Živimo u tjeskobnom vremenu

Kultura je kao društveni korpus znanja i života praktički protjerana iz javnosti / Svakim se novim djelom u kulturi zapravo obnavlja dijalog vlastite tradicije sa svjetskom tradicijom i sa suvremenošću / Književnost se danas uglavnom prilagođava /

Imamo pisaca vještih naratora koji prikrivaju istinu o kojoj trebaju pisati / Nomadstvu je neodgovornost osnovni princip ponašanja / Ne zaboravimo da smo nedavno imali rat čiju tragičnost najmlađa generacija nije dokraja shvatila / Naše je društvo prenapeto, pa se moramo plašiti jedino sami sebe / Živimo u kaotičnom dobu, propasti tzv. „malih država“ i osiromašenja njihova stanovništva / Postmodernizam je svojevrsna analiza svega što se postiglo i čemu bi se društvo i umjetnost valjali uputiti / Danas se ljudi boje izabrati / Mora se znati vlastita povijest i što sami jesmo

Branimir Bošnjak, autor dvanaest zbirki poezije, šest knjiga eseja, više knjiga kritika, studija i antologija, jedan je od onih književnika koji je osjećao vrijeme i prostor, koji se nije ustručavao postavljati krucijalna pitanja smisla, postojanja i opstanka umjetnosti. U ovom razgovoru govori o povodima i poticajima svojega raznolikog stvaralaštva.

Svojevremeno ste pisali da se književnost nalazi, da jest, „između pisanja i moći“. Gdje je danas književnost u odnosu na moć?

Zadatak ostvarivanja književne moći već smo potrošili. Kao da je pro­šlo vrijeme „umjetnosti po sebi“ koja je istraživala i što je sve u povijesti označila dobrim i ono čime je nudila alternative.

Kakve su bile te alternative?

Svakakve. Riječ je o tome da je kompletna takoreći jučerašnja umjetnost koju smo doživjeli – književnost, poezija, esejistika, filozofija književnosti, kako bi rekao Milivoj Solar – zapravo na nevidljiv način prestala biti neka vrsta propitivanja svijeta i ostvarenje svijeta zamišljena kao neka vrsta „složenog razumijevanja“. Vidljivo je to i u prilikama kada je osnova želje za spoznajom svijeta posredovanjem književnosti sklona i naizgled hermetičkim i kafkijanskim oblicima propitivanja sudbine čovjeka, temi zla koja razgrće gustoću naizgled svakodnevnog. Na čudan je način „nestala“ čitava „metafizika“ s ponudom terapijskog spašavanja ili bijega u ludilo (Sartre, Cvitan), koja je bila oblik književnosti koji nastoji reći što čovjek sve jest, testirajući „dubinu ljudskosti“.

Takva je jučerašnja književnost, a današnja?

Stvarnost koju otkriva moderna knjiga lišena je transcendencije, ali isto tako i uvjerenja kako umjetnost rješava probleme „poludjela svijeta“. Stoga su novi mediji napravili veliki rez upravo nudeći „sliku svijeta zbilje“ i „ulijetanje u raspad bića“ kao moć umnožena zla. Snažna ekspanzija novih medija dostupnih svima, i pismenima i nepismenima, zapravo je ono što tehnologija novog intimno i metafizički pretvara u senzaciju.

Mislite na televiziju?

Da. Televizija stalnom prisutnošću ne bira način svojevrsne selekcije, tako da je osnova „moderne“ senzacije ono što se brzo troši i neprestano obnavlja. Ne pita se toliko o ljudskosti i tjeskobi modernoga svijeta, nego se od nje oblikuje „usputna zbilja“. Malotko se pita o ljudskosti, istini čovjeka, zlo se dobiva poput upakirana sladoleda ili kao hrana koja nudi neki kasni san u kasni sat. Vidljivo je kako se i književnost danas uglavnom prilagođava, postajući roba koja se troši i ima rok trajanja.

Znači li to da književnost danas ne udovoljava književnim kriterijima?

