Muka kao nepresušno nadahnuće

Zasnivamo se na četirima stupovima na kojima počiva pasionska baština. To su: književnost, likovnost, glazba i, osobito, pučko stvaralaštvo, nadahnuto liturgijskim tekstovima, a posebno smo naglasili glagoljicu, glagoljizam uopće, kao prostor juga koji je vrlo inspirativan i ostavio je vrlo duboke tragove u hrvatskoj kulturi

Naš je sugovornik Jozo Čikeš, umjetnički voditelj udruge Pasionska baština, koja već dvadeset i drugu godinu zaredom organizira program Svečanosti Pasionske baštine. Ovaj se put osim u mnogobrojnim zagrebačkim prostorima programi održavaju i u obliku gostovanja u neretvanskom kraju (Katuni/Kreševo – Šestanovac), Ivanić-Gradu, Zaprešiću, ali i u Pečuhu.

Gospodine Čikešu, ove ste godine u program Pasionske baštine uključili i Hrvate izvan domovine, osam dana prije zagrebačkoga otvaranja Svečanosti 16. ožujka Kako je došlo do suradnje s Pečuhom?

Jedna skupina Hrvata iz Mađarske bila je na simpoziju u Somboru. Tada smo se dogovorili da bismo s njihovim Pečuškim hrvatskim klubom mogli uspostaviti suradnju. To se realiziralo već ove godine, 8. ožujka, zahvaljujući gospođi Milici Klaić, predsjednici toga kluba i voditeljici programa. Nastupili su neki njihovi zborovi, organizirali su fotografsku izložbu dvojice hrvatskih umjetnika. Rezultat je toga da će oni sa svojim programom sljedeće godine najvjerojatnije sudjelovati u Zagrebu.

Velik dio ovogodišnjega programa utemeljen je na hrvatskoj književnoj baštini. Što je potaknulo uključivanje pjesništva Silvija Strahimira Kranjčevića?

Prošle godine, nekom sretnom okolnošću, došlo je do suradnje s Antunom Tomislavom Šabanom, koji je tajnik Društva skladatelja Hrvatske, predložio sam mu da sklada nešto s pasionskom temom – odlučio se za Kranjčevićevu Golgotu. Tu skladbu, prema općoj ocjeni vrlo uspjelu, mnogi su izrazili želju ponovno čuti, da se ne zaboravi, pa smo je i ove godine, u crkvi Sv. Marka, uvrstili u naš program Pasionske baštine.

U svoj ste program uvrstili i pučki segment...

To je bitan dio našega programa. Mi se zasnivamo na četirima osnovnim stupovima na kojima počiva pasionska baština. To su: književnost i svi njezini oblici, likovnost i svi njezini oblici, glazba, bilo skladana, europska, domaća i, ono što je bitno, pučko stvaralaštvo, nadahnuto liturgijskim ili paraliturgijskim tekstovima, kojih je jako mnogo, te smo osobito naglasili glagoljicu, glagoljizam uopće, kao prostor juga koji je vrlo inspirativan i ostavio je vrlo velike tragove, osobito na glazbenoj razini Velikoga tjedna. Naime, kao što znadete, sve je bilo hrvatski ispjevano, prevođeno, i onda su naši ljudi to pjevali, natjecali su se u tome koje će mjesto imati bolje pivanje za Veliki tjedan. Tu pravimo razliku između juga i sjevera; sjever je pak imao latinitet u liturgiji, zato je uglavnom stvarao određene pjesme s tom temom; jug nema toga ili nema toga u toj mjeri, jug je nevjerojatno bogat paraliturgijskim pjesmicama i tvorbama. Iznenadili smo se koliko je bogat prostor Slavonije, Baranje, prostor Srijema, i sreća što se toga uhvatio i ansambl Lado. Na jednu je drugu razinu postavio to izvorno, što nalaze mladi etnomuzikolozi danas. Ta nova, mlada ekipa bavi se upravo pasionskim sadržajima i temama na razini pučkoga: Joško Ćaleta, Jurica Bošković, Jakša Primorac, Dražen Kurilovčan...

U vašoj Pasionskoj baštini izrazito je naglašena kajkavska sastavnica.

