Prekrivanje svijeta tekstom

U poeziji Nede Mirande Blažević otvara se krhak, nesiguran i neodređen status književnosti i stvarnosti pa se one nesmetano ulijevaju jedna u drugu, a cijeli fizički svijet, povijest i sva ljudska misaonost mogu legitimno postati dio poezije

Odnos literature i stvarnosti jedan je od temeljnih problema teorije književnosti i njezine prakse, a o načinima njegova rješavanja u velikoj je mjeri ovisilo profiliranje pojedinih književnih razdoblja. Svako od konkretnih viđenja toga problema samo je jedno od mogućih. Zato je, posebice u postmodernizmu, osviješteno da književni tekst uzalud priziva ovakvu ili onakvu stvarnost kao jamca svoje autentičnosti i vrijednosti, da nepodudaranje književne tvorbe u odnosu na izvanknjiževnu zbilju otvara vrata proizvoljnosti, posvemašnjoj imaginativnoj i oblikovnoj slobodi te općoj nivelaciji mogućih literarnih svjetova. S druge strane, i status same stvarnosti posve je relativiziran pa se ni ona više ne može doživljavati neovisno o svojim medijskim (dakako, i književnim) simulakrumima. Tako je i postmoderna još jedno od razdoblja u kojima se, relativizacijom i jezika i svijeta, nastoje ukinuti granice između zbilje i sna, realnosti i fantazije, literature i života. Ukratko, u takvu viđenju podjednako je krhak, nesiguran i neodređen ontološki status i književnosti i stvarnosti pa se one nesmetano ulijevaju jedna u drugu.

Vanjsko i unutarnje

Upravo se to događa i u poeziji Nede Mirande Blažević-Krietzman, pjesništvu koje je već davnih dana visoko ocijenjeno unutar suvremene hrvatske poezije, ali joj je recepcija u pojedinim razdobljima bila bitno smanjena, između ostalog i zbog dugogodišnjeg autoričina življenja u inozemstvu, u Sjedinjenim Državama. No nagrada Tin Ujević koju joj je Društvo hrvatskih književnika dodijelilo za zbirku pjesama Vezuvska vrata uvelike je aktualizirala to pjesništvo kao jednu od važnijih sastavnica naše poetske suvremenosti. Koliko god je udjel Nede Mirande Blažević bio ponešto atipičan, nesmjestiv u razdoblju znatnijih polarizacija na scene označenoga i označitelja kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, danas se njezina poezija (u odnosu na to vrijeme već modificirana) doima upravo egzemplarnom. I to u doba kada su sve krajnosti uglavnom iskušane, a ostale su uglavnom individualne – čvršće ili krhkije – poetičke građevine, uvjerljivije ili manje uvjerljive izvedbe. Kako su, dakle, krajnosti već iskušane, njihovo ponavljanje više ne izaziva šok. Pjesnicima preostaje tek mogućnost nekog unutarnjeg autorskog intenziteta, a to često posljeduje ponešto umekšanim poetičkim rješenjima, koja su vrlo brižljiva i prema stvarnosti i prema tekstu.

Tekst natopljen kulturom

Tako je i kod Nede Mirande Blažević-Krietz­man i po tome je egzemplarna. Ona stvarnost vidi tekstualno, a tekst joj u svojoj potpunijoj imaginativnosti i maštovitosti postaje druga stvarnost. Zato i može u poeziju unositi mnoštvo provjerljivih mjesta i ponekad naoko tek pre­pri­čavati stvarne događaje, a da sve to skupa završi u poetskom svijetu znatne snovitosti ili naglašene intelektualne svijesti koja vješto povezuje beskrajno udaljene fenomene. Njezin poetski i životni nomadizam, njezina pjesnička kartografija, zapravo su prekrivanje svijeta tekstom, naviranje zbilje u jezik u kojemu se tek uistinu i mogu iščitavati životni znakovi, tragovi, otisci. Njezin tekst na taj način konceptualizira stvarnost, ali se u njemu istodobno konstruira i sam subjekt pisanja. Stoga pjesnikinja neprestano iskušava vlastitost u životnom filmu koji se događa njoj samoj (u trećem ciklusu zbirke Prašina i fotografiranje), njezinim stvarnim likovima kao što su poznati umjetnici (Yeats, Pound, Rodin, Slava Raškaj, Bela Čikoš Sesija, Musil, Broch, Hundertwasser, Miles Davis, Billy Strayhorn, Bono Vox, Margarethe von Trotta) u prvome ciklusu Vezuvska vrata, ili mitološkim likovima (Afrodita, Zeus, Uran, Kron, Hermes, Odisej, Kalipso, Euridika, Orfej, Had, Perzefona) u drugom ciklusu Afrodita, plavet.

