijelu ove sezone u zagrebačkom HNK-u obnovljen je njegov balet Varijacije u F.ado molu. I ovoga puta, u Mozart efektu, Viera je pokazao ograničeni koreografski potencijal koji se, s težnjom i imperativom za cjelovečernjom predstavom (treba li reći, trajanja od pedeset minuta) i autorskim projektom, stavlja na kušnju, a možda bi bio uspješniji kao koreograf manje forme, kraćega trajanja i manjih pretenzija.

Nekoliko blokova Mozartove glazbe, odnosno nekoliko stavaka iz njegovih klavirskih i violinskih koncerata, klavirskih sonata te stavak Lacrimosa iz Requiema, protkano je elektronskom glazbom brazilskoga skladatelja Julija Dertonija. Takva struktura omogućila je Vieri da u stavcima istražuje ono što već želi istražiti, uz glasove u pozadini koji nas, na engleskom jeziku (zašto?), uvjeravaju u mogućnosti ljudskoga mozga i kako mnogo slušanja Mozarta pomaže inteligenciji. Sama, pak, Mozartova glazba nije ga nadahnula na mnogo više od jednoličnoga parodirajućeg plesa, tobože komičnog imitiranja dirigiranja i mahanja žutim perima za pisanje kao, valjda, simbolima Mozartova genija.

Ovdje se neizbježno nameće usporedba s prethodnom riječkom baletnom premijerom Shut up and dance. U njoj je Ronald Savković, kao vrhunski plesač klasičnoga baleta, varirao teške elemente klasične baletne tehnike, dao im suvremeni oblik i namijenio ih također klasičnim plesačima. Hugo Viera očito je bio plesač mnogo skromnijih mogućnosti. Za njegovo viđenje Mozarta nije ni potreban baletni ansambl snažne tehničke osnove kakvu Riječki balet nedvojbeno ima, taj uradak može izvesti i neka plesna skupina, osobito s obzirom na mnoštvo klizećih efekata (slide) kroz cijelu predstavu. Pozornicom su klizili Ana Rocha Nené, Marta Voinea Čavrak, Sabina Voinea Vukman, Anka Zgurić, Marta Kanazir, Paula Rus i Irina Köteles te Svebor Zgurić, Daniele Romeo, Martin Grainger, Andrei Köteles i Ricardo Freire. Scenograf je Dalibor Laginja, kostimograf Aleksandar Nošpal, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, asistentica koreografa Maša Kolar.

Mozart je ipak Mozart pa su njegovi glazbeni stavci publici nedvojbeno pružili ugodne trenutke. Efektan je bio ritmički, bubnjajući stavak ansambla po scenskim kockama, iako je ostala nejasna njegova uloga u komadu. Kao što je općenito nejasna zamisao Huga Viere kako je to naumio kompleksna multidisciplinarna znanstvena istraživanja povezati i prispodobiti s plesnim pokretom i baletnom pozornicom, kada ga već sama Mozartova glazba zapravo ne zanima da na nju koreografira.