Pjesnik čežnje i tuge

Knjiga Ire Nadela više je književna nego uobičajena biografija jedne ikone pop-kulture. U Hrvatskoj se pojavila 2007, deset godina nakon što je otisnuta, a još je jednom objavljena 2010. u povodu nezaboravnoga Cohenova koncerta u Zagrebu

Ovu biografiju Leonarda Cohena objavila je Naklada Ljevak, prevela Sandra Palihnić, a redigirao, bilješkama opremio i pogovor napisao Tomislav Šakić, koji vodi i izdašnu i autoriziranu hrvatsku internetsku stranicu posvećenu kanadskom pjesniku, kantautoru i romanopiscu Leonardu Cohenu, rođenu 1934. u Montrealu. Neobjavljeni Cohenov rukopis Moj život u umjetnosti po Šakiću je možda najvredniji dio Nadelove knjige, jer rukopis nije dostupan, a Nadel ga ekstenzivno citira. Ova biografija je, iako, što je razumljivo, ima i nešto grešaka, ipak autorizirana, zapravo tolerirana, da se poslužimo Cohenovim riječima, pa se smatra i nezaobilaznom, ili temeljnom, najboljom dostupnom.

Leonard Cohen diplomirao je na sveučilištu McGill u rodnome gradu, gdje je aktivno sudjelovao u pjesničkoj sceni pedesetih s prijateljem Irvingom Laytonom i drugim istaknutim pjesnicima tog vremena, tako da u ovoj knjizi možemo naći zanimljive podatke i o nastanku moderne kanadske poezije. Živio je u Londonu, na grčkom otoku Hidri, u New Yorku, Nashvilleu i Los Angelesu, gdje živi od kraja osamdesetih. U ovoj biografiji kao važna mjesta u njegovu životu pojavljuju se još i Tel Aviv, kubanska Havana i Pariz. Osamdesetih stvara jednu od važnijih knjiga duhovne književnosti, Knjigu milosti. Od 1994. do 1999. boravio je u zenbudističkom samostanu na planini Baldy iznad Los Angelesa, gdje je zaređen za budističkoga redovnika. Ova je biografija više književna nego uobičajena biografija jedne ikone pop-kulture. Leonard Cohen autor je više europskog nego sjevernoameričkog senzibiliteta; književne je uzore pronalazio u Lorci, Camusu, Cervantesu, Dostojevskom, Maupassantu, Čehovu, a neki od glazbenih uzora bili su mu Brassens, Brel i Ferré. Prikupljao je i tradicionalnu glazbu poput škotskih graničarskih balada, raznovrsne narodne napjeve, flamenka, ili pjesme pjevačice Amalije Rodriguez iz Portugala.

Nenadmašan uzor

Odrastao je u židovskoj vjeri, tradiciji dobrostojeće građanske obitelji i u katoličkom ozračju Montreala. Od najranije dobi privučen je metafizičkim. Od Talmuda do uronjenosti u zen-budizam, potraga za duhovnim ispunjenjem i opijenost ljubavlju vodi ga i do vjerske ekstaze Svete Tereze i poezije Rumija, velikoga perzijskog pjesnika ljubavi iz 13. stoljeća, kojega stavlja uz bok kralju Davidu. Leonard Cohen objavio je deset knjiga poezije i dva romana. Već je prije prvog albuma bio istaknuti pjesnik i romanopisac. Poeziji je i danas ostao vjeran. Iako se drži jasne distinkcije pri pisanju pjesme za uglazbljivanje ili pisanju poezije same, možemo reći da je, kao istinski pjesnik, možda i najveći među suvremenim kantautorima, nenadmašan u spajanju poezije i glazbe. Snimio je dvanaest studijskih albuma (najnoviji je Old Ideas), šest koncertnih i petnaestak kompilacija uključujući niz albuma i pojedinačnih obrada njegovih pjesama drugih autora. Njegove su pjesme izvodili Bono, Sting, REM i Johnny Cash, a na njegov utjecaj pozivali su se Nick Cave, Suzanne Vega i Rufus Wainwright, koji misli kako je Cohen najveći živući pjesnik na Zemlji.