Ne može književnost kao i kultura bilo čemu udovoljavati. Kultura je kao neki društveni korpus znanja i života praktički protjerana iz javnosti. Novine su nam bez vijesti o kulturi, godinama se nastoji prostor medija sačuvati za reklamu, sve se približava medijskoj svakidašnjici promicanja onoga koji plaća, što se dijelom mora i razumjeti, ali se tako gubi i čitatelj koji želi malo šira i složenija znanja. Nove pjesme Ivana Slamniga objavljivane su i u ondašnjem Vjesniku, a ljudi su se pitali je li smijenjena redakcija Vjesnika.

Zašto?

Pa Slamnigova je pjesma na rafiniran način govorila o uhođenju, pratnji sama sebe kao sjene, uz „mjere opreza“! Vrhunski pjesnici, vrhunski prozaici objavljivali su u tisku, a sada više nitko nikoga ne uhodi, ali ima i malo prilika da ih čita!

Vjerovalo se da će čitanje promijeniti svijet.

Nije to bila nada kako će se svijet promijeniti samo čitanjem i pisanjem o njemu, nego kako nas ne iznenađuje osjećaj tjeskobe koja sve više stvara otoke, inzule – kako je o tome pisao kolega pjesnik i naš ambasador – koji nas razdvajaju i ostavljaju budućnosti koja nas čeka, a sve je strahotnija stvarnost, dok o prošlosti i ne govorimo.

Uzmiče li, povlači li se književni subjekt na otoke da bi s njih možda objektivnije vidio stvarnost?

Književnost, literatura, može biti neko vrijeme gurnuta ustranu ili „na otoke“, ali ona se vraća, samo se bojim da je sve manje pismenih ljudi. Mnogi misaoni književnici, a i običan čovjek, povlače se pred lošim ukusom.

Ipak, publika sve više dolazi na čitanje i dobre književnosti.

Prošle i ove godine obilježavane su godišnjice (Ujevića, Krleže), a zabilježen je znatan posjet nastupima pisaca i znakovita bliskost. O tome i sam svjedočim prošlogodišnjim nastupom pred mnoštvom obaviještene i znatiželjne publike u Novom Vinodolskom. Vrsna je književnost „ženskog pisma“, koja očigledno nalazi svoju obaviještenu i znatiželjnu publiku.

Nije li zadaća književnosti upozoravati na opasnosti ili zablude utopija?

Utopije su najkorisnije u knjigama, iako se valja prisjetiti i zanimljive knjige Cvjetka Milanje Čemu intelektualci u postmoderno doba, koja upozorava na „propast intelektualaca“ u društvu koje istovremeno znači nestanak medijatora društvenog ukazivanja na probleme čak i kada nisu izravno imenovani. Hrvatski je intelektualac, ali ne samo hrvatski, kako svjedoči Milanja, prestao biti „svakodnevni znalac“, prestao je biti netko koga se nastojalo koristiti za stvaranje ili kritičko ocjenjivanje društvenih vrijednosti.

Je li suvremenom piscu važnija njegova mašta ili stvarnost koja maštu često vodi u bijeg od istine i pravde?

Postavljanje prevelikih zadataka pred ljude kao što su pisci, umjetnici, književni znanstvenici i oni koji se bave značenjem umjetnosti skriva prave probleme društva. Često je pisac nemoćan i zbog „daljine od čitatelja“, koji je čitav dan izložen medijskoj utakmici koju je konzumirao ili to upravo čini, a često se ta ponuda dijeli i na druge načine. Bez istinskih znanja teško će se napisati „prava priča“ iz svakodnevnoga života u kojemu živi današnji čovjek, koji je pregrmio nedavni rat, koji je nezadovoljan i rastrojen. Svakodnevnost zbilje pisca tjera na govorenje istine, kvalitetni pisci pišu o svojem vremenu, o tjeskobama svoga doba. No često imamo i vješte naratore koji mogu pisati o svemu i tako često nastoje prikrivati istinu o kojoj trebaju pisati.

Zašto strah od istine?

