Rad u duhu tradicije i suvremenosti

Ovih se dana moramo rastati od Radovana Vukovića, ravnatelja zagrebačkog Umjetničkog paviljona. Dobiva se dojam da je ravnatelj koji je instituciji dao njezin identitet pao žrtvom političke „slagalice“ dvije godine prije mirovine. To više gorak okus ostavlja činjenica da se za razlog njegova razrješenja dužnosti plasirala vijest koja je poslužila kao zvučan naslov, „ otkriće“ jednih već požutjelih novina: naime da nema položen stručni ispit, što je a) neistina i b) irelevantno jer natječaj za ravnatelja nije ni tražio položen stručni ispit. Vuković je to demantirao, ali svima su zanimljiviji senzacionalistički naslovi, makar i neistiniti.

Radovan Vuković u svom donedavnom uredu

Radovan Vuković, je 2001. dolaskom na mjesto ravnatelja postavio kao glavnu zadaću program obnove i modernizacije tehničke infrastrukture te provođenje sustavne reorganizacije rada i poslovanja ustanove na unutarnjem i vanjskom izložbenom planu. Konačni je cilj bio instituciju iz 19. stoljeća prilagoditi suvremenim javnim potrebama najšire publike i zahtjevima struke. Nastavio je izložbenu tradiciju organiziranja velikih i važnih izložbenih projekata u suradnji s uglednim domaćim i međunarodnim institucijama (Proljetni salon 1916.-1928.; Zagreb – Munchen: Hrvatska umjetnost i Akademija likovnih umjetnosti u Munchenu; Sto vrhunskih djela hrvatskih likovnih umjetnika 1850.-1950. iz zbirke Narodnog muzeja u Beogradu; Španjolska umjetnost na prijelomu stoljeća u suradnji s nacionalnim muzejom Reina Sofia u Madridu; Granzotto/ Vuković: Kinetizam od početaka do danas u suradnji s Instituto Nazionale d’Arte Contemporanea u Rimu i druge). Osuvremenjivanjem i tehničkim opremanjem galerijskog prostora, uz uvažavanje njegovih specifičnih ambijentalnih mogućnosti, otvorio se prostor za radikalnije zahvate poput ciklusa multimedijskih i site specific izložbenih projekata ambijentalnoga karaktera slikarskih, kiparskih i videoinstalacija (Ivana Franke, Ante Rašić, Duje Jurić, Zlatan Vrkljan, Tomislav Buntak, Matko Vekić, Miroslav Šutej) te poticanje autorske koncepcije međunarodnoga karaktera.Sonja Švec Španjol

Otpust umjesto nagrade

Kolega Radovan Vuković odlazi s mjesta ravnatelja Umjetničkog paviljona u trenutku kad je njegova izložbena politika zaslužila puno priznanje, u trenutku u kojemu nije zabilježena kriza njegove koncepcije vođenja te ustanove, u trenutku u kojem bilježimo dovršenje uređivanja i restauriranja fasade Paviljona i u vrijeme kad ga je još polovina mandata dijelila od mirovine. I nogometni treneri znaju da se momčad koja pobjeđuje ne mijenja (ako nije nužno), hoće li to saznati – i kada – i oni koji (političkim manirama) kadroviraju u kulturi – drugo je pitanje.

Ne želim dovoditi u pitanje kompetencije budućega ravnatelja – nemam za to nikakva razloga pa ni motiva – ali moram izreći na glas pitanje, koje me muči: Kakvi smo mi to ljudi, kakva smo mi to sredina, ako ne znamo prepoznati predanog, ozbiljnog i kvalificiranog radnika, ako ne znamo honorirati dugogodišnji savjestan i uspješan rad, koji ujedinjuje pažnju prema baštini s brigom za budućnost i ako nemamo poštovanja za „minuli rad“ i dob radnika? Gdje nam je – ako već nemamo strukovne – ona sindikalna, cehovska, kolegijalna savjest?

Sve sam ovo spomenuo upravo stoga što u pravilima igara koje se ovdje vode nema nikakve garancije da se isto neće dogoditi i Vukovićevu nasljedniku i mnogim drugima, kao što se već i događalo.

Ova me zgoda podsjetila kako je nedavno od nas otišla, nakon vrijedna života i poštena rada, kolegica Vera Kružić-Uchytil, bez pravoga javnog pozdrava, bez izraza zahvalnosti ili priznanja: kao da je nijemo prošla kroz vrijeme, kao da nikakav trag nije ostavila. Čini se da pribivamo u vremenu kad osjećaj javne odgovornosti i čestitosti u javnim poslovima traje tek u srcu i u glavi pojedinca.Igor Zidić,

