Molitva

Molitva, moljenje, molba i prisutni su i česti u svakodnevnom životu samo što su im adresati različiti – od Boga do porezne uprave

U ovo preduskrsno vrijeme prizor koji ću sada navesti spominjat će se često, no neće se spominjati samo on. Spominjat će se, još i više od njega, Isusova muka i uskrsnuće, a prizori koji su tim završnim događajima prethodili možda su se – u današnjoj stereotipnoj i pomalo sladunjavoj pilićarskoj i janjčićarskoj predodžbi o Uskrsu – već podosta i izgubili. Mislim prije svega na događaj koji se zbio nakon Posljednje večere, kada se Isus s apostolom Petrom te dvojicom Zebedejevih sinova (Jakovom starijim i Ivanom) povlači u Getsemanski vrt na Maslinsku goru da se, znajući što mu se sprema, pomoli. Želio je da njegovi dragi učenici, sljedbenici i prijatelji budu s njim, da „bdiju s njim“ prije nego što će se izvršiti Božja volja. Putem Isusa, sasvim ljudski, spopada žalost i tjeskoba. Uputio je molitvu Bogu, svojemu Ocu: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!“ Učenici, premda pozvani da prate Isusa u molitvi pred kraj njegova zemaljskog puta, pozaspaše. I tako triput (Mt 26, 36-46; Mk 14, 32-42; Lk 22, 39-46). O tome nam govori biblijski tekst u evanđeljima. Kako su svi prizori iz Isusova života vrlo pogodni za likovno predočivanje, tako je i ovaj našao svoje mjesto (bolje: svoja mjesta) u ikonografiji. Ona se uglavnom oslanja na Lukino evanđelje, po kojem Isus u molitvi kleči. Iznad njega pojavljuje se anđeo s križem ili sa simboličnom čašom (kaležom) gorčine. No od 14. stoljeća ikonografija se mijenja. Kalež s hostijom položen je na vrh hridine ili brda, što označuje Maslinsku goru. U prvom planu te ikonografske kompozicije redovito su tri apostola koja spavaju – češće sjedeći, a rjeđe ležeći. Getsemanski je vrt obično ograđen plotom od pletera. Apostoli spavaju pred plotom, a u pozadini se obično vidi kako se približava skupina vojnika i svjetine s Judom na čelu (Isus je i Judinu izdaju već bio nagovijestio svojim netom probuđenim učenicima, tek koji trenutak prije nego što se dogodila). Nakon Isusove molitve na Maslinskoj gori slijedi Judin poljubac kao znak koga treba uhititi i svi kasniji poznati događaji koji su obilježili Sveto trodnevlje do Uskrsa.

Ono što danas ističem jest molitva. Tvorbeno je nastala od glagola moliti, koji ima šire značenjsko polje od same molitve. Moliti kao glagol upotrebljavamo vrlo često. Može značiti: tražiti od koga da što učini, ispuni neke želje, zadovolji neke potrebe. Može značiti, administrativno, i obraćati se pismeno nekom tijelu ili ustanovi, npr. uputiti molbu za dopust, na natječaj za radno mjesto i sl. Taj pismeni akt nekom administrativnom tijelu zovemo molba, možda bliže istini: zvali smo odvajkada tako, molba, dok se neuka uprava nije pobunila i taj pisani dokument proglasila zamolbom. No tužba, od tužiti, i žalba, od žaliti se, ostale su, tvorbeno, onakve kakve su i prije bile (a riječ je o istovrsnoj tvorbi, pa je i molba, od moliti, mogla mirne duše ostati nepromijenjena). Izlišno je ikoga pitati za objašnjenje, jer se nikada ne zna ni tko je tako uopće zapovjedio. Uvijek je na djelu taj „nepoznat netko“, koji neukima i frustriranima utjeruje strah – od vlastita, materinskog, jezika – u kosti. Treće značenje glagola moliti odnosi se na izgovaranje molitve (Očenaš i sl.), u kojem se značenju javlja i kao povratni glagol, moliti se, npr. Bogu, svecu zaštitniku itd. Vrlo se lijepo vidi da se i u molbi i u molitvi nešto od nekoga moli, no nitko te dvije imenice neće zamijeniti (pa poreznoj upravi, recimo, uputiti molitvu za povrat poreza, premda ga ja obično dočekam među zadnjima, jer se služba očito isprepada videći onu moju bogatu „salatu“ od poreznih potvrda na smiješne iznose, pa me ostavi za sam kraj). Molitva je pak samo tekst koji vjernici izgovaraju glasno prilikom obreda u crkvi ili sami, nečujno, u sebi, izražavajući njime svoju pobožnost, zahvalu Bogu ili upućivanje nove prošnje. Oni skloniji duhovnosti i kontemplaciji reći će, vrlo lijepo, da je molitva (u starini nazvana i molitav, molidba) uzdignuće srca i duše k Bogu, razgovor sa živim Bogom, zahvala što je odgovorio na naše prethodne prošnje i očekivanje da će uslišiti i buduće. I kad nemamo mnogo vremena (što nam je čest izgovor za tolika nečinjenja), postoji mogućnost za vrlo kratku molitvu, koju zovemo molitvica; ona može biti tek uzdah kojim uzdižemo srce, dušu i misao k Bogu. Moja je baka (kao i svi stariji ljudi koji su išli u crkvu) imala molitvenik, knjižicu s napisanim molitvama iz koje se molilo. Ja više volim drugima nevidljivo iskreno obraćanje bez predloška, možda bliže jednostavnom geslu prosjačkih redova Ora et labora.