Nije tu riječ samo o izravnom strahu. Stvar je u tome da su ljudi tjeskobni, a ne uplašeni zbog samih sebe. Mi zapravo živimo u svijetu velikih kriza, ali i velikih tjeskoba. Naša je tjeskoba tjeskoba svijeta koji nestaje i tjeskoba svijeta koji ne možemo prihvatiti kao nadu. Zapravo ne možemo na njega pristati.

Znači li to da današnji pisac ipak nije dio zbilje?

Pisac je svojevrsna veza između društva i njegove imaginacijske zbilje. Pisci nastoje doprijeti do zbilje, ali tko je taj tko može jamčiti da svatko ima istu stvarnost, da prepoznaje istu stvarnost? Nazovemo li ih „pravim piscima“, to su oni koji pripadaju samo sebi, koji su svjesni da su osvojili neki oblik slobodnog ukazivanja na svijet oko sebe.

To je najveći problem umjetnosti i kulture, zar ne?

Da. Kultura je živa kada je samoj sebi upitna, kad je dio istraživanja i otkrivanja sebe i svojega svijeta. Uz to, društvo koje je u cjelini spremno crpsti i koristiti se dvojbama kulture – strahovima kao izvorima vlastite životnosti, osjećajem osobnosti i kolektiviteta – može u kulturi pronalaziti modele društvenih modernizacija, obnavljati i širiti dijalog vlastite povijesti i suvremenosti. Svakim se novim djelom u kulturi zapravo obnavlja dijalog vlastite tradicije sa svjetskom tradicijom i sa suvremenošću. Održava se fundus pitanja o čovjeku i njegovoj sudbini neprestano živim i aktualnim. Kultura je već svojim semantičkim izvorom, po značenju, usko vezana uz oplemenjivanje, kultiviranje ljudske spoznaje o sebi, a i o svijetu.

Ima li naša književnost uporište i kontinuitet u časopisima kao što su Krugovi, Razlog, Pitanja, Quorum? Ili su možda ta iskustva nadiđena s obzirom na stvarnost u kojoj živimo?

Postoje razne varijante odgovora i one su povezane s društvenim razdobljima, da ih tako nazovem. Konačno, o hrvatskom pjesništvu napisano je mnoštvo tekstova – sama pjesnička praksa otvarala je nova i važna pitanja i o temeljima društva, ali i načinima pjevanja! Razlog je na dramatičan način otvorio pitanja o „idealnom društvu“ (Gotovac, Zuppa), Pitanja su radikalizirala temu „dekonstrukcije društvenog konteksta“, na različite načine tekstualistički subverzirajući ideološki okvir društva (najsnažnije Darko Kolibaš), kvorumaši s Brankom Čegecom rekonstruirali su „presvlačenje avangardnog pjesništva“. Nedavno izašla knjiga eseja Milana Mirića ukazuje na uloge Razloga u sukobima oko društvenih i političkih pitanja tog vremena. Dio redakcija i suradnika ima različita stajališta. Recimo, dio razlogovaca imao je različitu percepciju idealnoga društva i realnih mogućnosti. Tu gdje se utopijska realnost nadmetala sa zbiljom koja nas je okruživala učinilo se više nego što se moglo.

Mislite na totalitarističko-komunističku zbilju?

Da. Ali postoji još jedna idealizacija koju je u jednim novinama izrekao Igor Zidić. On je izjavio: „Mislili smo da će samostalna Hrvatska biti manje balkanska i više europska, da će u svoj vlastitoj unutarnjoj strukturi biti modernija, organiziranija, da će biti manje gangsterizma, gospodarskog kriminala“, itd. To je rekao Igor Zidić, koji je između ostalog i izniman pjesnik, likovni kritičar i znalac, i koji nije bio u samu središtu razlogaške poetike, ali je pojasnio da su razlogaši radili na idealitetu koji bi morao postati zbilja. To je jedna od ideoloških varijanti na koju se nadovezala, čak s njom i egzistirala, varijanta koja je težila „društvu kao umjetničkom djelu“.

To je bila i šezdesetosmaška ideja.