povjesničar umjetnosti i predsjednik Matice hrvatske

Vrhunska kvaliteta u cjelini

Proteklih dvanaest godina zahvaljujući Vukoviću Umjetnički paviljon uspostavio je vibrantnu scenu suvremenih umjetnika, ispreplećući dinamičnim ritmom velike retrospektivne i tematske izložbe s izložbama ambijentalnih postava suvremenih umjetnika. U toj cjelini iskaza zrcalila se vrhunska kvaliteta koja se povezivala po svojim dometima bez obzira na stilsku ili vremensku odrednicu. Okupljajući stručnjake s područja povijesti umjetnosti koji su dali novi uvid i interpretaciju u pojedine opuse velikana hrvatske umjetnosti te pojačavajući te naglaske s inovativnim likovnim postavama nanovo i istovremeno na nov način potvrđivali smo i provjeravali vlastita viđenja. Ambijentalnim projektima također je Umjetnički paviljon prezentirao novi način viđenja umjetničkoga likovnog stvaralaštva te se time dodatno ukazivalo na neiscrpnu moć invencije likovne umjetnosti, dotad u našim prostorima nepoznate kulturnoj javnosti. Ta sinergija stilskih odrednica već završenih likovnih opusa u sučeljavanju sa suvremenim bit će još zornija kada bude dovedena do kraja realizacija Vukovićeve koncepcije uspostave i donjega prostora Umjetničkog paviljona za likovna događanja.Ariana Kralj,

ravnateljica Gliptoteke HAZU

Držanje razine

Stručno djelovanje i radni angažman Radovana Vukovića pratim već dugo. Kao likovni kritičar više sam puta pisao o izložbama u Galeriji Galženica, dok ju je on – gotovo dva desetljeća – vodio. Ta je galerija izvan Zagreba, u Velikoj Gorici, održavala najveću moguću razinu prezentacije, ne zaostajući za najboljima u našoj sredini, a voditelj je zdušno animirao mjerodavne kolege da se odazovu priređivanjem problematskih, tematskih i panoramskih izložbi. Nakon što je Vuković izabran za ravnatelja Umjetničkog paviljona još je odlučnije afirmirao vrijednosti i domete domaće i inozemne likovne umjetnosti. Naslijedivši nezaboravnu Seku Ukrainčik, nastavio je sa sustavnom prezentacijom protagonista i glavnih pokreta, tendencija i stilova hrvatske likovnosti, a vlastitom je inicijativom otvorio prostor mlađim, aktualno poticajnim umjetnicima, davši im priliku da načine djela, ambijente i cikličke cjeline (site-specific), posebno zamišljene i namijenjene dijalogu sa svojstvima izlagačkog mjesta i teretom genius loci. Svojim je tekstovima Vuković znalački interpretirao pozvane i prihvaćene umjetnike, a posebno je branio motivaciju plodne razmjene tradicionalnih i inovativnih disciplina i postupaka.Tonko Maroević, akademik

Politički motivirana smjena

Gotovo je nemoguće ne uočiti frapantnu sličnost situacije u kojoj se našao kolega Radovan Vuković s onom u kojoj se prije nekoliko godina našao kolega Božo Majstorović. Obojicu su, nakon završetka mukotrpnih obnova zgrada, upravna vijeća, pozivajući se na zakonsku mogućnost i prozirne razloge, odlučili osloboditi ravnateljske dužnosti. Sada je Majstorović Vukoviću neizravno priuštio isto ono što je sam doživio u Splitu. U biti, riječ je o smjeni kadrova motiviranoj pozadinskim potezima onih koji manipuliraju gradskim upravama. Rezultati rada u obama slučajevima u biti nisu upitni, a sukobima ionako sklona struka po starom načelu „zavadi pa vladaj“, na radost administracije koje odlukama upravnih vijeća pere ruke i od elementarne ljudske zahvalnosti, tone u sve dublje podjele. Tijekom svoje karijere s obojicom kolega imao sam vrlo dobru suradnju i ostvario uspješne izložbe. Kolega Vuković, nakon što je ni iz čega stvorio Galeriju Galženica te je otvorio suvremenoj umjetničkoj produkciji, uspješno je programski i infrastrukturno osuvremenio i Umjetnički paviljon. Otvorio ga je i umjetnicima i kustosima u intrigantnoj mogućnosti ambijentalne prezentacije, sustavno je njegovao fotografiju, koja je danas publici jedna od najzanimljivijih disciplina, a uz uvažavanje novomedijske prakse, njegovi programi nisu zanemarivali ni tradiciju hrvatske moderne na kojoj je ugled Umjetničkog paviljona izgrađen, ni njezine suvremene izvedenice. Kad se tomu pribroje i zameci međunarodnih suradnji, čak i uz valjanu pretpostavku da uvijek može bolje i više, preostaje nam pitati se o razlozima promjene stava Umjetničkog vijeća koje je godinama podupiralo njegov program. Nije riječ o izoliranom slučaju. Izvjesno je da predan rad nije jamstvo novoga ravnateljskog mandata, štoviše, to je siguran put u neizvjesnost i nezaposlenost. Čemu se onda čuditi ravnateljima velike većine javnih institucija koji minimum aktivnosti njeguju kao uvjet osobnog opstanka.Branko Franceschi, povjesničar umjetnosti

