Znak vremena: drogiranje vijestima

Afirmiravši se najprije kao pjesnikinja (desetak zbirki dosad) te kao dramska autorica, Lana Derkač se nakon dviju knjiga kratkih priča (Osluškivanje anđela, 2003; Zastava od prašine, 2009) sada javlja prvim romanom. Već je u povodu njezinih zbirki kratkih priča ustanovljeno da je posrijedi samosvojan glas, glas koji ne pristaje na kompromise s aktualnim modama i „popuste“ čitateljima, da je to proza nastala mimo glavnih suvremenih strujanja. Poetskim senzibilitetom spisateljica uranja u običnost svakodnevice svoga vremena i prostora nastojeći fiksiranjem neizbježnih „sitnica“ proniknuti u smisao života koji pulsira oko nje.

Pritom je roman Doručak za moljce napisan u neuobičajenu obliku, kao spoj dvaju književnih rodova – epskoga i dramskoga. Moglo bi se kazati drama u romanu, po analogiji roman u romanu; čitatelj pred sobom ima zaokruženu dramu, a ne ograničenu dramatizaciju nekoga prizora, ali je ona podređena narativnoj strategiji i ciljevima i čini tek trećinu ukupnog obujma teksta. Prednost je romana nedvojbena, pogotovo imamo li na umu činjenicu da se u tu književnu vrstu danas mogu uklopiti praktički svi pisani oblici.

Fabula romana vrlo je oskudna, bez većih zapleta. Pripovjedačica, najprije govori o svojoj baki koja boluje od reumatoidnog artritisa i već je nekoliko godina nepokretna pa za nju „nema odviše nade“. Zatim opisuje kako putuje autobusom iz Požege u Zagreb da bi provela vikend s Davorom, s kojim je u braku dvije godine. Žive odvojeno, da bi zadržali svatko svoj posao. Čitatelj potom doznaje kako njih dvoje provode vrijeme kad su zajedno, bilo u Požegi bilo u Zagrebu: odlaze van na kavu ili ručak, šetaju, slušaju radio, gledaju televiziju ili čitaju novine, razgovaraju o filmovima, komentiraju vijesti. Ona pripovijeda mužu, svaki put sve zabrinutije, o majčinu žrtvovanju za baku koja više ništa ne može sama, koja pokazuje i neke znakove demencije, a ne želi u dom za starije i nemoćne i htjela bi umrijeti u svojoj kući. Majku ta situacija sve više izluđuje jer je i ona već stara i onemoćala, a priče koje do njih dopiru o stanju u domovima, nebrizi osoblja i drugim detaljima nimalo ne ohrabruju. Roman završava, dvije godine poslije, šturom scenom o lošem kraju („najavljenu“ u prvom poglavlju): baku, koja se dugo opirala odlasku u dom, na koncu su ipak „zauvijek iznijeli“ na nosilima Hitne pomoći.

Ono što se zbiva u životu protagonista romana daleko je dakle od spektakularnih ili senzacionalnih događaja, velikih preokreta ili realno osnovanih nada u bolju budućnost. Sve su to obične, male stvari kako ih nazivamo, neznatni, banalni ili bizarni detalji od kojih je sastavljena svakodnevica i koja uglavnom proizvodi zabrinutost, tjeskobu, sumorne atmosfere, strah od neizvjesnosti pred sutrašnjim danom. No ono što će svaki čitatelj jamačno odmah zapaziti u Doručku za moljce jest sveprisutnost vijesti. Likovi su opsjednuti medijima kao njihovim izvorom: „Sine, daj vidi ima li što zanimljivo u tvojim novinama! Ili ih daj meni.“ Pripovjedačici je zadovoljstvo piti kavu „uz upaljen televizor i raširene novine koje smo u pidžamama zajedno čitali“; starca su našli mrtvoga „nad starim novinama koje je stalno prelistavao“; pripovjedačica na jednome mjestu ovako naglašava tu ovisnost o vijestima, neku vrstu drogiranosti: „Kava./ Vijesti./ Kava./ Vijesti. (...) Pa kava./ Vijesti.“