U takvu tekstualnom smislu, odnosno u načelno jednako zbiljskom statusu prirode, kulture, stvarnosti i umjetnosti, valja shvatiti i česte pjesnikinjine eruditske referencije, što se nekim kritičarima učinilo prekomjernim opterećivanjem poetskoga teksta paratekstualnim nametnicima. No kada i takve učene uputnice u trećem ciklusu izostanu, vidi se da svijet naše pjesnikinje ostaje jednako složen, tekstualan, natopljen kulturom (makar i kulturom pogleda). To pak navodi na zaključak da cijeli fizički svijet, cijela povijest i sva ljudska misaonost mogu jednako legitimno i s jednako snažnim učinkom postati dio poezije Nede Mirande Blažević-Krietzman. Ona kao da nam poručuje da iščitavanje raznovrsnoga krajolika SAD-a nije ništa manje složeno, ali ni manje poetsko, od iščitavanja antičke mitologije ili modernih majstora književnosti, likovnosti, glazbe i filma, da izražavanje svega raspona naših unutarnjih stanja upravo zahtijeva sve one erudicijske referencije u koje su se ta stanja projicirala.

Pronađeno vrijeme

Kako rekoh, pjesnikinji sve vanjsko zapravo služi za konstituiranje subjekta pisanja pa u realiziranim slikama, finim psihološko-duhovnim valerima, prisjećanjima ili imaginativnim tvorbama prustovski pronalazi vlastito vrijeme, nadopunjujući sve doživljeno emotivno-misaonom kombinatorikom. Takvo pronađeno vrijeme nema ničega zajedničkog s oponašanjem zbilje, ono nije ni svođenje iskustava na kakva razrješenja, odredbena značenja, već se sastoji u sugestiji životne slojevitosti, često i punine koja se nazire na rubovima ili preko rubova riječi. Dok se Neda Miranda nekoć često utjecala maštovitim preobrazbama jezika, njegovim označiteljskim iznenađenjima te očuđavanju i na izraznoj i na sadržajnoj razini, sada se pak služi posve prohodnom sintaksom, stalnim nagonom za naracijom u koju upleće snažnu maštovitost te vrlo bogatim i nijansiranim leksikom koji joj omogućuje profinjeno rastvaranje svih slojeva zbilje i imaginacije. Njezini se stihovi počesto dovijaju do sinkretizma u kojem se sve može kombinirati sa svime, u kojemu se stalno sinestezijski isprepleću riječ, boja i zvuk te se iskustvo trajanja, unutarnjega vremena, priopćuje svim mogućim poetskim sredstvima. Zato se to pjesništvo, u slučivanju različitih zbilja, neprestano bavi raznovrsnim oblicima prevođenja koja čine razgovijetnim iskustva nastala prelaženjem granica dosadašnjih spoznaja, odnosno u sebe uvezanih sustava mišljenja i življenja:

S mjesta

u zrak.

Iz sekunde

u trajanje.

Iz reda

u kaos.

Svjetlo, tama, jezik neprekidno

traže prevodilačku pozornost

Na kraju, iako visoko misaona, često i u dosluhu s filozofskim i kozmološkim koncepcijama, poezija Nede Mirande Blažević ima i svoju stvarnosnu hrapavost, iznimnu osjetljivost za predmete i njihove aure, za lucidne evokacije konkretnih situacija, za psihološke odnose u kojima, kako znamo, neizrečene, a zapažene stvari mogu biti važnije od izrečenih. Emotivna pak intonacija sama pjesmovnog subjekta, njegov položaj u pjesmi, varira od suzdržane refleksije i intenzivne cerebralne kombinatorike te mirnog pričanja, preko sućutnoga približavanja tuđim egzistencijama i izražavanja vlastitih osjećajnih kolorita, sve do satire na starogrčka božanstva i (samo)ironiziranja ljudi koji žive između dviju domovina pa ponekad nužno bivaju „izgubljeni u prijevodu“. U svakom slučaju i u svojoj novoj zbirci pjesama Vezuvska vrata Neda Miranda Blažević-Krietzman piše vrlo usredotočenu i asocijativno bogatu poeziju koja silnu raznovrsnost iskustava suvremenoga čovjeka, njegov posvemašnji civilizacijski nomadizam, uspijeva držati na okupu ne stežući ga u zatvorene misaone prostore, niti ga pak prepuštajući potpunoj kaotičnosti u koju bi spomenuti nomadizam vrlo lagano mogao prerasti.