Opsesije velikog vizionara

Ono što je u filmu najvrednije dovoljno je suptilan i emotivan prikaz odnosa Hitchcocka i Alme, relacije izgrađene na ljubavi, navici, povjerenju, i traženju oslonca, potrebi nadopunjavanja umjetničkog i iracionalnog svakodnevnim i racionalnim

Gledateljev odnos prema filmu Hitchcock redatelja Sache Gervasija, biografskoj te u određenoj mjeri i psihološkoj i romantičnoj drami temeljenoj na nefikcijskoj knjizi Stephena Rebelloa, ponajprije ovisi o gledateljevu osobnom odnosu prema Hitchcocku. Naime, ako ste ljubitelj genijalnog i ekscentričnog britanskog filmaša, neopisivo spretna u poigravanju filmskom formom, umjetnika odgojena u strogom jezuitskom duhu koji se u filmovima bavio vlastitim strahovima, dvojbama i kompleksima, pritom uvijek težeći inovativnosti, izvornosti, svježini i formalnoj preciznosti, Gervasijev film nominiran za Oscar za najbolju masku te za Zlatni globus u kategoriji najbolje ženske uloge, za koju je fantastična Helen Mirren osvojila i jednu od dvije nominacije za nagradu BAFTA, pratit ćete prilično blagonaklono, spremni i na oba oka zažmiriti na njegove brojne i itekako vidljive nedostatke. Ako pak niste ljubitelj profinjena esteta čijem je opusu u čitavoj povijesti sedme umjetnosti nemoguće pronaći neki makar i približno sličan, artista i zabavljača kojem su kritičari legendarnog časopisa Cahiers du Cinema u 1960-ima osim zbog spomenutoga formalnog savršenstva zamjerali i zbog naglašavanja intelektualne superiornosti i ispraznosti filmova (?) te autora koji je savršeno žongliranje žanrovskim odrednicama trilera, horora i (crne) komedije pretvorio u svoj amblematski zaštitni znak, u recentnom repertoarnom naslovu za koji je scenarij napisao John J. McLaughlin, među ostalim i scenarist precijenjenoga Crnog labuda Darrena Aronofskog, zasmetat će vas uistinu štošta. I nedostatak izraženije drame i makar natruha hičkokovskog suspensa, i pojednostavnjeno pa i pomalo trivijalno bavljenje Hitchevim opsesijama i strahovima (svima osim bojazni za moguću nevjeru supruge Alme Reville), i konvencionalno proveden te samo usputno intrigantan motiv njegove negativne fascinacije likom i nedjelom psihopatskoga serijskog ubojice Eda Geina, i površan prikaz redateljeve dvojne, džekil-hajdovske prirode brbljavog i duhovitog prijaznog debeljka suprotstavljena patološkom ljubomorom mučenu diktatoru na filmskom setu, i to što je njegova opsjednutost „hladnim plavušama“ i njihovo teroriziranje dano tek u naznakama i uz posve nezanimljiv kroki odnosa s Janet Leigh, i još mnogo toga.

Hopkins je Hitchcocku najsličniji iz profila

Scarlett Johansson glumi Janet Leigh

Reducirani portret

Da nije riječ o ostvarenju koje se bavi u svakom smislu impozantnim likom i segmentom djela velikog umjetnika, kao i okolnostima nastanka prema mnogima njegova najuspjelijeg filma Psycho, naslov Hitchcock lako bi se mogao otpisati kao mediokritetski pa možda i slab film idealan za televizijske termine nedjeljom poslijepodne. No budući da je riječ o makar i reduciranu portretu kralja suspensa u žarištu kojeg je dovoljno slojevito predočen slojevit odnos Hitchcocka i Alme Reville, kao i nastanak fascinantne ekranizacije romana Roberta Blocha, film Sache Gervasija ipak zavređuje preporuku.

