Nad smislom identiteta

U svijetu koji na sve načine implementira globalni identitet u svaku poru života običan, mali čovjek nastoji pronaći sebe, osmisliti prostor samoće, sačuvati svoj mali identitet i živjeti. Živjeti ne samo od sebe nego i od baštine koju mu globalizacija sve više drobi, sve je više preoblikuje u smeće. Stoga, mali-veliki čovjek osim što se mora boriti s civilizacijom smeća, koja raste geometrijskom progresijom i diktira mu sve više hedonizma, mora se boriti i s protivnicima identiteta, koji totalitarističke ideologije – kojima pripada i globalizam – proglašavaju subverzijom, zaostalošću i atakom na demokraciju.

Osjećajući taj problem umjetnost, kao proizvod i djelo pojedinca, sve češće na različite načine progovara o diktaturi globalističkog i potrošačkog totalitarizma. Čak i tamo gdje se kultura, kao u nas, uglavnom utječe oponašanju onoga što je globalistička moda. Samo u nas, valjda zbog straha i već uobičajene pomodnosti, tek rijetki naši umjetnici odvaže se s problemom identiteta suočiti na pravi način. Rijetki shvaćaju njegovu kompleksnost i njegovu dubinu. Među te rijetke katkad uskoči i hrvatsko kazalište.

Valja reći kako bi više slobode i istine, ne samo o identitetu nego i o sebi, naše kazalište bilo kadro ponuditi kada bi se moglo osloboditi političke ovisnosti, redateljske smušenosti, bahatosti tobožnje nove osjećajnosti i takozvane inovativnosti. Inovativnosti koja je – tako je sebi tumače tzv. inovativci – sve ono što oni ne poznaju, čemu nisu sami svjedočili, što nisu sami iskusili i što je najčešće ponavljanje već viđenoga i uglavnom nekreativnoga.

Manirističke interpretacije u predstavi aktualne teme

Zbog svega spomenutoga itekako je važna predstava Očevi i sinovi, autorskoga dvojca Ksenije Zec i Saše Božića, praizvedena 8. ožujka u Teatru Exit, koja se bavi identitetom. Koja se plesom i pričom ne ustručava zagledati nad izvorom i ponorom identiteta te polje iskaza identiteta zamijeniti poljem propitivanja identiteta – njegovim dramskim prostorom i njegovom suvremenom sudbinom.

U kazališnoj afiši autori projekta pišu da nas „Očevi i sinovi, kroz uzbudljivo preplitanje glume i plesa, vode na putovanje ka vlastitim sjećanjima“ te da „Očevi i sinovi kao osnovno polazište uspostavljaju ljudsku potrebu za pletenjem vlastite memorije“.

Glavni lik (kao lik nudi se i interpretira ga Nikša Butijer) govoreći o sebi i svojim korijenima – svojem identitetu kao sintezi prošlosti i vlastita pamćenja u koje je upisana memorija predaka i bližih rođaka tijekom stoljeća i pol – vodi nas u prostore svojega, ali i naših identiteta, koji kao i njegov nisu tabula rasa, nego zbroj kako zanosa i zabluda tako patnji i stradanja.

Otkriva nam zakutke memorije koja se osim površinom sjećanja bavi i pamćenjem iskustva, a osobito traumatičnim i mračnim prostorima intime koja nije lišena ni iskustva emigracije, rata, smrti i totalitarizma, koji je identitet i njegovu slobodu proglašavao crimenom. Ali nas navodi i da posumnjamo u vlastita sjećanja, da se zapitamo mogu li nam sjećanje i nasljeđe biti put u budućnost. Ponajprije, kako misle autori predstave, jer „urbane sredine naizgled negiraju odnos prema nasljeđu“.

Odnosom prema nasljeđu (projekcije Ivana Faktora) i izborom glazbe (skladatelj Damir Šimunović) autori projekta, Zec i Božić, priču o identitetu dovode do točke s koje identitet može skončati u ponoru suvišnosti, ali i s koje se vidi razlog njegovu postojanju i opstanku. Kultna pjesma Sugar Man vratit će osjećaj identiteta i potvrditi da memorija prošlosti i njezino iskustvo koristi budućnosti. Da identitet živi i od mitske identifikacije, kakva je ta najpopularnija pjesma Sixta Rodrigueza, koji je 1970. i 1971. u SAD-u objavio dva albuma, koji su i izvan Država postigli izvanredan uspjeh, a producenti su ga autoru prešutjeli. O svemu tome snimljen je film Searching for Sugar Man, koji je kao najbolji dokumentarac nedavno nagrađen Oscarom.

Riječ je o aktualnoj predstavi, koja rastvara i analizira identitete koji se sve više suočavaju, pa i sukobljavaju sa suvremenim globaliziranim svijetom, ali i koja nije dovoljno rastvorila ni dotaknula suodnos identiteta i našega društva, koje prema identitetu ima politički dvojben i traumatiziran odnos, čak i strah od identiteta. Zbog toga su autori na mnogim dramskim mjestima odustajali od dramskih silnica i rješavali ih plesom, humorom, komičnim i smiješnim pasažima, što uvijek i nisu bila točna, promišljena i dobra rješenja. Unatoč svemu ipak je Exit dobio predstavu koja će imati publiku i koja je glumački uvjerljiva.

Najdublje u prostor identiteta dopro je i najboljim se pokazao Nikša Butijer, koji je u svakom trenutku znao ponuditi dobra, kreativna glumačka rješenja. U interpretacijama Jerka Marčića i Damira Klemenića bilo je već viđene i prepoznatljive manire, koja se tek na trenutke činila zanimljivom i kreativnom. Matija Čigir više je tražio nego nalazio svoj glumački prostor. Zavidni scenski rezultat ponudila je Petra Hrašćanec, koja je osim impresivne plesne interpretacije nudila i glumačku dramatiku. Izgled predstave kreirala je scenografkinja i kostimografkinja Zdravka Ivandija.