Urešena pozornica života

U Senečićevoj monografiji Venezia isprepleću se razigrani crteži i naracija. U mediju riječi autor pokazuje intrigantne odlike; otkrivamo pisca s izraženim smislom za gradnju scene, vještim dijalozima, sažetim opaskama te duhovitošću koja osvaja

Kad sam prigodom zadnjega posjeta Ve­ne­ciji – a nakon cjelodnevnoga vrludanja stradama, callama, campima, piazzama, fondamentima, pontima i kako li se sve ne zovu njezine javne površine… u društvu prijatelja Vincenza, najboljega poznavatelja svih zakutaka Serenissime što ga možete zamisliti – istodobno teških nogu i laka koraka, ušao u knjižaru vraćajući se na ferrovia (željeznički kolodvor Santa Lucia), ciljano potražih literaturu o „najčudesnijem gradu na licu Zemlje“ – kako bi mogao glasiti jedan od nemuštih pokušaja verbalnoga dočaravanja Venecijina neuhvatljiva kolopleta lica i naličja; zbilje i privida. Dakako da je prevladavala standardna ponuda, prepuna razgledničkih banalnosti, blistavo upakirana („znaju to oni, Talijani, lijepo upakirati“, podsjetio nas je Predrag Matvejević na predstavljanju djela o kojemu je riječ). Pa ipak, našao sam nemalen broj knjiga koje pružaju ozbiljan i nadahnut, u najmanju ruku originalan pogled na grad-metaforu. Odlučio sam se za kompilaciju tekstova što ih je pod naslovom Venice – Tales of the City okupila Michelle Lovric; u toj su antologiji smješteni ulomci tekstova nekih od najsjajnijih pera svjetske književnosti, ali isključivo zapadnoga kulturnog kruga. No i drugi umjeli su i uspjeli napisati stranice koje zavređuju pozornost.

Željko Senečić, Santa Maria della Salute, 2011.

Jedan od onih koji nisu uvršteni u spomenuti zbornik, a ostvario je snažan prilog literaturi o gradu na vodi – kod nas, moj je dojam, i najcjenjeniji, a vjerojatno i precijenjen – jest Joseph Brodsky (ruski pjesnik i američki esejist, kako je sam za sebe rekao) čiji je Vodeni žig izrazito subjektivnim tonom obojena refleksija o raznolikim životnim pojavnostima, kojoj je melankolični grad poslužio kao nužno zrcalo. „Venecija je najluđi grad u Europi koji u ruskim snovima podsjeća na Piter“ (Sankt Peterburg, op. a.) – rečenica je koju možemo čuti na početku ruskoga filma Šetnje s Brodskim.

Novi biser u nizu

I Druga Venecija našega Predraga Matvejevića zaslužuje uvrštavanje na popis literature koja nastoji nekonvencionalnim pristupom – premda je, doduše, fokusiranje na sitnice, na naličje blještavila i općenito marginalije, metoda već dobro poznata – ovjekovječiti mitsku i enigmatičnu, a zapravo ravnodušnu zavodnicu.

Izd. VBZ, 2012.

A sada smo dobili osobito zanimljivo i prilično neobično djelo koje se ulančava u nisku tekstova (a pritom i slikovnih prikaza) o magičnom toposu: crno-bijelu monografiju naslovljenu Venezia koju supotpisuju Željko Senečić i Margarita Sveštarov Šimat. Prikažimo strukturu knjige. U njezinu su središtu (a zauzimaju i najviše prostora) crteži koje Senečić, akademski slikar i svestrani filmski djelatnik (scenograf, redatelj itd.) desetljećima radi u gradu koji se pruža oku, opsesivno bilježeći njegove vedute. Ti se crteži na uvjerljiv način koriste lakoćom pera usporedno s prostranošću nepokrivenih ploha te je njihova draž neupitna. Nerijetko s mrljama tinte koje su, iako nemaju nikakva logičkog značenja jer ništa ne opisuju, dobro legle pa ne samo da nadopunjuju kompozicije nego im daju i karakter; primjerice mrlje na zvoniku ispred San Marca, na Castellu, Ponte dei Sospiri. Ti su crteži ispunjeni nepravilnostima – nastalima hitrim prostoručnim zapisom – što korespondiraju treptaju pogleda te izostanak luka na arkadama ili pravoga kuta na građevini, nagnutost tornjeva, stupovi zamalo u trku nimalo ne smetaju i potpuno su uvjerljivi, dojam je – prirodni. Oko raduje ritam pilona kao i rasplesane bifore gotičkih prozora, kadrirana sličica unutar slike – sve je obavijeno prozračnom bjelinom papira.

