Pejzaži kao grafikoni

Nakon što kročimo u Galeriju SC, gdje trenutno izlaže splitski multimedijalni umjetnik mlađe generacije Mihael Giba, naći ćemo se okruženi projekcijama računalnih animacija; njih pet relativno je ravnomjerno raspoređeno na četiri galerijska zida. Nemaju nikakvu zvučnu kulisu, a njihovi prizori na prvi pogled ostavljaju varljiv dojam statičnosti. Također – najvjerojatnije zbog tehničkih ograničenja – manjih su dimenzija od onih koje bi taj izložbeni prostor bio kadar podnijeti. U svakom slučaju, netko nedovoljno upućen mogao bi mirne duše zaključiti kako Gibine projekcije svojim formalnim karakteristikama pružaju nadasve plodno tlo za interpretacijske pristupe imanentne klasičnom mediju slikarstva, tim više jer se u takav zaključak naizgled savršeno uklapa i sâm tematski aspekt radova; svoju izložbu autor je, naime, odlučio objediniti izrazito slikarskim i tradicionalnim nazivom Pejzaži. Pa ipak, takav pristup nužno bi rezultirao elementarnim nesporazumima i dezinformacijama. Osim što odabire odnosno kreira kolorit, a prizore gradi od doista lako nam prepoznatljivih i tipično pejzažnih elemenata poput ptica, zgrada, oblaka, drveća, livada ili planina, Gibina izvorna htijenja, njegovi kreativni postupci, a samim time i autorske poruke s pejzažima ili općenito slikarstvom nemaju, zapravo, apsolutno nikakve veze. Štoviše, dojma smo da je termin antipejzaž ovom prigodom izostao ponajprije kako bi se u čitavoj problematici zadržao diskretan ironijski pristup. O čemu je točno riječ? Realizacija pejzaža iziskuje i podrazumijeva iskazivanje naglašeno slikarskog senzibiliteta, unošenje određenih emocija, ali i – tjelesnu ili duševnu – suživljenost umjetnika s odabranim isječkom prirode kao svojim osnovnim motivom, da spomenemo tek neke od najistaknutijih i tradicijom uspostavljenih preduvjeta. Gibini krajolici, dakako, ne posjeduju ništa od ovdje navedena; njihova zanimljivost i umjetnička relevantnost proizlaze iz posve različita stvaralačkog koda. Oni su virtualni, a svoju pojavnost nipošto ne duguju taktilnom nervu ili intuitivnoj nadahnutosti autora, već nekim posve konkretnim i od strane tog istog autora odabranim društveno-političkim aktivnostima. Rekli bismo kako su – u najdoslovnijem mogućem smislu – socijalno uvjetovani. Njihovi osnovni gradbeni elementi, naime, pojavljivat će se i mijenjati kao izravni i nadasve egzaktno iskazani pokazatelji određenih društvenih pojava ili procesa; riječ je zapravo o svojevrsnim nekonvencionalnim online grafikonima.

Tako se, primjerice, jedan od Gibinih krajolika generira zahvaljujući posebnom softveru što prikuplja podatke o objavljenim novostima na vodećim hrvatskim novinskim portalima, pri čemu će novosti biti grupirane u nekoliko tematskih područja, a vizualno zastupljene – svaka skupina vlastitim – pejzažnim elementima. Na taj način količina drveća ukazivat će na učestalost izvještavanja o lifestyleu i zdravlju, ptica o znanosti i tehnologiji, oblaka o sportu, cvijeća (jedan jedini mali cvjetić) o kulturi i umjetnosti, a lišća o politici i gospodarstvu.

Na drugom pak pejzažu – kreiran je na osnovi baze podataka sa zapisnicima svih sjednica 6. saziva Hrvatskoga sabora – možemo iščitati učestalost saborskih rasprava o problemima gospodarstva (brežuljci), zdravstva (planine), prirode i ekologije (ptice), znanosti (oblaci), sporta (drveće) i kulture (kamenje, kojega doista ne nedostaje ali – kako mi je to autor osobno pojasnio – ponajprije zbog natezanja oko prijedloga novoga zakona o kazalištima).

Pejzaž koji odražava tematiku rasprava u Saboru Republike Hrvatske

Tmurno i zlokobno prijeteći djeluje pejzaž sa crno-bijelim uprizorenjem olujnoga neba. Ukoliko netko ovoj izložbi odluči posvetiti nešto više vremena, možda će imati (ne)sreću dočekati i munju. A svaka munja registrira stotinu novoregistriranih nezaposlenih osoba na HZZ-u tijekom posljednja 24 sata...

Još jedna nadasve tužna hrvatska stvarnost skriva se, međutim, i u pitomom pejzažu s prikazom gradića u dolini. Svaka kućica na animaciji označava, naime, stotinu kvadratnih metara, a njihov broj dobiva se dijeljenjem iznosa korupcije s trenutno prosječnom cijenom kuće od isto toliko kvadrata u Hrvatskoj. Taj pejzaž nastao je, dakle, na osnovi upisivanja u bazu podataka cjelokupnoga novčanog iznosa u dosad razotkrivenim slučajevima korupcije, istodobno ga postavljajući u relaciju s tržišnim cijenama kuća. Na taj način iskazano je koliko se toga s pomoću ove svote moglo sagraditi, a time i mnogim ljudima riješiti goruće stambeno pitanje.

Posljednji krajolik svojim prizorom mnogo više podsjeća na urbanu vedutu, a neboder u izgradnji svojim rastom/snižavanjem neprestano vizualizira koliko su trgovine u plusu/minusu zbog nevraćanja ili vraćanja lipa autoru prilikom kupnji što ih obavlja. Iznosi se obračunavaju na osnovu 24 sata, a broj ptica u zraku automatski registrira – nakon što ga umjetnik upiše – iznos lipa koji je autor previše odnosno premalo platio.

Izložba Mihaela Gibe lucidno je osmišljena, duhovita, ali i duboko društveno osviještena. Kao takvu valja je svakako pogledati te o njoj dobro razmisliti.