Naravno da su riječi koje se tiču Boga, i općenito vjere, vrlo stare, pa je takav i glagol moliti, koji u tek ponešto modificiranom obliku nalazimo i u drugim jezicima. Tako je prasl. *modliti nastao nakon metateze od *molditi (a ovo pak susrećemo i u lit. maldýti, prositi, moliti), preko stsl. moliti, rus. molítü, moliti, molitüsja, moliti se, češ. modliti, moliti, a srodno je i njem. melden, javiti, navesti, čemu se ne treba čuditi jer izvire iz iste ie. baze *meldh-, s pretpostavljenim značenjem „glasom se obraćati, javljati Bogu“. Upravo to u molitvi i činimo: dižemo svoj glas k Bogu (čujno ili nečujno), jer ga on, kao Stvoritelj svijeta s dobrim uvidom u srce svakoga svojeg stvorenja, može na sve načine „čuti“.

U pristojnu ophođenju riječi „izvolite“, „hvala“ i „molim“ (bile) su vrlo frekventne, pa koliko god se uzusi ponašanja ubrzano mijenjaju, želim vjerovati da te tri drage riječi neće samo tako nestati. Ni frazeologija se zacijelo neće odreći svojih izražajnih frazema s glagolom moliti. Jer kako bolje naglasiti da nekoga zdušno kumimo i molimo za nešto nego reći: molim te k’o Boga (preklinjem te, jako te molim)? Kako pritom iskazati i pokornost ako treba nego reći: evo te na koljenima molim, samo mi još to učini! Naravno, moćnici obično nisu od velike pomoći drugima, oni se daju moliti, dok molitelji ironično ne zaključe kako su baš našli crkvu u kojoj se Bog moli, pošto su uvidjeli da su se obratili onomu koji niti može niti hoće pomoći. A opet, koga je moliti nije ga srditi, pa molitelji uvijek ostaju više-manje na koljenima, pobijeđeni. Umjesto da kažu: od volje ti k’o Šokcu post, a Vlahu molitva, dakle kako hoćeš, već mi je dosta. Zanimljivo je i današnje objašnjenje frazema sila Boga ne moli – onaj koji ima moć može sve. Moja je baka imala malo drukčije objašnjenje, koje ne nalazim u frazeološkim rječnicima, a baka mi je taj frazem znala reći kad bih se ja uzjogunila protiv uštogljenog vjeronauka. Značio je: nikoga ne možeš silom natjerati u crkvu ni da se moli Bogu.

Svaka životna dob i svaka situacija imaju svoje i prošnje Bogu i zahvale (za zdravlje, obitelj, djecu ...). Ja sam već u onoj da mogu spojiti krak dječje molitve (Anđele, čuvaru mili) s onom „trećodobnom“, Paula Tourniera:

Blagoslov starih

Blagoslovljeni koji shvaćaju da su mi noge

postale spore i da mi ruke dršću.

Blagoslovljeni koji misle na to da teško čujem

i da sve odmah ne shvaćam.

Blagoslovljeni koji znaju da mi oči više

dobro ne vide.

Blagoslovljeni koji ne psuju kad nešto ispustim

i pomažu mi naći moje stvari.

Blagoslovljeni koji mi se nasmiješe i časak

sa mnom pročavrljaju.

Blagoslovljeni koji imaju obzira s mojim tegobama

i blaže moje boli.

Blagoslovljeni koji mi daju osjetiti da sam voljen

i nježno se odnose prema meni.

Blagoslovljeni koji ostaju uza me i na mom putu

u vječnost.

Blagoslovljeni svi koji su prema meni dobri.

Oni mi daju da mislim na dobrog Boga.

I sigurno ih neću zaboraviti kad jednom

budem s njime.