To je šezdesetosmaška varijanta koja je sve oblike novih druženja iskoristila da bi utopijsku varijantu vratila na početak „međusobne komunikacije ljudi“. Potreba za komunikacijom tada nas je fascinirala, ali to je nažalost brzo završilo u razvijanju tuge za prošlošću. U poeziji se pokušao realizirati dio tih „potreba za zbiljom“, ali to je možda najviše uspjelo generaciji koja je nedavni rat i poslijeratno vrijeme učinila putem kojim se sve vraća čovjekovu individualitetu.

Ali i nomadstvu kao nekoj vrsti poetike?

To je aluzija na pokrete „djece cvijeća“, pa su i čitava Europa i Amerika stvarale „oblike nomadskih sloboda“. Taj pokret na neki način „detekstualizira pisanje“, iako mnoštvo uglazbljenih tekstova raznosi poruke. To je varijanta stvaranja zajedničkoga, nomadskoga života. Riječ je o praksi koja se koristi prednostima svijeta koji mrzi, a istovremeno pokazuje da je spremna istoga trena taj svijet ostaviti i otići u neki drugi dio tog svijeta, odnosno života.

To je neodgovornost, zar ne?

Nomadstvu je neodgovornost osnovni princip vlastita ponašanja. Govore: mi smo neodgovorni i pritom misle da postojeće društvo tako mogu dovesti u pitanje.

Je li neodgovornost dijete globalizacije, koja je opasnost za slobodu mišljenja?

Globalizacija je ponajprije način održavanja različitih silnica u heterogenim društvima, velikim društvima koja moraju pronaći oblike zajedništva. Sjedinjene Države recimo moraju uvažavati mnoštvo elemenata koji neće destruirati njihovo društvo, moraju omogućiti dijalog s mladima, motivirati ga postavljanjem pitanja o stvaranju zajedničkoga društva.

Zašto je u nas takvih pitanja malo?

Ima ih sve više. Ne zaboravimo da smo nedavno imali rat, čiju tragičnost najmlađa generacija nije dokraja shvatila, posebno njezine posljedice koje se moraju argumentirati.

Vjerojatno je to posljedica i neoliberalne koncepcije svijeta, koja je sve podredila hedonizmu?

Nisam ocjenjivač američkoga pragmatizma i ideologije. To je prevelika zemlja s previše nacija i naroda koji se nastoji homogenizirati i s mnoštvom problema s mladima. Posljedica toga je svojevrsna književna fantastika, koja nije posljedica literature, nego posljedica života.

Tko je u nas vlasnik istine o našoj stvarnosti, demokracija koja pristaje na sve manje demokracije i sve više neoliberalnoga totalitarizma ili ostaci komunističkog totalitarizma? Dakle, jesu li vlasnici neoliberalna ideologija ili bivša utopija?

Utopija postoji u različitim oblicima, čak se i prikriva da je riječ o utopijskom, što, kako je rekao Staljin, u stvarnosti ne postoji. Pitanje imaginacije jako je bitno, ali ako realizacija imaginacije postaje okrutna, onda se pitamo nije li upravo sloboda od istine učinila sve najgore? Jer biti toliko ravnodušan, a opet tjeskoban i nemoćan za komunikaciju, znači da živimo u društvu koje se mora zapitati što se sve zbiva s društvom koje su velikim dijelom gradile i književnost i kultura. Većina mladih ljudi nije ni svjesna toga da postoji mogućnost da se dio onoga što si nisu razjasnili može riješiti vlastitom pameću, razgovorom sa susjedima i knjigama, pa sve rješavaju agresijom ili vlastitim skončanjem.

Nije li nemoć suočenja s posljedicama rezultat ne samo slabog obrazovanja nego i raznih manipulacija?

Niti želim niti mogu biti onaj koji će književnost dovoditi u pitanje ako čovjeku može ukazati na put pronalaženja dijela sebe, a uz to u društvenom smislu neće biti ekstreman. Pisao sam o tome dosta davno, spominjući Györgya Lukácsa, koji je bio zanimljiv teoretičar književnosti. On je uoči Drugoga svjetskog rata napisao: „Mi ne možemo više disati u jednom zatvorenom svijetu. Pronašli smo produktivitet duha, zato su arhetipovi za nas nepovratno izgubili svoju predmetnu očevidnost i naše mišljenje kreće beskrajnim putem nikada potpuno ostvarene približnosti.“

Nije li to bijeg u apstrakciju?