Autorica sugerira da je opsjednutost informacijama snažan znak vremena, da bi se ovo doba moglo smatrati i „vremenom vijesti“, pa nastoji vidjeti što iza toga stoji i kakve su posljedice te pojave. Ta pojava doduše nije od jučer, ali je očito postupno jačala i širila se. U Suvremenom novinarstvu (objavljen 1964), vrlo instruktivnom i pouzdanom priručniku za novinare, kao najjednostavnija definicija vijesti navodi se da je to „prikaz nekog događaja od šireg interesa“. Spominje se i iskustvo da neugodni događaji i činjenice na rang-listi vijesti imaju „gotovo veću važnost“ od ugodnih, pa će vijest o željezničkoj nesreći pobuditi šire zanimanje nego vijest o izgradnji nove željezničke pruge. Odatle do senzacionalizma put je vrlo kratak (danas, nažalost, nezadrživo „u trendu“). Napominje se da golema važnost vijesti dolazi „odatle što je radoznalost izrazito ljudska osobina koja se s razvojem civilizacije sve više pretvara u naviku, pa čak i potrebu.“ Autor teksta o teoriji vijesti, upravo u tom dijelu, očito je razmišljao pozitivno, ali samo s gledišta novina; nije predvidio i negativne posljedice takva razvoja civilizacije.

Vratimo li se romanu, zapazit ćemo da je spomenuta „navika, pa čak i potreba“ u ovih pedesetak godina hipertrofirala u našoj zbilji. Jedan lik iz drame koju piše protagonistica ovako razmišlja: „Nismo li se pomalo pretvorili u žrtve vijesti, sine? (...) Ali imamo li mi uopće vlastiti život? Pa nisu mi se dani nikada svodili na listanje novina. Nije li cijela ova obitelj postala pomalo ovisna o životima drugih? Nije li i to svojevrsna manipulacija? Dok analiziramo skandale, zaboravljamo vlastitu stvarnost. Još k tome puštamo nekoga da na nama dobro zaradi!“

Iako se u prvi mah čini da izbor informacija tekst čini slabo povezanim i nekoherentnim, na kraju se pokazuje da u toj fragmentarnosti, kadšto i nasumičnosti, ipak ima sustava: autorica je upravo od toga kakofoničnoga mnoštva sastavila cijelu romanesknu građevinu koje je glavno vezivno tkivo – vijest. Čak je i drama Pirane bez granica koju piše glavna junakinja romana potaknuta vijestima (o urušavanju obiteljskih kuća i ulice pokraj gradilišta u Kupskoj ulici u Zagrebu i o sudskoj parnici o tom slučaju). Iako je drama u romanu „neka druga priča“ – s drugim likovima, drukčijim zbivanjima i svojom logikom – roman i drama nisu usporedni kolosijeci koji se ne dodiruju. Zajedničke su im neke važne točke koje se uzajamno dopunjuju i bacaju neko novo svjetlo na pojedine motive romana.

Tako je npr. s motivom bespomoćnosti: u proznom dijelu romana govori se o starosti/bolesti, koja je baku učinila potpuno ovisnom o drugima, gdje je implicitna kritika društva zbog neosjetljivosti na taj problem, ali je usto otvorena i ideja o ljudskoj sebičnosti. U dramskom dijelu romana čovjekova bespomoćnost očituje se u području prava i pravde: stanari Kupske tuđom krivnjom ostaju bez ičega, na ulici, ali na sudu ipak gube parnicu. U romanu se na četiri mjesta govori o nasilju nad ljudima i nasilju nad životinjama, što znači da je i taj motiv naglašen kao jedan od signala poremećenosti vremena u kojem živimo. Negdje na početku glavna junakinja razmišlja o tome je li bilo ikakve evolucije emocija, a na kraju se pita je li postojala „bilo kakva naznaka evolucije ili antievolucije ljudskog ponašanja“. Kao spisateljica koja drži do integriteta umjetnosti, Lana Derkač ta pitanja ostavlja otvorenima. Ali možemo li biti sigurni da ona nisu retorička?