Potpuno originalna komedija

Umjetnički ravnatelj Zlatko Vitez na svečano otvaranje VI. Gumbekovih dana – međunarodnoga festivala cabareta – koji u Histrionskom domu traju/e od 16. do 28. ožujka, stavlja praizvedbu Glumačke družine Histrion. Ivica Krajač na hrvatski jezik prevodi naslov L’Affaire de la rue de Lourcine, „jednočine komedije s kupletima“, praizvedene 1857. u Parizu, djelo francuskog autora Eugčnea Labichea, u suautorstvu s Albertom Monnierom i Édouardom Martinom, naslovljujujući je, i stvarajući izvornu tekstotvorbu, Škandal na vuglu Vlaške i Koturaške, u toponimsku odrednicu nepostojećega prostora ugradivši stari zagrebački izraz za „nigdje i nikad“. To djelo, koje se i danas izvodi u Parizu, redatelj histrionske praizvedbe Zoran Mužić određuje kao „potpuno originalnu zagrebačku kajkavsku komediju u kojoj se jede, pije, pjeva i slavi u nekom davnom, slavnijem i sretnijem, izmaštanom dobu“.

U predstavi je vidljiv komedijski stil 19. Stoljeća / Snimio Tomislav Smider

Određena izvrsnom glazbom Zvonimira Presečkoga, koji i decentno i znalački glasovirski prati izvedbu uživo, u lijevom kutu ispod pozornice, određujući tempo i glazbeno-pjevački stil u smjeru šansona, operetnih, kabaretskih i drugih glazbenih žanrova i oblika, u kojem dominiraju kupleti što podsjećaju na (francusku) komičnu operu, pjesmice duhovita, socijalnog i političkog sadržaja, i kupleti iz vodvilja, premijerna izvedba u dupkom punom Histrionskom domu, s redovima dodanima na standardnoj pozornici i izvedbom na minijaturnoj uzdignutoj sceni, oduševljava okupljenu publiku željnu kajkavskoga idioma, starinske zagrebačke atmosfere i zabave.

Osim kajkavskoga teksta i glazbe koja osvaja čarolijom staroga i neposrednoga, ključ je uspjeha predstave precizan Mužićev redateljski rad na podlozi komedijskoga trilera i s glumcima posvećenima predstavi koja parodira krimi-teatar utemeljen na bizarnom nesporazumu što se događa nakon pijane noći dvojice prijatelja koji su na kraju 19. stoljeća u Zagrebu slavili godišnjicu mature i koji se nisu vidjeli više od dva desetljeća, dvije godine manje od trenutka kad se dogodilo ubojstvo djevojke ugljenarke. U ulozi Hermenegilda pl. Deutsch-Mokritzkoga, iz navodno ugledne zagrebačke bogataške obitelji, Adam Končić dominira scenom snažnom gestualnošću, glasom i mimikom i naglašenim komentatorskim dijalogom s publikom, poantirajući komedijski stil 19. stoljeća. Vid Balog kao František Wodvarška, u ulozi nekadašnjega gimnazijskoga kolege, sad kuhara, u susretu nakon alkoholne zagrebačke noći, uspješno balansira na rubu stila glume iz zagrebačkih gornjogradskih predstava 19. stoljeća i sadašnje kabaretske komedije, izazivajući simpatije u gledateljstvu. Mladi Kristijan Jaić kao Akselrad, milostivin rođak-nećak, scenskim stavom evocira držanje slavnoga Mladena Crnobrnje Gumbeka, a govorom suvremene nam okvire mladih spretnjakovića koji za sebe znaju izvući novčanu korist u svakom trenutku; kretanjem čaplinovski geg. Mlada Tara Rosandić kao sluškinja Šmuca pravo je osvježenje: cjelokupnom pojavom, razrađenom mimikom, govorom i gestom te komunikacijom i s publikom i s glumačkim partnerima ostvaruje iznimnu ulogu u žanru vodvilja s naznakama kabareta. Drugo je veliko osvježenje mlada Marija Borić kao Cecilija Deutsch-Mokritzky, supruga Hermenegildova, koja u najmanje zahvalnoj ulozi pronalazi pravu mjeru decentnosti te osvaja publiku spojem glumačke inteligencije i gracilnosti, elegancije i ugodnoga humora, skladnom glumom, inteligentno i u detalje razrađenom gestom i mimikom, kretanjem i cijelim nastupom, sjajnim pjevanjem, posebno u podsjećanju na Edith Piaf.

Na minijaturnoj pozornici scenografija Miljenka Sekulića, u kojoj dominiraju slike Trga bana Jelačića i obiteljska gornjogradska fotografija te kamin sa starim novinama za potpalu na lijevoj strani, obiteljski stol u sredini i krevet (s nepoznatim čovjekom) na desnoj strani, glumci odjeveni u izvrsne, elegantne kostime s patinom 19. stoljeća i štihom Elvire Ulip, izvrsno i pjevaju i kreću se (pedantan koreografski rad potpisuju Vid Balog i Goran Šimonji) i komuniciraju i s publikom i međusobno kao skladna ekipa. Ne sumnjamo da će ova predstava (koja će s vremenom dobiti još bolji tempo i osloboditi se nekih suvišnih vulgarizama i povremenoga praznoga prostora u skečevima), doživjeti velik broj repriza.