Lopta i karet

Kad se upitam koliko mi vrijede iskustva djetinjstva, nemam osobita razloga za veselje. Jer, svijet se promijenio. Danas se klinci u cijelom svijetu više ne igraju na ulici, sad sjede u sobi i zure u ekran

U davna vremena, kad sam bio brucoš, stalno je trebalo nešto čekati: slali su nas na kojekakve preglede, na snimanje pluća, na predvojničku obuku, i svuda se trošilo silno mnogo vremena. Mi smo to vrijeme nastojali kratiti tako da igramo nekakve igre. A budući da za nogomet – koji je i tada bio najpopularniji – nije bilo ni igrališta ni lopte, dovijali smo se kojekako predlažući što bi se moglo igrati u onim skromnim uvjetima. Jedni su nudili jedno, drugi drugo, ali bez uspjeha. Jer uvijek bi se pokazalo da za one igre koje jedni znaju drugi nisu ni čuli, a da o onim igrama koje znaju ti drugi oni prvi nemaju ni pojma. Na kraju bi se sve završilo na igri s novčićima: stavi se na praznu površinu nekakav znak – recimo, opušak od cigarete – a onda svatko nastoji svojim kovancem dobaciti što bliže, pa tko bude najbolji, nosi sve.

Možda zato što meni to bacanje nije baš išlo od ruke, stajao sam sa strane i pitao se zašto nema igre u kojoj bismo mogli svi sudjelovati, nego jedni znaju samo jedno, a drugi samo drugo. Počeo sam analizirati tko se nalazi u kojoj skupini, i tada sam uočio pravilnost: u jednoj grupi bili su Dalmatinci, Primorci i Istrani, a u drugoj svi ostali, to jest Ličani, Kordunaši, Zagorci i Međimurci, Moslavci i Slavonci. Tako mi se objasnilo kako se tu radi o tome da te dvije skupine zastupaju dvije različite kulture igre, kontinentalnu i mediteransku.

Dakako, bilo je ondje osim mene i drugih brucoša koji nisu imali volje da se natječu u bacanju novčića na opušak, pa sam se zato s jednim od njih dao i u razgovor. Bio je to momak iz Šibenika koji je studirao arhitekturu te je, po logici stvari, mnogo znao i o urbanizmu svoga grada i o njegovoj povijesti. A to će se u tom razgovoru pokazati ključno. Jer mi smo se počeli zajednički pitati kako to da Sredozemci igraju posve drukčije igre nego kontinentalci, pri čemu te igre i kod jednih i kod drugih imaju ključnu ulogu u formiranju karaktera i u shvaćanju natjecanja uopće. Razgovor je tekao glatko, zato što je imao manje ili više ispovjedni karakter: umjesto da odmah počnemo načelno raščlanjivati problem, Šibenčanin i ja najprije smo pripovijedali jedan drugomu koje smo igre igrali u djetinjstvu. I iz tih memoarskih osvrta pomalo su se stale pomaljati konture odgovora na naše središnje pitanje.

Počeli smo, naravno, od igara loptom, i već su tu razlike bile goleme. Ja sam se prisjećao kako smo u mome malom gradu – a nije drukčije bilo ni u Zagrebu – igrali nogomet nasred kolnika, jer prometa praktički nije ni bilo. Graničara smo pak igrali i na ulici i u parku i na svakom slobodnom prostoru. Tu mi je Šibenčanin odgovorio kako u njegovu zavičaju nisu imali takva slobodnog prostora ni za lijek. On je s obitelji živio u starom dijelu grada, gdje su ulice uske i ne može se ni pomišljati na to da se igra nogomet, a čak ako se i nađe kakva širina, onda je to zaštićeni spomenik kulture i tu se ne smije loptati. Tko je, dakle, htio igrati nogomet ili graničara, morao je otići nekamo izvan grada, najbolje na stadion. A to je bilo skopčano s dodatnim naporima i s problemima organizacije, pa su igre loptom bile teško dostupne, dok je nama na kontinentu lopta bila uvijek pri ruci.

Ubrzo smo utvrdili da je slično bilo i sa svakom drugom zamislivom igrom. Po našim sjevernjačkim širokim ulicama i prostranim parkovima mi smo vozili bicikle i koturaljke, a Šibenčani (Zadrani, Splićani) to nisu mogli u svojim uskim kalama, pa su mnogi i odrasli, a da nisu naučili voziti bicikl. Najviše što im je bilo dostupno, bio je konopac za preskakanje i takozvani karet na balinjere, to jest kolica s kotačima od kugličnih ležaja (dakako, kućne izrade): to je u onim uskim uličicama nekako moglo poslužiti.

Upitao sam zato Šibenčanina čime su se onda djeca zabavljala u trenucima kad nije bilo prilike da se ode izvan grada. On mi je nato nabrojio nekoliko igara za koje nikada prije nisam bio čuo, kao Tovar gre, Ke ora že i slično. Kad sam zatražio da mi pobliže opiše te igre, on mi je objasnio da se tu uvijek radi o nekakvom brojenju (koraka ili čega sličnog), pa o tome da igrači jedni druge nose na leđima, ili da jedni od drugih otimaju zarobljenike. I odmah smo obojica zapazili da ni za jednu od tih igra nisu potrebna nikakva pomagala.

A to nas je onda dovelo i do odgovora na ishodišno naše pitanje. Ispalo je, naime, da je glavna razlika između sjevernih i južnih igara u tome što se na sjeveru za igru rabi prije svega prostor, dok se na jugu koristi prije svega suigračima. A to u ljudi onda stvara posve različito shvaćanje igre i posve različit osjećaj za nju. Taj osjećaj postaje druga narav, pa ga čovjek pomalo primjenjuje i onda kad nije toga svjestan.

Dobro se to vidjelo i u situaciji u kojoj smo se upravo nalazili. Jer, kad je svima dosadilo ono bacanje novčića na opušak, razmatrala su se dva nova prijedloga. Jedni su htjeli da se skače u dalj s mjesta, a drugi da se igra obaranja ruke. Sad Šibenčaninu i meni više nije bilo teško pogoditi tko što predlaže, niti naći razloge za to. Skok su predlagali sjevernjaci, jer tu se koristi prostorom, a obaranje ruke predlagali su južnjaci, jer tu je važan suigrač. Bili smo obojica prilično ponosni kad smo to zaključili. Činilo nam se da od toga trenutka znamo nešto više o životu.

No jesmo li doista znali? Jer, kad se danas upitam koliko mi vrijedi iskustvo što sam ga tada stekao, nemam osobita razloga za veselje. Svijet se promijenio, djeca se više ne igraju na ulici, nestala je i ta razlika između sjevera i juga. I ovdje i ondje klinci sad sjede u sobi i zure u ekran.