Stalno su mi prigovarali da forsiram Dalmaciju. Iz toga sam podneblja pa sam to najbolje razumio i znao. Ali sad idemo više istraživati, osjećamo da je kajkavski prostor nevjerojatno bogat, kao i cijeli prostor sjevera, ali nemamo baš mnogo onih istraživača koji se bave kajkavskim prostorima, osim zagrebačkim prstenom, onih koji se bave prostorima Varaždina, Čakovca…, takvih uglavnom nemamo. Ove smo godine taj prostor dobro pokrili. Imamo, primjerice, Kajkavsku muku po Ivanu, njome smo otvorili naš program u subotu, 16. ožujka. Ona je pronađena u pasionalu Kristofa Peršića iz 1683, izvest će je Collegium pro musica sacra, to je gregorijansko pjevanje, koral, ali idiom je kajkavski. Zatim će publika moći čuti i vidjeti Raspelo u zagrebačkoj katedrali, korizmene napjeve kajkavskih krajeva, u izvođenju Lada, s umjetničkim voditeljem Ivanom Ivančanom ml., u režiji Vida Baloga, s dirigentom Draženom Kurilovčanom. Krenuli smo i u Međimurje i u Podravinu, ali nedostajalo nam je i ljudi i sredstava; ipak, uspjet ćemo održati koncert Veliki tjedan u kajkavskim krajevima, s korizmenim napjevima iz Međimurja, Podravine, Zagorja i Turopolja, u Sv. Katarini na Katarininu trgu u Zagrebu s pučkim pjevačima iz Svete Marije, iz Gotalova, iz Buševca.

I more je zastupljeno u više segmenata na 22. svečanostima Pasionske baštine.

Ove godine nekoliko je programa s juga. S otoka Murtera, iz Jezera, dolazi skupina pjevača crkve Gospe od Zdravlja s korizmenim pučkim pjevanjem pod naslovom Pomrsiti more svekolike grije naše. Kao otok, sam po sebi, sačuvao je mnogo toga jer nisu mogli komunicirati s drugima. Ponosni su na ono što je sačuvano: liturgijsko, glagoljaško. Zatim imamo Plač bl(a)ž(e)ne d(i)ve Marije – dolazi jedna skupina pjevača iz Zadra, oko Zadra, na tekst fra Šimuna Klimantovića napisan na Školjiću (otok Ugljan), oko 1500. Uglazbio ga je Ivo Nižić, i sam otočanin, on je i dirigent, djeluje skupa s redateljicom Milenom Dundov, koja je bila glumica Kazališta lutaka u Zadru. Već po treći put u našem programu rade scenskoglazbena događanja, prikazanja ili skazanja. Mislim da je ovaj Plač koji ćemo izvesti u crkvi Svetoga Franje na Ksaveru sjajan pokušaj da vidimo kako zvuči taj plač, taj jezik, u izvedbi Zbora Sv. Cecilije iz župe Preko, glasovitoga Mješovitoga pjevačkog zbora Condura Croatica iz Zadra, i dviju folklornih udruga, Kanica i Luzor.

Što ističete u likovnom segmentu?

To su dvoje eminentnih autora: Zlatko Čular, slikar i kipar, i Maja Dolenčić-Malešević, slikarica. Njihovom izložbom Smrt i uskrsnuće Kristovo i otvaramo program ovogodišnje Pasionske baštine u Muzeju Mimara. Svake godine izaberemo i pozovemo dvoje hrvatskih likovnih umjetnika da izlažu u tom muzeju. Izložbu će otvoriti akademik Tonko Maroević. Osim njih imamo još izložbu studenata Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba Moj doživljaj Muke u izboru njihovih profesora i u studentskom postavu u Staroj gradskoj vijećnici. Imamo i zanimljivu izložbu skupine umjetnika, Križni put, u Galeriji Zvonimir, u izboru i postavu Stanka Špoljarića. Njegova je ideja bila naći četrnaest istaknutih hrvatskih likovnih umjetnika kojima će obilježiti četrnaest postaja Kristova puta. Kako je prostor te galerije vrlo velik, Špoljarić je dodao još četiri umjetnika i, što sam naglašava, nikoga nije ograničavao u kojoj će tehnici raditi; vrlo zanimljiva, izazovna izložba.

Jeste li zadovoljni financijskom konstrukcijom i odazivom publike? Ove godine moći će čuti i Na gori maslinskoj, koncert posvećen Ljubi Stipišiću Delmati u crkvi Sv. Petra u Vlaškoj ulici, Haydnov Stabat mater u crkvi Sv. Katarine, oratorij Put Križa Ivana Žana u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, koncert In te, domine, speravi u crkvi Sv. Katrine, Rossinijev Stabat mater u zagrebačkoj katedrali, solistički koncert Iz svjetskog pasionskog pologa u Staroj gradskoj vijećnici, Korizmu i Uskrs u Neretvi, Raspelo u Ivanić-Gradu, Zaprešićki korizmeni kipec..., izložbu katekizama Nauk krstjanski u auli Gradske knjižnice, izložbu Damira Klaića Međimurski pilovi na Krvavom mostu...