Ne, ne. U početku sam i ja tako mislio! Lukács kaže: „Ne možemo više duhovno obitavati, ugrožena je naša duhovna produkcija, ne možemo više egzistirati primjereno duhovnom bitku. Zato ne možemo više disati. Neophodno je riječ disati, istaknuti i približiti, jer nije sigurno da smo je danas shvatili primjereno njenoj težini. Svijet u kojem opstojimo u tolikoj je mjeri zagušljiv da su nama ljudima gotovo uskraćeni takvi zemaljski izvori kao što je disanje.“

Je li danas teže biti intelektualac nego u vrijeme komunizma?Je li se teže opredijeliti i stati na pravu stranu?

Ne bih rekao da je teže. Na neki način ljudi se danas pitaju je li to potrebno. To ima neko značenje u onih koji se žele isticati. To je razumljivo nakon sama rata, kada su ljudi bili duševno potpuno razoreni. Naš je rat još tu, mi bismo htjeli disati, a mnoštvo stvari nije razriješeno. Drugo, potreba za slobodom staro je pitanje, ali ga moramo realizirati na nov način.

Kako?

Moramo ljude podučiti, ne samo putem škola, da znaju na koji način funkcioniraju ljudi u svijetu, od pimpeka pa do ne znam čega. Moramo ih upućivati na komunikaciju, upozoravati na izgubljen osjećaj za bliskost. Nikada nisam osjetio da postoji neka velika razlika između mojih susjeda i mene, a mi ipak sve manje komuniciramo.

To je posljedica pohlepe za materijalnim?

Da. To je pokušaj da se napravi nešto što će biti prepoznatljivo, nešto što će govoriti da je to on. Da ima svoje ja i svoj stav.

Materijalnim se pokušava nadoknaditi bliskost?

Da, da. To je početak problema.

Na Zapadu se sve više govori i piše da je izlaz u nacionalnome, u identitetskom?

Po mom sudu jako griješimo ako parolaški inzistiramo na nacionalnom, a to povežemo s revizijom prošlosti. Izgubit će se veliki broj ljudi koji žive na drukčiji način, ali su naši. Oni su isto što i mi, samo su posljedica pokušaja koji nije uspio da svi mislimo isto. Da bi ovaj razgovor bio potpun, trebao bi sudjelovati i netko tko je psihijatar s velikim znanjem, a ne netko tko bi odmah propisao lijek.

Ne čini li vam se da je smetnja pluralizmu ideološka zabetoniranost, aprioristički zaključak da je sve lijevo tobože napredno, a sve tradicionalno ili konzervativno natražnjačko?

Konzervativno može biti konzervativno jedino ako se primjenjuje kao oružje protiv nekoga tko može biti i drukčiji. Naše je društvo prenapeto, pa se moramo plašiti jedino sami sebe. Uvijek je prenapeto. Kada malo promislim, osim straha i tjeskobe ne nudi mnogo ni starima, a kamoli mladima.

I zato se stalno potencira prošlost?

Da, prošlost je alibi svima.

Svijet će i dalje ići u kaos?

Volio bih da ide u kaos jer kaos pročišćava. Ali neće otići u kaos jer je sve kontrolirano. Zato je važno da svoju umjetnost pokazujemo, a ne skrivamo. Mali smo narod s mnogo vrsnih umjetnika, koje treba otkriti i pokazati. Nevjerojatno je da smo dali toliko umjetnika i znanstvenika, a da nas je tako malo. Jednom bi se morao završiti sukob umjetničkih institucija ili onih koji nadziru te institucije. Morala bi prestati međusobna napadanja, pljuvanja, onemogućivanja, potreban je skladan sustav od Dubrovnika do Kumrovca.

Kada ste uređivali Pitanja, a počeli ste 1968, u njima su objavljeni tekstovi koji su i prije Jean-Françoisa Lyotarda pisali o „postmodernom stanju“ moderne umjetnosti. Jesmo li danas u postmodernom stanju ili postmodernom dobu?