Bio je odveć mlad za pripadnika bitničke generacije i prestar za hipija. Ipak, njegova je popularnost bila najveća tijekom šezdesetih, i doba Vodenjaka, kojemu sam nije pripadao, i zbog osebujnoga glazbenog izričaja i zato što je, po njegovim riječima, „rođen u odijelu“. Prvi album objavio je u dobi od trideset i tri godine, što je za tadašnje rock-standarde bilo prekasno. Blizak s Bobom Dylanom, Joan Baez, Joni Mitchell i Buffy Sainte-Marie, družio se u New Yorku s Andyjem Warholom i Louom Reedom. Bio je sklon eksperimentiranju s drogom i prepustio se seksualnim slobodama tog doba i boemskom životu. Mnogi su studenti tada slušali Boba Dylana kako bi prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu i Leonarda Cohena kako bi se uvukli djevojkama u krevet.

Nastupi i u umobolnicama

Na Kubu se dovukao pun entuzijazma, a završio u pritvoru pod optužbom za špijunažu. Svjedočio je tomu kako moć može uništiti prestrašene ljude, dok su ga pisci i umjetnici komunisti koji su došli na Kubu slaviti Castrovu despotsku vlast prozvali „buržujskim individualistom“. Hipiji su ga, kao bivšeg izviđača, živcirali jer su bacali smeće u neku njemu dragu rijeku, a on je živcirao maoiste koji nisu htjeli platiti kartu za koncert prozivajući Cohena dekadentnim fašistom, a njegov ekstravagantni pristup pozornici na konju nazvali su pokušajem kapitalističke dominacije.

Sedamdesetih, za vrijeme turneje, nastupao je s bendom i u umobolnicama na koje bi nailazili putem, kao što je Johnny Cash posjećivao zatvore. Njegove su pjesme prozivane kao „muzika za rezanje žila“, a ta se promašena fraza zadržala do danas. „Na internetu se moje ime povezuje s melankolijom i očajem“, rekao je Cohen. „Kada god neki novinar upiše moje ime, ekran izbacuje te riječi.“ Olako ga se etiketira kao „pjesnika pesimizma i tjeskobe“, no činjenica jest da glazba toga gospodina stare škole donosi ugodu, produhovljenost, pa i veselje milijunima vjernih slušatelja albuma i uskom krugu čitatelja njegovih zbirki poezije. Umjetnost je duhovno putovanje na kojem se s pomoću mašte istražuje ljepota i tuga življenja. Romantična balada u Cohena ne mora biti nevesela tužaljka, nego djeluje kao plemenita čežnja za uzvišenim.

Prije desetak godina Cohenova prijateljica Kelley Lynch, koja je godinama vodila njegove financije, pronevjerila je više milijuna dolara i dovela ga do prosjačkog štapa. Od njegove predviđene mirovine nije ostalo ništa, pa je nakon višegodišnje stanke kao opsjednut krenuo organizirati serije koncerata i objavljivati nove albume. Pjesme koje je napisao i uglazbio u postsamostansko i postumirovljeničko doba izniman su doživljaj, što govori da često u svakom zlu ima i neko dobro.

Neki kažu da je Cohen oduvijek bio star, no još i sada je, blizu osamdesete, vješt plesač, i u umjetnosti, a tako i u životu. Balansira između duboke intimnosti i hladne distance. Uspijeva održati harmoniju između svetog i priprostog, između nade i tragedije, između sentimentalnog i sirovog. Ne pripada nijednom vremenu, a opet, pripada svima.

Iako piše polako, neumoran je i ustrajan pri radu: „Stvarno osjećam da svaki dan ima svoju pjesmu“, rekao je jednom prigodom. U mladosti je na otoku Hidri tražio mir za pisanje i unutarnju čistoću. „Ovdje je sve što vidiš prekrasno, svaki kutak, svaka lampa, sve što dotakneš, na pravom je mjestu“, pisao je. „Sviđala mu se i prirodna čarolija otoka koja je mogla promijeniti osobu; u nekim godišnjim dobima čovjek izlazi iz mora svjetlucav zbog planktona koji se prilijepi za tijelo.“

