Novi stari pristupi grafici

Grafika je danas gotovo potpuno zanemaren izričaj. Unatoč tomu niz umjetnika upravo u grafičkom mediju radi zanimljive eksperimente, a tomu je tako jer je on nužno povezan s tehnologijom. Svako otiskivanje, od prvih drvoreza i gravira do serigrafskih i digitalnih otisaka danas od umjetnika zahtijeva razmišljanje o učinku koji će otisak imati s obzirom na intervenciju u matricu bilo da je riječ o klasičnoj zamjeni lijeve i desne strane, ili promjeni u boji, promjeni zbog karaktera materijala na koji se otiskuje, uporabi više matrica. Grafika je od svojih početaka bila „multimedijalna“: prenosila je vizualne informacije kompozicijskih rješenja uljenih slika, ukrašavala je stranice knjiga, nudila vizualne informacije u znanstvenim publikacijama koje su na shematičan način vizualizirale ljudsko znanje. Eksperimenti u suvremenoj hrvatskoj grafici, koji se bave ambijentalnim instalacijama, alternativnim načinima izlaganja i tehničkim ekstravagancijama (kojih danas ne nedostaje u svim sferama života) predstavljeni su na osječkoj izložbi petoro suvremenih hrvatskih grafičara – Igora Čabraje, Marija Čaušića, Kristine Restović, Celestine Vičević i Silvia Vujičića. Autorica je izložbe Lovorka Magaš Bilandžić, povjesničarka umjetnosti koja pokušava oživiti interes za grafičku umjetnost.

Kristina Restović, Biometrijski portret, 2013.

Izložba je otvorena usporedno s izložbom hrvatske ekspresionističke grafike iste autorice. Naš ekspresionizam u grafici bio je najsličniji svojim njemačkim korijenima (ukoliko je sličnost uopće važna u propitivanju umjetnosti), zato što su informacije o načinima i formama slikanja tu dolazile uglavnom posredovanjem grafičkih listova koji su, zbog činjenice da postoje u više primjeraka i da su mobilniji i financijski pristupačniji, cirkulirali Europom mnogo lakše od uljenih slika.

Grafičari koji otiskuju danas često su zanimljiviji, inovativniji i na bolji način shvaćaju vlastiti medij od mnogih slikara i skulptora, koji misle da su pridjev suvremen, kićenje erudicijom i filozofijom, kao i tematiziranje aktualija jedine legitimacije u svijetu umjetnosti (a u tom naučenom pojmu imaju zdušnu potporu mjerodavnih ustanova).

Mario Čaušić, recimo, od svojih grafika radi optičku instalaciju – na zidu galerije postavlja mnoštvo bakropisa sićušnih dimenzija (70 x 40 mm) varirajući njihovu gustoću, kao i gustoću otiska na njima ne bi li se dobio dojam titravosti. Igre gustoćom sličnih elemenata koji tako stvaraju oblike podsjeća na tradiciju optičke umjetnosti, posebice na Vjenceslava Richtera, koji je u skulpturama i grafikama repeticijom oblika i varijacijom njegova smještaja postizao vizualne vibracije. Takva umjetnost nema nikakve priče, osim elaboracije svoga medija, nikakvu svrhu, osim estetske. No Čaušić ne bavi se samo čistoćom optičke apstrakcije, nego se upušta u figuraciju. Njegov ciklus Minijature sastoji se od gravira (grafika nastalih bez kemijskoga posredovanja jetkanice, dakle samo grebanjem po metalnoj podlozi matrice) koje prikazuju eksplozije, nuklearne gljive i ostale posljedice pirotehnike. Ono što je zanimljivo jest kontrapunkt teme ovih grafika, koja pretpostavlja šok, strah, razaranje i dimenzije svakoga pojedinog lista, koje nisu mnogo veće od one listova u gore spomenutim instalacijama, pa je predviđeno da se gledaju povećalom. To je i značenjski gledano komentar prevelike zasutosti informacijama, ali i emotivne ispraznosti današnjega čovjeka u kojoj su patnje i razaranja gotovo neprimjetni u moru spektakla. Bez obzira na semantiku koju format nosi, te minijaturne eksplozije djeluju snažno i razorno, ali kad se sjetimo da je Kišev Boris Davidovič Novski sanjao o eksplozivu nevjerojatne snage koji bi stao u orahovu ljusku, što u čitanju te pripovijesti može sugerirati društveni komentar suptilno upleten u visokoestetičko djelo, pada nam na pamet da su svi angažmani danas zapravo minijaturne eksplozije, koje nikoga ne diraju osim rijetkih proučavatelja umjetnosti, soja gledača kojih je sve manje.

Kristina Restović proučava grafiku na bezbroj razina, od uporabe automobila pri njihovoj izradi do kombinacije tradicionalnih i digitalnih tehnika otiskivanja, koje nam predstavlja zajedničkim postavljanjem matrice jednoga i drugoga: cinčane ploče i binarnoga koda. Izlaže i bakropise u kojima portretira igračke robota, dizajnirane pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, a njihove „biometrijske“ fotografije fototehnikom prebacuje na ploču. Otisci su zahvaljujući tomu na visokoj razini realizma, što uz klasičnu boju i teksturu bakropisa ostavlja dojam masivnosti tih simpatičnih strojeva. Možda se oni fotografijama kakve se izrađuju za legitimacije i poistovjećuju s ljudima, kao u crtiću WALL-E, ali ovaj rad više funkcionira na razini nostalgije i ludizma negoli kao propitivanje ontoloških svojstava stroja. Uostalom, u kontekstu kombinacije digitalnog i manualnog u grafici kojim se umjetnica koristi, jasno je da sebe smatra kibernetonom, kormilarom različitih tehnoloških proteza, ali i to da je svjesna da kormilar nije ništa bez lađe, pa svoje robotiće portretira s toplinom i simpatijom.

Silvio Vujičić u sitotisku ranobaroknog ovratnika na tekstilu ostvaruje dojam trodimenzionalnosti, a ostavljajući obris glave nositelja ovratnika vidljivim dodatno se geštaltistički poigrava percepcijom, pa mozak gledatelja po inerciji popunjava prazninu u središtu grafike. Autor je ljubitelj tradicije umjetnosti i igre medijima, a njegovi radovi i inače povezuju suvremene i stare tehnike ističući njihov kontinuitet, što on još naglašava klasičnom ikonografijom. Trajanje postavki grafičke i bilo koje druge umjetnosti suprotstavlja se famama o zastarjelosti nekih izraza ili načina izvođenja djela, što naglašavaju svi radovi s izložbe.