Jako smo zadovoljni odazivom publike. Prihvaćeni smo i prepoznati kao netko tko u ovom prostoru nudi nešto što ovom prostoru nedostaje, što ovaj prostor nema. Ne niječemo da je dosad bilo koncerata i programa s temom Muke i Uskrsnuća, ali ne pod ovakvim vidom kako mi pokušavamo gledati: Muka kao nepresušno nadahnuće, nepresušna inspiracija u kulturi. Pokušavamo vidjeti sve oblike i tragove koje je Muka ostavila u kulturi. To je prepoznala zagrebačka publika i zato je tako brojna. Što se odnosi na financije, ne mogu biti nepošten i reći da nas ne prati Ministarstvo kulture, da nas ne prati Grad Zagreb, da nas u određenom segmentu ne prati Ministarstvo znanosti, ponekad i Zagrebačka županija. Jasno je da su naše potrebe daleko veće, ali mi se prilagodimo sredstvima koje dobijemo.

Koja je razlika u ovogodišnjem programu u odnosu na prethodne?

Program je koncepcijski isti ili sličan svima drugima. Ove je godine nešto brojniji jer gotovo svaki dan imamo po dva programa. Krenuli smo početkom devedesetih s nekoliko dana s po jednim programom. Prvo je otvaranje bilo u Studentskom centru. Gospođa Smiljana Šunde sa mnom je napravila prvi intervju s temom pasionske baštine. Sjećam se i danas njezina prvoga pitanja: Odakle vam to? Odgovorio sam: Ja sam to kao dite trčao u procesiji i okolo i odatle sam to ponio. Otada se program širio i došli smo ove godine do gotovo dvadeset programa u Zagrebu i izvan Zagreba. Kad bismo tomu pridružili nastupe Lada, bilo bi dvadeset sedam, dvadeset osam programa Pasionske baštine. Na programu radimo cijelu godinu.

Kakva je zastupljenost mladih izvođača, suradnja s akademijama?

Imamo izvrsnu suradnju s Akademijom likovnih umjetnosti; gotovo su svi profesori na ovaj ili onaj način sudjelovali u našim programima, a mnogi su od njih i izlagali u programima Pasionske baštine i na samostalnim izložbama. Mlade pokušavamo uvesti u pasionske sadržaje izložbama Moj doživljaj Muke. Na samu početku startali smo s Glazbenom školom Elly Bašić, s onima najmlađima, ali to je, iako je bilo sjajno, trajalo samo dvije godine jer više nismo imali financijskih sredstava. Posljednjih godina jako dobro surađujemo s Muzičkom akademijom i njezinim profesorima Končarom, Krpanom, profesoricom Ostojić... koji onda angažiraju svoje studente, ovisno o tome vode li zbor ili orkestar. Oni to realiziraju kao svoj obvezni program uklopljen u Pasionsku baštinu. Nedostaje nam suradnja s Akademijom dramske umjetnosti. Mi ih i ovom zgodom pozivamo da se pridruže ovim dvjema akademijama. Pasionska baština već ima određeni broj tekstova novih i danas afirmiranih pisaca na temu Muke i Uskrsnuća Kristova, koji su nagrađivani u našim natječajima za književnost. A da ne kažem koje sve bogatstvo postoji u starim tekstovima; i zašto ih ne uprizoriti? Maestro Miho Demović govorio mi je o tim tekstovima i nekim događanjima koja su se zbivala na Kaptolu i oko Kaptola u okviru Velikoga tjedna kao neki paraliturgijski događaji. Koliko je toga ostalo u isusovačkom teatru, koliko je toga bilo na sjeveru…, pa ne bi bilo loše kad bi se netko time malo iskrenije, dublje pozabavio.

Tko je ove godine dobitnik književne nagrade?

To će javnost doznati 27. ožujka, kad bude na Lirici Velikoga petka proglašena prva, druga i treća nagrada. I te su nagrade, kao i cijeli program, pod pokroviteljstvom Skupštine Grada Zagreba. Svi su naši programi besplatni. Sve naše programe možete pronaći na našim web-stranicama: www.pasionska-bastina.com.

Pasionska baština dio je asocijacije Europassion?

Tako je. To je europska asocijacija koja okuplja europske zemlje koje čuvaju pasionske tradicije. Manifestacija Pasionska baština prvi je put održana 1998, a u asocijaciju Europassion uključeni smo od 1998. Godine 2005. imali smo okupljanje zemalja Europe u Puli, te smo godine bili domaćin europasionskoga druženja. Predstavili smo hrvatsku kulturu o kojoj naših više od stotinu sudionika nije znalo gotovo ništa. Predstavili smo novo hrvatsko stvaralaštvo: skazanje Svit za spasom vapije skladao je Ivo Nižić, režirala Milena Dundov, a izveli su Zadrani, ljudi s Ugljana, s Preka, itd. Europassion svake godine ima svoju skupštinu ili okupljanje u jednoj od europskih zemalja. Programi Europassiona dogovoreni su sve do 2025. Sudionici smo i bijenalnih simpozija u okviru pasionskih razmišljanja i događanja. Vrijednost hrvatske pasionske baštine sve se više prepoznaje.