Danas smo u kaotičnom dobu ekonomskih ratova, bankarskih manipulacija, propasti tzv. „malih država“ i osiromašenja njihova stanovništva. Stvaraju se novi gospodari koji nastoje vladati svijetom, tako da smo u svojevrsnom neprekidnom ratu. To je rat koji neprestano prizivaju „postmoderni vladari“ svijeta. Problem su i ljudi koji vladaju, a nemaju stvarnu moć ni znanje za izlazak iz „postmodernoga kaosa“.

Nakon dekonstrukcije i postmodernizma kamo će svijet?

Dekonstrukcija je tek oblik nove konstrukcije, to je kotačić postmodernizma. Postmodernizam je svojevrsna obnova „svega postojećeg“, analiza svega što se postiglo i čemu bi se društvo i umjetnost valjali uputiti. Recimo: imamo malo teoretskih tekstova o književnosti, posebno pjesništvu. Nemamo ni časopise koji bi ih objavljivali ili imamo povremene časopise do kojih čitatelji i ne znaju doći. Kultura je onaj višak koji su odbacili i novine i razni zabavni časopisi, tako da su ljudi upućeni na ono što imaju: televiziju i njezine brojne programe te filmove i serije. Svuda bitka za profit i gašenje novih medijskih pokušaja, dakle i svijesti o svijetu novih književnoteorijskih nakana. Posljedica svega toga su ljudi koji se boje izabrati.

Možda ne znaju?

I ne znaju. Da bi se znalo, mora se znati vlastita povijest, vrijeme koje najčešće nestaje u zaboravu i poluznanju svega što i sami jesmo.

Kako znati svoju povijest i sebe kada nas mediji svakodnevno antagoniziraju? Kada se diskvalificira svatko tko misli drukčije.

Ne bih ulazio u detalje iscrpljujuće bitke za tržište, što znači za ljude koji će posegnuti za nekom istinskom informacijom koja će im objasniti dan u kojem su na poslu ili bez posla. Ti ljudi moraju reći nešto o tome što se stvarno događa ukupnom društvu, a ne šutjeti i čekati da to za njih govore drugi. Pogotovo da to govore mediji koji su vezani i uz one koji bdiju nad novcem i biraju teme i političku stranu, što je često samo privremeni posao onih koji nadziru društvo i ono što su u njemu stekli. Imamo dobrih novinara; kolumnista, feljtonista, analitičara, ali nema stvarnoga dodira između njih. A uz to smo i sredina koja ne može financijski izdržati desetak suprotstavljenih novina.

Nije kao u doba, primjerice, Krležina Pečata. Kad smo kod Krleže, recite koliko ideologijska matrica Krležu danas još čini ideologom?

Upravo je izašla svojevrsna biografija Krležina življenja i pisanja u kojoj se mnogo toga može saznati i shvatiti o sudbini polemičara i angažiranih pisaca, posebno o Krleži. Mnogo toga o Krleži mora se gledati i shvatiti na temelju društvenog konteksta i biografije, ali prije svega čitanjem njegovih knjiga i kazališnih dosega. On je stvorio prvu našu građansku dramu i prvi je svojim dramskim radovima (Kraljevo) anticipirao neke zahtjeve suvremenoga kazališta, ali je znakovito da do Zastava nije stvorio roman profila i širine koju je želio. Tek u Zastavama romaneskno sintetizira oblike društvenoga romana, ispisujući dotad tisuće stranica polemika, glosa, pamfleta i eseja, koji su, svojim najboljim dijelom, upravo parabaza tog do Zastava nenapisana romana.

I pored očiglednih pukotina, Krleža je jedan od naših najambicioznijih pisaca. Njegovo se djelo prelijeva preko rubova, nastojeći dosegnuti granice jezika i svijeta. Stoga je i temeljni racionalizam često u opreci s „magmatskim silama bića“ iz čijih se dubina rađaju umjetničke zamisli, jer, po Krleži, „ljudski je nagon koji se opire smrti roditelj svake žive umjetničke zamisli“. Umjetnička nadahnuća naviru „više iz primozga“, dio su skrivene strasti, stihijskog i zaumnog u ljudskom biću, a „umjetnički stvarati ne znači samo htjeti već i umjeti“.

