Radost igre darovita podmlatka

Najizvođenijega suvremenog hrvatskog dramatičara － dakako, Miru Gavrana － uvijek su zanimale moguće (ili barem zamislive) dramske situacije kojima su protagonisti slavne i/ili povijesne osobe: kako u ranom djelu Noć bogova, tako i u nešto kasnijima Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Shakespeare i Elizabeta i drugima. Farsa Noć bogova (1986) na pozornicu izvodi francuskoga apsolutnog monarha Louisa XIV. (1638–1715), poznata po skromnosti, vidljivoj po imenu Le Roi-Soleil (Kralj Sunce) i po izreci (koja nije strana ni današnjim političarima) L’état, c’est moi (Država, to sam ja), njegova (koliko je to objektivno i subjektivno moguće) prijatelja Moličrea te anonimnu dvorsku ludu. Ti prijatelji, tijekom neke vrsti Saturnalija, proslavljaju desetu obljetnicu svoga neformalna druženja － jasno, pijanÞevanjem (radnja se zbiva u vinskom podrumu, zaboga, pa to je Francuska!) i manje-viÜe grubim Üalama. PijanÞevanje i muÜka kamaraderija postupno prelaze u ponešto predugu ekspoziciju središnjemu dijelu farse, kako je sam autor definirao svoj komad.

Razigrana ekipa Noći bogova

Iznenada, Louis XIV. iskazuje svoj talent suverenoga guastafeste (kvariigre): upozorava svoje prijatelje da je saznao za njihovu malu podvalu, kažnjivu smrću kao neporeciva laesa maiestas,

naime, za izvođenje farse u kojoj je ocrnjen kao bludnik, zavodnik i nasilnik. I tada su prisiljeni odigrati je samo za njega － jedina, povlaÜtena i svakako pristrana gledatelja. Ta je farsa kratka, mračna i romantičarski obojena: lijepa glumica Molineaux, koju je volio i Moličre, radije odlazi u smrt negoli da podlegne obligatornom udvaranju Kralja Sunca. Kad prijateljstvo bude razvrgnuto, a Moličre ode, postaje očigledna dijabolična dvoličnost Lude － koja zahtijeva da autor takve uvredljive farse bude primjerno ka×njen, smrµu trovanjem tako da umre tijekom predstave, pred oÞima publike.

Djelo mladoga Gavrana Noć bogova govori o prirodi vlasti, o predodžbi nedodirljivosti koju ona ima sama o sebi, o realnoj nemoći podanika, o delikatnome odnosu između vlastodršca (pa makar se on prikazivao i kao dobrohotni pokrovitelj, mecena) i umjetnika. Nadahnuto i vješto napisan, dinamičan, razmjerno jednostavan i pun obrata － nije Þudo Üto je do danas ne samo opstao u svojoj aktualnosti nego i do×ivio punih dvadeset premijera u raznim teatrima, u zemlji i inozemstvu. Najnoviju verziju, premijerno izvedenu 15. o×ujka u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, rutinski i znalaÞki re×irao je Robert Raponja vodeµi sigurnom rukom mlade glumce Edija ╚eliµa, Ivana ╚aÞiµa i Jakova Gavrana (diplomante osjeÞke UmjetniÞke akademije) iz scene u scenu, s brzim prijelazima, bez stanke ili praznoga hoda, s maksimalnim koriÜtenjem provjerena efekta teatra u teatru.

Jasmina Pacek pobrinula se za historicističke kostime i prikladnu scenu (dobro opremljen, kao što kralju i dolikuje) vinski podrum.

Iako je nekima od nas još u sjećanju zagrebačka glasovita izvedba iz 1987. (Teatar &TD, Vanja Drach, Ivica Vidović, Vili Matula), predstava Teatra Gavran zasigurno plijeni pozornost golemom uloženom energijom i radošću igre darovita podmlatka hrvatskoga teatra.