Kao petnaestogodišnjak, piše u jednoj pjesmi, slijedio je neku lijepu djevojku u Komunističku partiju Kanade. Na tajnim sastancima naslušao se uvreda na račun njegove obitelji iz omrznute klase. Unaprijed su zacrtali što će učiniti sa zločincima poput njegovih stričeva i tetaka, ili jadne majke koja je pobjegla iz Litve u Kanadu s dvjema smrznutim jabukama. Sve je to pretrpio kako bi se približio djevojci, što mu na kraju nije uspjelo. Iako su žene, kojima je iskreno opčinjen, epicentar njegova kreativnog i društvenog djelovanja, odbijao je ostati duže uz neku od mnogih žena u njegovu životu, među kojima je i mnogo mlađa glumica Rebecca de Mornay, ili, u novije vrijeme, pjevačica Ananji Thomas. Šteta je što biograf nije razgovarao sa ženama koje su u velikoj mjeri obilježile njegov život, poput Marianne Ihlen iz mladih dana na grčkom otoku Hidri, gdje je kupio staru kuću kako bi u miru mogao pisati, ili Suzanne Elrod, majke njegove djece Adama i Lorce.

Bard u Puli

Zanimljivo je znati i više o nesretnoj sudbini Suzanne Verdal, montrealske balerine o kojoj je napisao svoju najvažniju i najljepšu pjesmu, i koja mu je uz rijeku ponudila čaj s narančama koje dolaze iz daleke Kine, i gdje je, po njezinoj želji, njihova veza ostala samo u području spiritualnog: „Suzanne te uzima za ruku / i vodi te do rijeke / nosi dronjke i perje / sa štandova Vojske spasa / A sunce se cijedi poput meda / po našoj Gospi od luke / A ona ti pokazuje kamo gledati / između cvijeća i smeća (…) I želiš s njom putovati / želiš putovati slijep / i znaš da joj možeš vjerovati / jer dirnula je tvoje savršeno tijelo / svojim umom.“

U Cohena stalno izvire reportažno i autobiografsko, pa u pjesmi Chelsea hotel No 2 Cohen dokumentira ljubavni klinč s drugom pop-zvijezdom, Janis Joplin, koja mu govori da su joj draži zgodniji muškarci, ali napravit će iznimku u njegovu slučaju. Nico, pjevačica Velvet Undergounda, koju je Cohen smatrao najljepšom ženom koju je ikada upoznao, ostala je imuna na njegovo zavođenje, objasnivši mu kako je privlače samo oni mlađi.

Knjiga Ire Nadela Raznoliki stavovi: život Leonarda Cohena, u Hrvatskoj se pojavila 2007, deset godina nakon što je otisnuta, nadopunjena kanadskim, proširenim izdanjem. Rasprodana je i još jednom objavljena u povodu nezaboravnoga Cohenova koncerta u Zagrebu 2010. U kolovozu ove godine u Puli se, u sklopu svjetske turneje, sprema novi koncert vižljastoga kanadskog barda, koji se ne čini ni starim ni umornim, već naprotiv, radosnim i ispunjenim skromnošću mudraca i kreativnom energijom iz ljubavi i duhovnosti kojima odišu njegove pjesme.

Na hrvatski su prevedeni naslovi: Divni gubitnici (prev. M. Đurđević), Omiljena igra (prev. G. Vujasinović), Knjiga čežnje (prepj. D. Šodan), Knjiga milosrđa (prev. Maja Tančik), a poezija i proza prevodi se stalno u raznim časopisima. Osim na stranici Leonard Cohen Croatia (www.leonardcohencroatia.com), mnoštvo se građe može pronaći na The Leonard Cohen Files (www.leonardcohenfiles.com), jedinstvenoj internetskoj stranici koju je osmislio i koju uz tehničku pripomoć sina Raulija iz Finske vodi Jarkko Arjatsalo. Leonard Cohen javno je izrazio zahvalnost „obitelji Arjatsalo, kao i drugim web-masterima, Marie Mazur, Tomislavu Šakiću i Patrice Clos, na zadivljujućim naporima koje ulažu kako bi moj rad učinili tako široko dostupnim.“