Magični grad oka, sa svojim sentimentalnim, patetičnim i/li melankoličnim vizurama (ovisno o promatraču) jedini je i isključivi cjeloviti karakter, ljudi su tek dopune. I dok figure za stolom ispred Floriana (Procuratie Vecchie) posjeduju karikaturalne, ali još ljudske fizionomije (možda i autorova autokarikatura), ostale doživljavaju metamorfozu u kukcolika stvorenja u masama – nema tu simpatije za turističke horde („Ni ja ni moja Venecija ne podnosimo ljude“, kaže Senečić).

Datacija obuhvaća vremenski raspon od 1989. – Santa Maria della Salute, do s kraja prošle godine, ali mijene crteža u protekla dva desetljeća ne mogu se uočiti. Koncentracija je istovjetna, intenzitet nervature risanja ne popušta. Zanimljivo je svakako i prebacivanje crteža u negativ – efektno rješenje koje pokazuje novu kvalitetu koju donosi reprodukcija i knjižni tisak s rasporedom odabrane građe.

Filmičan solilokvij

Od vizualnih priloga valja spomenuti još i crno-bijele fotografije Senečića s leđa ili iz profila (nikad s lica); na njima vidimo promatrača kako promatra vedutu. Utonuo u okoliš, stopljen s dubokim sjenama (nastalima pojačanim kontrastom) koje izjedaju forme i bremene prizor, promatrač je istodobno distanciran i uključen u život grada. Fotografije imaju još jednu ulogu; one čine prijelaz s crteža na tekst nekako prirodnijim, barem umekšanim. Naime, u svom solilokviju Senečić vodi čak četiri pripovjedne linije - primjenjujući pritom izrazito filmski postupak vremenskoga premještanja – koje objedinjuje on sam i njegov imaginarni dvojnik (alter ego kojega zove Alter!), a mjesta zbivanja su Hrvatska oko 1950. (vrijeme Informbiroa) te Venecija 1955/56. (Senečić je tada student slikarstva), 1966. (Senečić je scenograf filma Rondo) i nepotopljiva pozornica komedije dell’arte naših dana (istina, spominje se još i prosinac 1968). Obrat je u ovom: sada se arhitektura povlači u drugi plan i postaje okvir za naraciju. I u mediju riječi autor pokazuje intrigantne odlike; otkrivamo pisca s izraženim smislom za gradnju scene, vještim dijalozima, sažetim opaskama te duhovitošću koja osvaja. Tako je upravo urnebesna scena u kojoj radnja kulminira na molu ispred Duždeve palače; Senečić u hipu završava crteže, kolega mu ih trga iz bloka i uspješno prodaje američkim turistima (valja siromašnim jugoslavenskim umjetnicima platiti preskupi hotel), a Alter rezignirano zaključuje: „Ovo je dokaz kako je Bog slijep.“

Toliko osobno doživljena, odnosno doživljavana Venecija, prenesena opservacijama likovnjaka i vlastitim sudjelovanjem, ne postaje samo metafora za različite namjene nego i oživljuje kao sudionik zbivanja, sugovornik u razmišljanjima, gotovo rame na koje se možemo osloniti.

I dok su Senečićev tekst i crteži višeslojno zanimljiv komplementarni par – dopuna jedno drugom (dopuna zaogrnuta i spomenutim fotografijama), tekst Margarite Sveštarov Šimat, pak, u funkciji je predgovora. To je kontrapunkt – vrstan, solidan kao u gotičkih katedrala, izdržao bi naprezanja protusilnica – koji kao stručno fundiran esej podupire cinično-humoristične eskapade skeptičnoga umjetnika. Iako kaže da neće primijeniti kunsthistoričarski diskurs, onako usput autorica ipak nije odoljela okarakterizirati crteže („iznimno nervozni grafizam sjeda na gornje obrise arhitekture“) i još mnogo toga izreći u malo riječi. Povjesničarka umjetnosti – koja bi rušila, ali samo maglom Čistilišta, te gradila „iluziju veću od svake stvarnosti“ – ponajviše je maestralno proširila kontekstualni okvir Senečićeva risokazivanja.

Kada je o uzaludnosti svakoga napora riječ – a to je konstantni podtekst dijaloga između pripovjedača i Altera – sjetim se Viktora Šklovskoga i njegove, odnosno Tolstojeve, energije zablude (rus. energija zabluždenija) i njihove želje da se ista nikada ne okonča jer „najteže u zabludi (…) jest pronaći pravi put“ (V. Šklovski).

Zato Senečiću, dobro si učinio: odj... Altera, nastavi venecijaniti. Premda, možda će ipak posljednja biti njegova.