U knjizi Radiodramski žanr hrvatske književnosti pišete i o manipulativnoj moći medija. Jesu li vas mogućnosti medija iznenadile ili razočarale?

Ta je knjiga svojevrsno priznanje radiodramskom žanru, koji je svojevremeno omogućio da mnogi pisci upravo na radiodramskom programu dosegnu najširu slušateljsku publiku. Svi su poznati pisci radiodramski obrađeni, snimljeni, i sada je mnoštvo njihovih radova negdje „mumificirano“, iako bi se mogao napraviti svojevrsni književni radiovremeplov emitiranjem njihovih snimljenih radova. Moja knjiga potvrđuje da je radiodrama još jedan bitan element naše ukupne književnosti, naše književne prakse, unutar kojega ima toliko stvari koje nismo dokraja otkrili, razriješili i objasnili, a trebalo bi biti dio naše medijske zbilje. U svijetu taj nam je žanr priskrbio fantastične uspjehe, pokupilo se mnoštvo nagrada jer smo imali i umjetnike koji su u tehnologiji i obradi radiodrame bili vrsni inovatori.

Jesu li ti uspjesi bili razlog što su najbolji hrvatski pisci pisali radiodrame?

Uspjeh je došao poslije. Hrvatski su pisci sami birali radijski medij jer su neko vrijeme bili pod nadzorom vlasti i „političke estetike“. Rezultat su toga njihove fantastične drame i proze koje su bile često reprizirane. Knjigom Radiodramski žanr hrvatske književnosti htio sam pokazati da postoji izvrstan žanr hrvatske radijske proze. Znanstveno je područje gotovo od nastanka hrvatske radiodrame pa do današnjeg dana i njezine sudionike obradio u nizu vrsnih znanstvenih knjiga dr. Nikola Vončina i njemu treba uistinu zahvaliti za neumorni rad.

U radiodramskom eseju o Ranku Marinkoviću, čija je stogodišnjica rođenja nedavno obilježena, apostrofirate šutnju. Ne kročimo li sve više prema vremenu u kojem će šutnja biti sve glasnija?

To je Ranko Marinković, on se uvijek pitao što je istina, što je ljubav, što je ljudska pripadnost i što se zbiva s „društvenim Molohom“ koji nastoji sve progutati i obezvrijediti. Marinković naizgled tumači svijet „svojim“ žandarima, kiklopima, ovima i onima, ali njegove radiodrame Albatros, Anđeo, Benito Floda von Reltih, Božje oko, među prvima su otvorile radiodramsku kartu velikoga pisca.

Slušajući njegove radiodrame uvijek sam pomišljao: Bože, daj da ljudi čuju taj Marinkovićev hrvatski jezik, to je bogatstvo jezika koji upravo množinom detalja rekonstruira vlastitu domovinu. Slično je i sa Slobodanom Novakom i njegovim „izgubljenim zavičajima“, zgusnutom radiodramskom evokacijom kojom spaja izgubljena vremena, koja se zapravo objedinjuju u romanu Mirisi, zlato, tamjan.

Niste mi odgovorili na pitanje ide li naša i svjetska književnost sve više prema šutnji kao protestu?

Šutnja je potrebna jer je sve više onih koji neprestano govore, a nitko ih ne čuje od silne galame. Šutnja je možda i pokušaj da se neki književnici književno saberu i shvate kako hrvatska književnost može i bez njih opstati i preživjeti. Mnogi od njih iznenadili su se kad su uvidjeli da književni svijet i bez njih itekako živahno funkcionira. Kao da to mnoštvo književnih glasova, koje ne uspijevamo recenzirati zbog malo časopisnoga prostora, zapravo postaje svojevrsnom čitateljskom potporom šutnji. Doduše, mogli bismo reći kako se vrhunski pisac možda očekuje, ali zasad je to šutnja.