Otočne glazbene priče

Nesvakidašnji program pripremila je Zagrebačka filharmonija dan za danom u svoja dva pretplatnička ciklusa – Plavom i Crvenom. Za engleske glazbene priče bio je zadužen neuništivi i živahni, 89-godišnji slavni gostujući dirigent, Sir Neville Marriner, svojevremeno načelnik isto tako slavna orkestra Academy of St. Martin in the Fields. Počelo je krunidbenom himnom Svećenik Zadok Georga Friedricha Händela, himnom posvećenom vrhovnom hebrejskom svećeniku Pravednosti. U relativno čestu pojavljivanju Neville Marriner iskoristio je zgodu da predstavi ekskluzivno otočni program: Händel – Britten – Walton. Dakako, treba uzeti u obzir da se danas Händel podjednako smatra i njemačkim i engleskim skladateljem jer je dugo razdoblje svoga stvaralaštva proveo u Engleskoj opslužujući crkve i dvore. To je bilo svakako dobrodošlo i za nadopunjavanje tamošnje kvalitetnije glazbene literature.

Nastup baletnog para u koreografiji Staše Zurovca

Moćan zbor goranovaca, koji su se znali raspjevati i preko granica glasnosti, savjesno je pripremio Luka Vukšić. Nakon bombastičnog uvoda s krunidbenom himnom slijedio je Vodič za mladu osobu kroz orkestar ili, drugim nazivom, Varijacije i fuga na Purcellovu temu Benjamina Brittena. U relativno velikoj engleskoj pedagoškoj literaturi za mlade i nove slušatelje, ta skladba iz 20. stoljeća ima istaknuto mjesto. Nebrojeno je puta snimljena pa vjerojatno nije izmaknula pozornosti čak i povremenih znatiželjnika. Obično je praćena i komentarom dirigenta ili angažiranoga glumca, ali to ovoga puta nije bio slučaj. Sir Neville mudro je pretpostavio da su se mnogi s Brittenovim Vodičem već odavno susreli pa je vrijeme vehementno, ali i disciplinirano, gestom starog znalca prepustio samoj glazbi. U skladu s mogućim dometima, Filharmonija je odano i angažirano slijedila Marrinerove upute.

Možda se govornika očekivalo već za Brittena, ali Rade Šerbedžija bio je zadužen samo za glazbeni scenarij Henrik V. Williama Waltona prema Shakespeareovoj trilogiji kraljevskih drama. Waltonova glazba pisana je za velebno smišljen, epičan i danas već anakron film Lawrencea Oliviera pa je prije svega bilo zanimljivo kako spretna filmska glazba funkcionira samostalno u kombinaciji orkestra, zbora i govornika. A kako filmski predložak ne bi bio potpuno zaboravljen, najnovija produkcija se pobrinula za višak videa Martina Šesnića, gdje je djetinjastih predodžbi i nebrojenih putujućih oblaka bilo više nego nad Carigradom u pet epizoda Sulejmana Veličanstvenog. Jasno i sugestivno izgovoren tekst Rade Šerbedžije, prihvatljiv čak i kada je o engleskom jednoga kompetentnog neizvornog govornika riječ, pratila je navodna, nezaobilazna, režija Lenke Udovički i šećerni ples baletnog para u koreografiji Staše Zurovca. Čini se da u osnovi filmska glazba mora potražiti nadopunu. Sve zajedno zanimljivo, a teško je reći ili ići dalje od te prvobitne zavodljivosti. Ujedno je Sir Neville ispunio svoju vjerojatno odavna ucijepljenu zadaću promocije engleske glazbene kulture.