Klasično uprizorenje

Nakon pseudopostmodernih izvedbi koje su preplavile kazališta za djecu i okre­nula redateljski kôd i glumački stil prema fasetama internetske stvarnosti, novih tehnologija i virtualne novohumanosti, s brzopoteznim predstavama nalik videospotovima, blogovima i sms-porukama, a razgovore na pozornici usmjerila onima na mobilnim telefonima, i nakon pseudosocijalističkih „dječjih“ predstava, s brehtijanskim, navodno očuđujućim prizorima i grupnom igrom sa zborskim dionicama, ili onih trećih, u kojima se vrijeme zaustavilo u šljokicama, patetičnom govoru i dozivanju obitelji u publici i obratno, na hrvatsku pozornicu 10. ožujka došao je ženski klasik svjetske književnosti za djecu u klasičnom redateljskom, glumačkom i produkcijskom ruhu.

Vesela adaptacija poznatog romana Johanne Spyri / Foto A.Novković

Klasičnost se izvedbe naslućuje već u dramatizaciji popularnoga romana za djecu Heidi, njezine godine učenja i lutanja švicarske autorice Johanne Spyri iz pera Nina Škrabe: discipliniran i u strukturi i izrazu, remek-djelo iz 1880. prenosi za scenu u dramaturški čvrstim i fabulativno jasnim slikama-prizorima i dijalozima.

Redatelj Želimir Mesarić pristupa poslu maksimalno profesionalno te stvara čvrstu i toplu predstavu za djecu i odrasle. Scenograf Patricio Aguero Marino scensku čaroliju gradi na pokretnim elementima koji laganim preslagivanjem postaju dijelovima švicarskoga sela djevojčice Heidi ili frankfurtske kuće djevojčice Klare. Kostimograf Neven Mihić stilskim ujednačeno slaže boje i krojeve prilagođene vremenu i karakteru. Skladatelj Damir Šimunović poantira dramatičnost i toplinu prijateljstva, a koreografkinja Svetlana Lukić uvelike pridonosi uspjehu predstave maštovitom i preciznom koreografijom. Jezična savjetnica Đurđa Škavić prenosi njemački govorni izraz u hrvatski naglasno i melodijski štokavizirajući selo, a kajkavizirajući, purgerizirajući grad. Najveći stupanj redateljskoga umijeća Želimir Mesarić doseže u razrađenoj, preciznoj i čvrsto postavljenoj mizansceni i u izvrsnom radu s glumcima u predstavi o gotovo zaboravljenim obiteljskim ritualima, prijateljstvu i ljubavi.

Mladi glumci koji glume djecu čine to sasvim jednostavno, bez naglašavanja navodno dječjega govora i pokreta, pribrano, međuigrivo i toplo prenoseći poruku o pobjedi ljudske jednostavnosti i prirode nad zagađenošću gradskih odnosa. Amanda Prenkaj kao Heidi osvaja blagošću i inteligencijom, Sanja Crljen kao Klara vedrinom i krhkošću, Petar Atanasoski kao Petar, kozar iskrenom komunikacijom, a kao Pipo, verglaš narodnom mudrošću. Gorana Marin jednako je dobra, na različit način vrckasta ili djetinje zanesena, kao Brigita – kozarica i Tinette – sobarica. Nataša Kopeč ostvaruje zapamćene scenske minijature: kao Baba zvana Divokoza, okrenuta leđima publici, i kao Gospođica Rottenmeier, koja upoznaje dvostruko lice svijeta. Ante Krstulović kao Velečasni Mohr, Doktor Classen i Kočijaš Johan bitnim a malim promjenama glasa i kretanja ostvaruje razlike u tipu i karakteru, a Berislav Tomičić kao Gospodin Gruber, učitelj i Beckenbauer, zvonar donosi dva „različito javna“ prostora na pozornicu. Hrvoje Zalar kao Djed – Striko Kolibar pokazuje čvrstoću i dubinu života i prirode. Drago Utješanović kao Gospodin Sesemann, trgovac, ostvaruje svoju vjerojatno najbolju ulogu –reduciranim glumačkim sredstvima, glasom, govorom i pokretom donosi arhetip topline, sreće i spajanja prekretničke obiteljske emocije. Izvrstan je i Robert Bošković kao Sebastian, sluga, posvećen ulozi razrađenoj u najsitnije detalje, dinamičan, energičan, sjajnoga pjevačkoga glasa. Ana-Marija Vrdoljak osvaja prostor snažnim izrazom kao Deta – Heidina teta, gospođa Hermina. I Milena Pajić kao Kuharica – zapamtljiva je komentatorica događanja.

Ukratko: predstava koja je iznimno dobro prihvaćena u publike i za koju se već raspituju hrvatske profesorice i profesori, učiteljice i učitelji. Ovakvu predstavu djeca i učenici svih uzrasta i odrasli trebaju vidjeti. I osjetiti ljudsku i estetsku kvalitetu na književnoj i kazališnoj pozornici.