Pokretač Paviljona

Ne ulazeći u odluke Upravnoga vijeća Umjetničkog paviljona, želio bih iznijeti nekoliko usputnih riječi koje se tiču dosadašnjega ravnatelja, prof. Radovana Vukovića. Iznio bih tek dvije crtice koje dobro profiliraju prisutnost i Vukovićevu ulogu na hrvatskoj likovnoj sceni kroz tridesetak godina. Kao voditelj Galerije Galženica iz Velike Gorice sjajno je odradio svoj posao do te mjere da se ta periferna, provincijska galerija nametnula kao vitalna izložbena točka koju je valjalo s prostora centra mjesečno posjećivati, kako bi se pratila aktualna likovna događanja. Stečeno iskustvo i relevantnu informiranost Radovan Vuković je, nedvojbeno, vrlo dobro iskoristio i prenio – dakako u višestruko uvećanim prostornim i značenjskim gabaritima te uz neusporedivo veće mogućnosti – i na tlo aktivnosti Umjetničkog paviljona, u času kad je to bilo i prijeko potrebno. U nesretnim okolnostima duge i neizlječive bolesti inače iznimno agilne Lee Ukrainčik, koja je vodila Paviljon trideset i četiri godine (1966–2000), izložbeni je program nekako sve više i sve dublje tonuo u povijesne teme, bez izazova suvremenosti. S dolaskom Radovana Vukovića to se vrlo brzo preokrenulo te sam mu u to početno vrijeme, tijekom 2002, imao razloga metaforički priopćiti kako je uspio razgrnuti neprozirne zastore, otvoriti prozore, napraviti propuh. Danas je svijetlo i zračno u Umjetničkom paviljonu. Zdenko Rus, povjesničar umjetnosti

Nezaobilazna kulturna točka

Radovan Vuković uveo je Paviljon u 21. stoljeće, fizički, odnosno tehnički, ali i konceptualno i programski osuvremenio ga te u razdoblju od dvanaest godina pripremio velik broj izložaba koje će ostati upamćene u tom razdoblju stasalim generacijama. Otvorio je prostor novim medijima, najsuvremenijim umjetničkim kretanjima, ali što je podjednako važno zadržao i liniju važnih autorskih, monografskih, problemskih izložbi klasika hrvatske i europske umjetnosti. Također je Umjetnički paviljon pod njegovim vodstvom postao važna točka međunarodnih umjetničkih susreta, ali i obnavljanja i održavanja nekih važnih tradicija kao što je obilježavanje otvaranja Paviljona 15. prosinca 1898, što je postao važan godišnji moment okupljanja umjetnika i galerista te time obnovio ulogu koju takve kuće moraju imati u društvenom okupljanju, razmjenjivanju ideja, mjesta događanja umjetničkog čina. Nažalost, Radovan Vuković odnedavno nije više ravnatelj ove važne kuće kulture i umjetnosti, čime zasigurno njegova priča nije završena. Znajući njegove kapacitete i mogućnosti vrhunskoga galerista i kritičara, uvjeren sam da će i u novoj ulozi nastaviti svoj rad i doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti.Miroslav Gašparović, ravnatelj MUO

Karijera prekinuta

na nekorektan način

Nakon dvanaestogodišnjega predanog rada na zahtjevnim izložbenim projektima, temeljitoj obnovi fasade Paviljona, osuvremenjivanju izložbenog prostora, svi koji smo surađivali s Radovanom i bili uvelike zadovoljni njegovim radom, od umjetnika, kolega iz struke, financijaša i publike, očekivali smo da će mu nepune dvije godine prije mirovine biti omogućeno da dostojanstveno završi svoj program u novom ravnateljskom mandatu. Nažalost, to se nije dogodilo, već je, na nekorektan način, kao što znamo, prekinuta njegova ravnateljska karijera i upravljanje tom važnom kulturnom ustanovom.

Potaknuta činjenicom da Radovanu Vukoviću, nakon niza vrlo uspješnih godina rada, nije produljen mandat ravnatelja Umjetničkog paviljona, upitala sam kolegu, direktora jednog belgijskog muzeja, kakva je situacija u njegovu gradu. Kolega je izabran na neograničen mandat i, kaže, ne bi se ni bio prijavio na to mjesto da je drukčije! Kaže kolega, kod nas je teško dobiti ravnateljsko mjesto, jer se ravnatelje smjenjuje samo ako ne rade dobro, tako da mnogi ostaju na svojim mjestima do mirovine.

Očigledno potrebno nam je mnogo više međusobna uvažavanja, poštovanja postignutih re­zul­tata i uviđanja ukupnih karakteristika koje mo­raju krasiti menadžere kulturnih institucija – pored stručnosti i profesionalizma ne zaboravimo ni onaj žar i pozitivnu energiju koja svakodnevne rezultate pretvara u iznadprosječne. Radovan Vuković sve je to imao, i uvjerena sam da će njegova ravnateljska karijera ostati zapamćena.Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a