Godina je 1959, i nakon premijere njegova komercijalno najuspješnijega filma Sjever-sjeverozapad, anticipacije prve Bondove pustolovine koju će poslije odbiti režirati, Alfred Hitchcock (Anthony Hopkins) sve teže podnosi prigovore da je kreativni zenit iza njega. Željan dokazivanja podjednako kao i neprestana traganja za novim izazovima i svježim pričama, a ugovorom za još jedan projekt vezan sa studijom Paramount, čiji čelnici u utrci za profitom priželjkuju recikliranje hita s Caryjem Grantom, Hitch pokušava ekvilibrirati između producentskih zahtjeva i vlastitih umjetničkih ambicija. Unatoč njihovim stalnim verbalnim čarkama, a ponekad i otvorenim svađama, u tome čvrstu potporu dobiva od stare suradnice i supruge Alme Reville (fantastična Helen Mirren), koja bdije nad svakom njegovom kreativnom i poslovnom odlukom. No i Alma je osoba od krvi i mesa, žena koja unatoč stvarnom ili hinjenom cinizmu teško podnosi činjenicu da je njezin suprug opsjednut plavušama (koje kroz žaluzine na prozoru svog ureda budno motri i na ulici), u tolikoj mjeri da fotografije plavokosih glumica iz svojih filmova, od Grace Kelly preko Doris Day i Kim Novak do Eve Marie Saint, čuva u ladici stola, odakle ih često vadi i gleda. Dijelom se osjećajući zapostavljenom i nedovoljno voljenom, a dijelom i vođena željom za osvetom Hitchu, Alma će s ustručavanjem započeti platonsku vezu s neuspješnim i nedarovitim scenaristom Whitfieldom Cookom (Danny Huston), čovjekom koji pokušava parazitirati u Hitchcockovoj sjeni i isposlovati da mu ona makar posredno omogući realizaciju nekoga scenarija. Premda i sama svjesna Cookove ograničenosti, na što joj suprug često i ironično ukazuje, Alma pristaje na flert s njim, stalno se držeći rezervirano i na distanci, kao da sluti kakav je on zapravo čovjek. Istodobno, Hitch čvrsto odlučuje adaptirati od književne kritike omalovažavan i gotovo otpisan Blochov roman Psycho, na istinitoj priči o vlastitom majkom opsjednutu serijskom ubojici Edu Geinu temeljenoj prozi koju će naposljetku uz ključne Almine savjete oblikovati u frojdovskim motivima nakrcanu elaboraciju voajerizma, Edipova kompleksa, nekrofilije, patološke agresivnosti, potisnute homoseksualnosti i koječega drugog, pa i vlastite fiksacije na hladne plavuše. Dakako, uz dotad na ekranu neviđeno eksplicitno nasilje, erotiziranost i bavljenje temom transvestije, zbog čega će dospjeti u ozbiljne prijepore s cenzorskom komisijom, ali i Paramountovim čelnicima koji će vrlo nevoljko ući u realizaciju filma, toliko da će Hitch i Alma zbog zatvaranja financijske konstrukcije biti prisiljeni založiti vlastitu kuću.

Naznake i sugestije

Nakon što za ulogu Marion Crane, protagonistice koju će poslušavši Almin savjet već nakon pola sata trajanja filma ubiti u znamenitoj sceni pod tušem, Hitchcock angažira mladu i na tešku suradnju s hirovitim redateljem spremnu Janet Leigh (vrlo dobra Scarlett Johansson) te kad za rolu njezine filmske sestre Lile angažira Veru Miles s kojom otprije ima zategnut odnos, gledatelj očekuje psihološko uslojavanje te makar i neuspješno i površno ekspliciranje motiva redateljeve opsjednutosti plavušama i posesivnih odnosa prema njima. Nažalost, ništa od toga, jer sve ostaje na naznakama i općenitim sugestijama koje su gotovo na razini trača i koje možda mogu zadovoljiti tek gledatelje koji o Hitchcocku ne znaju ama baš ništa. Dok se ocrtavanje lika Janet Leigh zadržava samo na njezinoj pojavnosti, osmijesima i prema vlastitu priznanju iznenađenosti neproblematičnom suradnjom s redateljem, a onaj Vere Miles biva sveden tek na nekoliko usputnih opaski o ranijim čarkama s Hitchem, mnogo se bolji rezultati postižu s likom Anthonyja Perkinsa (odlični James D´Arcy), glumca čija je seksualna orijentacija u ono vrijeme u Hollywoodu bila vrlo dobro poznata, i koji je za ulogu Normana Batesa odabran upravo stoga jer je Hitchcock sasvim ispravno smatrao da će tjeskoba neprestana skrivanja i igranja dvostrukih identiteta iz njegova stvarnog života biti vidljiva i na filmu.

Dok će svakom pravom filmofilu srce brže zakucati u segmentima pripremanja i snimanja spomenute scene pod tušem, za koju je Hitch isprva želio da bude potpuno bez glazbe jer je držao da prizor okrutna ubojstva ne može imati glazbenu podlogu, da bi se naposljetku s vidnim odobravanjem složio s Alminim ustrajavanjem da glazba bude orkestrirani gudački staccato Bernarda Herrmanna, možda i najpoznatiji stavak filmske glazbe svih vremena, ono čime Gervasijev film osvaja jest sjajna međuigra oskarovaca Helen Mirren i Anthonyja Hopkinsa, koji su uživali u ulogama kao napisanima za njih. U Hopkinsovoj interpretaciji Hitchcock se doima teatralnim i samoživim, a glumac unatoč maski ni tjelesno osobito ne sliči slavnom redatelju, čija se prepoznatljiva sjena iz profila nekoliko puta u filmu zgodno eksploatira. No ono što je u filmu najvrednije dovoljno je suptilan i emotivan prikaz odnosa Hitchcocka i Alme, relacije izgrađene na ljubavi, ali i navici, na povjerenju, ali i traženju oslonca, na potrebi nadopunjavanja umjetničkog i iracionalnog svakodnevnim i racionalnim. Ako se u jednom trenutku i učini da bi Alma bila sposobna supruga prevariti s prijetvornim i ispraznim Cookom, to je samo privid, jer je ona Hitchu odana do kraja i bez zadrške, baš kao što je i on u njoj, kako na kraju sam kaže, pronašao idealnu plavušu.